U sjeni Gavrana što je svjetlost riše

Edgar Allan Poe (1809–1849), kultni američki pjesnik i pripovjedač, autor je pjesama koje i danas mogu biti uzor modernosti, a pod tim podrazumijevamo, ističe jedan od njegovih prevoditelja na hrvatski jezik Antun Šoljan, sažetost izraza, efektnost slika, općenitu štedljivost i zvukovnu dotjeranost. Što se pak tiče motiva, u njegovim pjesmama su, bilježi urednik Zlatko Crnković, prisutni motivi straha i užasa, napuštenosti i usamljenosti, izgubljene ljubavi i propalih iluzija. Zanimljivo je da je forma vrlo stroga, ritam i versifikacija sjajno postavljeni, a stihovi su muzikalni, pa Poeovu poeziju stoga i najbolje prevode na druge jezike pjesnici i versifikatori.

Ilustracija Johna Rea Neilla iz 1910.

Prvi prijevod Gavrana u Viencu

Poe je u svoje doba bio relativno slabo poznat kao poetska ličnost, no upravo ga je Charles Baudelaire približio Europi. U nas Poe u 19. stoljeću nije bio mnogo  prevođen, a jedini važniji prijevod Poeove poeme Gavran (The Raven, 1845), objavljen je 1875. u Viencu, prije točno 150 godina. Preveo ga je profesor đakovačkog sjemeništa i župnik u Velikoj Kopanici Aleksandar Tomić. Iste je godine, 1875, u Francuskoj objavljen i prijevod Stéphanea Mallarméa (Le Corbeau) s ilustracijama Édouarda Maneta. Poea su neki naši pisci, ističe Crnković, čitali u njemačkim i francuskim prijevodima. O njegovu je životu, likovima i motivima u kritikama, esejima i feljtonima pisao Antun Gustav Matoš izražavajući i svoje poštovanje prema Poeu. U feljtonu Impromptu, objavljenu u časopisu Novi viek 1899. Matoš o Poeu piše: „Ja ga volim, jer je najveći usamljenik i velik, velik nesrećnik velikog i nesrećnog XIX. vieka.“ U istom feljtonu, uspoređujući dva velika pjesnika, Matoš Baudelairea naziva prvim i najvećim dekadentom koji se „povodi gotovo sljepački za Poeom“, kojega smatra  velikim umjetnikom i jedinim pravim pjesnikom dekadencije te zaključuje: „Poe je genij, Baudelaire je talenat.“ Matoš se bavio i Baudelaireovim prijevodima Poea i predgovorima tih prijevoda, pa se taj utjecaj vidi i u njegovoj poeziji, u poznatom sonetu Utjeha kose. Pjesnici Ivan Slamnig, Antun Šoljan i Luko Paljetak odlično su prevodili Poeovu poeziju, pa i spomenutu poemu Gavran, mračnu pjesmu o smrti lijepe žene Lenore, od 18 strofa i 108 stihova.

Edgar Allan Poe / Izvor enciklopedija.hr

Majstorska domišljatost versifikacije

Poe je smatrao kako je Gavran njegova najbolja pjesma, a citiran je i kada je rekao da je to najbolja pjesma ikad napisana. U tekstu na mrežnoj stranici Poeova muzeja (The Poe Museum, Richmond, Virginia) navodi se da je autor pjesmu ponudio najprije časopisu Graham’s Magazine, koji ju je odbio. Potom je George Colton pristao objaviti je u svome časopisu The American Review, gdje je objavljena u siječnju 1845. Colton je vjerojatno platio Poeu oko 15 dolara, a to bi danas iznosilo 468,75 dolara. Iako se poema prvo pojavila potpisana pseudonimom Quarles, vrlo brzo otkriveno je ime autora jer je Evening Mirror ponovno objavio poemu Gavran u izdanju od 29. siječnja. Urednik je uz velike pohvale koncepciji, te majstorskoj domišljatosti versifikacije naglasio snagu i važnost poeme. I u New York ­Expressu su naglasili „da pjesma premašuje sve što su pjesnici tog doba napisali“. S obje strane Atlantika pjesma je izazvala ovacije, a treba svakako istaknuti da je Elizabeth Barrett, kasnije Browning, u pismu Poeu naglasila da oni koji čitaju, ili ih obuzima užas zbog gavranova Nevermore ili pak dožive glazbu, a koji posjeduju bistu Palade, ne mogu je ni gledati u sumrak zbog efekta poeme. Inače, kad je 1845. objavio zbirku Gavran i druge pjesme (The Raven and Other Poems) u izdanju od 750 primjeraka, Poe ju je posvetio upravo Elizabeth Barrett. Ona je učinila Poea poznatim u Americi i Engleskoj i na neki mu način donijela besmrtnost.

Ilustracija Gustava Doréa iz 1884. / Izvor Wikimedia commons

Ilustracija Édouarda Maneta iz 1875.

Ilustracija Johna Rea Neilla iz 1910.

Ilustracija Johna Teniella iz 1866.

Poeov poeovski život

Poeov književni i životni put do tada nije bio lak. Njegova je životna priča poput njegove proze, puna neobičnih događaja, fantastičnih obrata, padova i uspona. Poe je rođen 1809. u Bostonu. Otac David bio je odvjetnik u južnjačkom gradiću Augusti (država Georgia), ali se odmaknuo od tog zanimanja i postao je putujući glumac. Oženio se engleskom glumicom Elizabeth Hopkins. Edgar je bio srednje od troje djece. Njegovi roditelji putovali su s kazališnim družinama po Americi, zajedno s djecom. No dogodila se velika tragedija, oba su se roditelja razboljela i umrla iste godine, 1811, u Richmondu (država Virginia). Edgar je tada imao samo dvije godine. Djeca su tada i razdvojena, a Edgar je otišao u dom bogatoga trgovca škotskog porijekla Johna Allana. Poe nikad nije bio zakonski usvojen, ali je svome prezimenu dodao i Allanovo. Od 1815. do 1820. Allanovi su živjeli u Engleskoj, a Edgar je tamo pohađao školu u Stoke Newigtonu. Bio je bistar, isticao se u učenju stranih jezika i u sportu, premda je bio nježnije građe. Kada su se vratili u SAD, Allanovi su unajmili privatne učitelje da ga pripreme za studij na Sveučilištu u Virginiji, tamo se upisao 1826. godine. Za vrijeme studija počeo se opijati, kartati, zaduživati. Neumjeren način života i alkoholizam kasnije su mu bili teme u književnosti. Premda je živio u okrilju bogate južnjačke klase u robovlasničkom društvu, odjednom se suočio s velikim problemima i izgubio je sve te klasne povlastice. Naime, kada je očuh doznao da je zapao u kartaške dugove, nije mu dozvolio da se vrati na studij, nego ga je zaposlio kao činovnika u uredu. A djevojka koju je volio udala se dok je on izbivao. Poe se teško nosio sa svim tim gubicima, pa je pobjegao kući u Boston i uskoro objavio zbirku pjesama Tamerlane i druge pjesme (Tamerlane and Other Poems, 1827), a mnoge od pjesama posvećene su izgubljenoj ljubavi. Zbog siromaštva, Poe je tada išao u vojsku pod lažnim imenom Perry, a po želji pomajke koja je na samrti zamolila muža da ga iskupi, primljen je u vojnu akademiju u West Pointu. No to nije bila njegova želja. Nije podnosio stegu, odbijao je izvršavati obaveze i na kraju je isključen iz elitne vojne škole. Očuh se ponovno oženio, dobio sina i tada je došlo i do konačnog raskida između očuha i posinka. Edgar je izbačen iz kuće, a nakon smrti nije mu ništa ostavio. Godine 1831. Poe je ponovo na cesti, objavio je tada i zbirku Pjesme, otišao u Baltimore i ondje se bavio književno-publicističkim radom pišući recenzije, kritike, eseje, pjesme i pripovijetke, uređujući časopise, održavajući predavanja. Zaposlio se potom u uredništvu uglednog časopisa Southern Literary Messenger, koji je izlazio u Richmondu. Oženio se svojom sestričnom Virginijom, otišli su zatim u New York, pa produžili u Philadelphiju, gdje su živjeli šest godina. U toj se kućici danas nalazi spomen-muzej. 

Prijevod Aleksandra Tomića, Vienac, 1875.

Fantazmagorični svjetovi

Njih dvoje živjeli su u velikom siromaštvu, Poe je izgubio i posao u uredništvima časopisa, pa je stoga ostajao kod kuće i pisao pjesme i priče. Bio je veliki radnik, ali alkohol ga je uništavao. Postupno gubi osjećaj za realnost, umire mu i žena, potkraj života zapao je u misticizam, na kraju preminuo u Baltimoreu. Brigu o svojoj ostavštini dao je nekom Griswoldu koji ga je oklevetao izjavom da je pokvareni narkoman. Postojale su i kojekakve teze o Poeovoj naravi i podvojenoj ličnosti, ali činjenica je da je bio veliki radnik koji je iza sebe ostavio brojne knjige. Ugledavši se u njemačke romantičare, u gotičku struju, Poe je stvarao fantazmagorične svjetove pune bizarnih zapleta, snova, dvojništva, uvrnutih obiteljskih genealogija, halucinacija, a sve se to odvijalo u mračnim prostorima, starim, napuštenim dvorcima, tamnicama i podzemnim hodnicima. Kritičari su uočili da je, premda je pisao fantastiku neobuzdanom maštom, ostvario duboke i pomne uvide u stanja svojih junaka. Ipak je sve to ukrotio svojim vrlo preciznim skalpelom, racionalno, hladnokrvno, nepristrano. Ta se njegova analitičnost posebno ogledala i u esejistici i kritici. Naime, Poe je vrlo precizno i autopoetički pisao na kraju i o samom procesu pisanja, pa su i njegove pjesme izraz pomnoga promišljanja o strukturi, versifikaciji, figurama i ritmu. O tome govore njegovi eseji Filozofija kompozicije (The Philosophy of Composition, 1846) i Pjesničko načelo (The Poetic Principle, 1850).

Kako je nastajao Gavran

U Filozofiji kompozicije Poe opisuje upravo nastajanje poeme Gavran. On razjašnjava da niti jedna točka njegove kompozicije nije u vezi ni sa slučajem, ni s intuicijom, jer se djelo razvijalo korak po korak do svog dovršetka s preciznošću i krutom dosljednošću matematičkog problema. Ističe i važnost duljine literarnog djela – ono ne smije biti predugačko kako se ne bi razbila cjelina. Pjesma je, piše Poe, onda pjesma kada intenzivno uzbuđuje dušu uzdižući je. Na temelju zaključka da opseg pjesme mora biti u korelaciji s uzbuđenjem, odredio je da zamišljenoj pjesmi odgovara duljina od stotinjak stihova, zapravo sto osam. Osim toga važan je i izbor impresije, odnosno efekta, a to je Ljepota koju Poe smatra jedinim zakonitim područjem pjesme: nju čine atmosfera i bit pjesme. Bitan je i ton same manifestacije Ljepote, a to je ton tuge. Melankolija je najzakonitiji od svih poetskih tonova, smatra Poe. Nakon toga, razmišljao je o osovini na kojoj bi se čitava struktura mogla okretati i izabrao refren. Tražio je riječ koja bi bila zvučna, koja bi se uklopila u melankoliju, a ta riječ je upravo Nevermore, koja ima mogućnost variranja, što je važno zbog kreiranja novih efekata: riječ je o užitku ponavljanja, o dojmu koji počiva na snazi monotonoga. Uskoro tu riječ i refren povezuje s idejom o nerazumnom stvorenju koje može govoriti te je tako došao do koncepcije gavrana, zloguke ptice koja monotono ponavlja tu riječ Nevermore dajući poemi dojam mističnosti.

Ljepota i Melankolija
u olujnoj noći

Razmišljajući o temama, Poe je došao do zaključka da je najmelankoličnija tema smrt, posebno povezana s Ljepotom, a najpoetičnija je tema na svijetu, smatra, smrt lijepe žene. Poe zatim piše i o strofama, stvaranju klimaksa, versifikaciji, ritmu koji je trohejski, akatalektički oktametar koji se izmjenjuje s katalektičkim heptametrom. Stope koje se kroz čitavu pjesmu upotrebljavaju (troheji) sastoje se od jednog dugog i jednog kratkog sloga. Stihovi su već bili upotrijebljeni, ističe Poe, ali je originalnost bila u skladanju u strofu. Potom opisuje odluku da ljubavnika smjesti u sobu, uvođenje ptice, opisuje odnos interijera i eksterijera, olujnu noć i zlokobnost, granicu između fantastike i burleske, gradaciju prema neumitnosti koja kulminira kada Gavran odvrati Nevermore na ljubavnikovo konačno pitanje hoće li se sastati sa svojom dragom na drugome svijetu. Svi ti flagelantski uplivi lirskog subjekta da izaziva pitanjima i igra se završavaju tragičnom spoznajom da povratka nema. 

Edgar Allan Poe jedan je od najprevođenijih angloameričkih pisaca u južnoslavenskim književnostima, piše znanstvenica Sonja Bašić u svom radu o Poeu. Njegova je poema Gavran najčešće prevođena pjesma, a prevodili su je pjesnici Ivan Goran Kovačić, Tin Ujević, Stanislav Vinaver, te Ivan Slamnig i Antun Šoljan. Prvi prijevod, kao što je spomenuto, načinio je Aleksandar Tomić, a riječ je o dosta slobodnom prevođenju u kojem bazični elementi priče ostaju isti, dok su detalji slobodno dodani, izbačeni ili izmijenjeni. Te se generacije prevoditelja, ističe Sonja Bašić, nisu toliko bavile atmosferom ili stilom, bilo im je važnije da prenesu ritam i rimu. Tako su u Tomićevu prijevodu Poeovi stihovi pojednostavljene verzije opremljene umanjenicama, kolokvijalizmima i lokalizmima narodnih balada, pomalo nezgrapno. Dojam nakon svega nije visokostilistički, a izraz nigda već umjesto nikad više, ne djeluje prijeteće, već pomalo naivno, pa i tragikomično. Naprimjer stihovi: „Vjere niesi za smieh, pobro / Ino sasma put svoj sluti / i oblik ti garav, crn. / Ime svoje reci, kume, / Čudan ti mi svate crn, / Gavran veli: ‘nigda već’.“

Vladoje Dukat, jedan od prvih hrvatskih anglista, u Viencu iz 1900. piše da je za Poea život san, a san život: „zbiljni svijet promeće se pod njegovim pogledom u vilinsko carstvo, a subjektivna fantazija postaje faktorom objektivne istine“. Ističe i da se Poe voli kretati na razmeđu života i smrti – smrt za njega nije drugo do zaseban oblik života o kojem razmišlja.

I to jest na kraju smisao i primordijalnost poeme, u kojoj je Poe uspio sjajno dočarati univerzalne teme, metafizički i emotivni aspekt. Nije stoga neobično što je Gavran ubrzo nakon prve objave 1845. stekao veliku popularnost postavši kulturnim fenomenom.

Poeova je poema itekako moderna, a njezin utjecaj ne blijedi već punih 18 desetljeća tijekom kojih su iz Gavranove sjene izrasla njime inspirirana brojna umjetnička djela te reference u popularnoj kulturi.