Višeslojno, no ne bez mane

Priča o prijateljstvu i obećanjima još je jednom ispričana, ovoga puta u Zagrebačkom kazalištu lutaka. Predstava Kraljević žabac u režiji Saše Broz prema tekstu braće Grimm, premijerno je izvedena 4. travnja. Adaptacija bajke donosi zanimljiva autorska rješenja koja je čine sadržajno bogatijom zadržavajući pritom prepoznatljivu narativnu jezgru.

Sve su lutke koncipirane kao kostim u koji je umetnut čovjek, a na njega se nadovezuje lutka / Snimila Ines Novković

Dramatizacija Dore Delbianco blago osuvremenjuje izvornik i obogaćuje ga kontekstualno zanimljivim elementima. U predstavi tako pratimo princeze Apfelštrudlicu i Germknedlicu čiju sestrinsku dinamiku i aristokratski karakter autentično utjelovljuju Katarina Perica-Kirin i Matilda Sorić. Njihov otac, kralj Kaiserschmarrn u izvedbi Anđelka Petrica, pristupa im toplo, ali autoritativno. O romantičnom statusu princeze Apfelštrudlice i sveopćem stanju u kraljevstvu Wienerschnitzel publiku izvještava pripovjedač u interpretaciji Marijina Kuzmičića, održavajući pritom dinamiku predstave koja povremeno zapadne u monološka duljenja i statične dijaloge. Statičnosti se pak ne nalazi kod kraljevića Jacoba, mladića pretvorenog u žabu, rehabilitiranog prijatelja i konačnog izabranika Apfelštrudlice kojega Borna Galinović igra vješto i spretno. Drugu krajnost predstavlja Wilhelm, mizogini zaručnik Apfelštrudlice, tvrdoglavi bogataš bez manira, u izvedbi Filipa Lugarića. Marijin Kuzmičić utjelovljuje i lik Henrika, razočaranog sluge i prijatelja kraljevića Jacoba kojemu i zazeleni sudbinu.

Oblikovanje svjetla Vilima Severa već samo po sebi služi kao narativni alat, a povezano s imaginativno poticajnom režijom magije pripovjedača, tijekom cijele predstave zadržava pažnju publike i uvodi je dublje u prostor bajke. Komplementarna su im i scenografska rješenja Sare Haas, koja ne funkcioniraju samo kao kulise, nego i kao lokalizirani bajkoviti prostori, instrumentalni za razvoj radnje, omogućujući glumcima i publici istovremeno kretanje kroz konkretno i simboličko, stvarno i čudesno. Uloga pjesme i glasa dodatno istančava čudnovatost priče i služi kao kontrastivni element među likovima. Glazba Marina Rabadana dramaturški skladno prati i istančava takvu postavku.

Uvjerljivo najzanimljivija od svih lutaka koje je kreirao David Peroš Bonnot ona je koju animira Borna Galinović. Sve su lutke koncipirane kao kostim u koji je umetnut čovjek, a na njega se nadovezuje lutka, no u kontekstu žapca neodvojivost lutke i glumca direktno se povezuje sa začaranim Jacobom, neodvojivim od njegova novog krakatog lika. Isti se pristup primjenjuje i kod ostalih lutaka, ali bez konceptualne poveznice. Saša Broz pak svoj režijski koncept provodi suptilno i nenametljivo. Iako se zadržava na razini funkcionalnosti, domišljatosti ne izostaje. Glatke scenske promjene bez dugih i bespotrebnih mrakova, zatim telekinetske sposobnosti pripovjedača i interaktivno obraćanje publici jednostavna su rješenja koja fokus u svakom trenutku usmjeravaju na ono bitno.

Ipak, neki detalji ostaju nedorečeni. U nekoliko navrata likovi jednostavne izraze, poput svakodnevnih pozdrava, ponavljaju i na stranim jezicima. Promjena jezičnog koda nastupa iznenadno i nedovoljno često da bi se uspostavio jasan obrazac zbog čega se doima neopravdanim i umetnutim, a možemo se upitati je li eventualni didaktički aspekt takvog postupka ostvaren zbog sporadičnosti događaja i ima li ga uopće s obzirom na to da uzrast publike kojoj je namijenjena predstava nije definiran. Sličan dojam ostavlja i obraćanje glumaca replikom, odnosno njihovo mjestimično odvajanje od lutke. Iluzija jedinstva izvođača i lutke razbija se, ali postavlja se pitanje zašto. Replika koju izgovaraju i dalje je vezana za lik koji animiraju, sadržajno odgovara svim ranijim replikama i usmjerena je sugovornicima na sceni. Ponovno, nije problem u postupku, nego u učestalosti i preciznosti. S obzirom na prirodu lutke i način na koji je postavljena, mali gledatelji dobro vide lica glumaca tijekom cijele predstave pa motivacija za isticanje na ovakav način još jednom ostaje nejasna.

Kraljević žabac zabavan je i razigran kazališni doživljaj koji se primarno obraća djeci, ali uspijeva pobuditi i maštu odraslih. Predstava nudi višeslojno iskustvo koje ne podilazi publici, nego je potiče na razmišljanje, empatiju i imaginaciju. Unatoč pokojoj slaboj točki, Kraljević žabac potvrđuje da suvremeno lutkarsko kazalište može biti jednako estetski uzbudljivo koliko i sadržajno relevantno, pružajući prostor za igru i kritičku misao.