Tabui slobodu nalaze u emocijama

Razlike između načina uobličavanja svjetova kod videćih i slijepih ljudi nisu u Kako je tabu tražio slobodu prvi put tema predstave zagrebačkog kazališta slijepih i slabovidnih Novi život. Jednako kao ni suradnja najistaknutije umjetničke osobnosti toga kazališta, glumca i pisca Vojina Perića, i redateljice Petre Radin. U predstavi Jučer sam se sjetio plave pozabavili su se sličnim pitanjima, osovljenima oko provodnog motiva doživljavanja boja, te naoko imanentno vizualne kategorije, koja ipak slijepim osobama nije nimalo strana.

U predstavi je osobito snažan simbol divovske krpene lutke, kojom se glumci služe, evocirajući tako i vizualno izrečenu stvarnost emocije, koja nije opipljiva, ali ju to ne čini imaginarnom / Snimio Jasenko Rasol

Provodni motiv ovaj put nisu boje, iako se i one spominju, pa se u jednu od scena uključuje i čitač boja. Provodni je motiv u ovome radu ljubav. Fragmentarne strukture, Kako je tabu tražio slobodu sastoji se od niza labavo povezanih epizoda koje više ili manje izravno tematiziraju bliskost. Njih dvoje, Vojin (Perić) i Suzana (Bliznac) naizmjence se nalaze u poetiziranim situacijama reminiscencija na (ne)ostvarene ljubavi, sami na sceni, u pripovijedanju (o) ljubavi, u kojem nema mnogo konkretnog detaljiziranja. Stoga, iako je posrijedi projekt za dvoje glumaca, on se ipak teško može odrediti kao duodrama jer je u njoj igra dominantno pojedinačna. Smjenjuju se poetizirana maštanja, a osobito je snažan simbol krpene divovske lutke kojom se služe glumci, evocirajući tako i vizualno izrečenu stvarnost emocije koja nije opipljiva, ali je to ne čini imaginarnom.

Drugi sloj, koji se stalno isprepleće s ljubavni(čki)m, usmjeren je prema najužoj autotematizaciji iskustva rada Novoga života. Tako se u podužem videosegmentu simulira intervju videće novinarke (Milena Zajović) s dvoje glumaca, u kojima ona postavlja stereotipna pitanja prepuna predrasuda o iskustvu „slijepog“ kazališta. Osim tog, svakako najduljeg i najprimjetnijeg segmenta koji se bavi neiskorijenjenim stereotipima koji kod publike koja prati ovo kazalište mogu izazvati samo (pod)smijeh (kao što se i dogodilo na premijeri), još je niz trenutaka izvrtanja kazališnih konvencija, od samog početka predstave i ulaska kroz publiku, preko sporadičnog spominjanja ranijih kazališnih radova Novoga života, do dozivanja tehničara „Davidovnjaka“ (David Čavara) i inspicijenta Andreja (Drenskog). Kostimi i scenografija Dunje Niemčić u svim segmentima predstave nenametljivo pomažu, a velik je doprinos i tečnog, dovitljivog (osobito u prizorima s lutkama) scenskog pokreta (Branko Banković).

Naslovni tabu je, dakako, ne-mjesto društvenog diskursa, koje Novi život ovim radom želi otvoriti i razgranati. Način na koji to čine integriran je, zaogrnut tematskim nitima koje nisu jednostavne, ponekad (u poetizacijama) čak djeluju i namjerno (pre)zapletene, no to ih ne čini praznima. Vojinu i Suzani, kao i njihovim likovima na onoj najtanjoj granici između glumca i lika koja se upravo u ovakvim introspekcijskim radovima postiže, za vjerovati je. I ne samo vjerovati, već i s njima proživljavati njihove emotivne trenutke. Kada Perić grli divovsku lutku bez lica, ili se, na samom kraju predstave, izriče stav kako bi „voljeli voljeti“, njih dvoje nisu samo Vojin i Suzana, a nebitan postaje i kontekst te želje, bio on kazališni ili širi, uvjetovan drukčijim doživljajem svijeta od onog videćih ljudi. Na toj se poanti, međutim, moglo i više inzistirati i predstava ne bi ništa izgubila na britkosti, već bi bila emotivno koncentriranija i čvršća. Ovako, Kako je tabu tražio slobodu pokazuje se kao zanimljiv rad, no (na trenutke i previše) na tragu ranijih predstava ovoga kazališta.