Stanje društva – stanje odgoja za vrednote

Zastranjivanje s vrednotama u društvu događa se zbog očite manjkavosti u području odgoja što već predugo traje i u obitelji i u školi, a čija se zastranjivanja zbog svega košmara u kontekstu socijalne anomije opet vraćaju u odgojno-obrazovni sustav. Tako je stvoren „circulus vitiosus“ koji se vremenom pretvorio u spiralu s negativnim, descendentnim smjerom kretanja.  Koliko god stanje odgoja u našem odgojno-obrazovnom sustavu bilo općenito upitno, potrebno je znanstveno utvrditi stvarno stanje stvari jer je odgoj previše važan da bi se o njemu nasumce donosili sudovi. Riječ je o važnom sustavu koji ima na raspolaganju za svoje djelovanje čitavih osam godina života kompletne populacije, generaciju za generacijom, naše djece i to većim dijelom u mirno vrijeme njihovog razvoja (faza latencije) pa su mogućnosti odgojnog djelovanja izuzetno velike.

O aktualnom stanju obiteljskog i školskog odgoja za vrednote govore rezultati provedenog istraživanja u pogledu ponašanja, poznavanju i usvojenosti odgojnih vrednota učenika osnovnih škola, djece naših aktualnih roditelja (Janković, Maltar, Doutlik, 2023; Maltar, Doutlik, Janković, 2023). Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učitelje (N = 403) osnovnih škola Republike Hrvatske, koji su se dobrovoljno uključili kao ispitanici, provodi li se kvalitetno odgoj za vrijednosti u hrvatskim školama, kakav je njihov stav o današnjem moralnom odgoju učenika u njihovoj školi i vlastitoj nastavi, te o usvojenosti odgojnih vrednota kod njihovih učenika te smatraju li važnim izdavanje literature ciljano pripremljene za podučavanje odgojnih vrednota u svome radu u osnovnim školama u Hrvatskoj.

Prema rezultatima istraživanja iz 2023. gotovo čitava populacija (92 %) roditelja ustvari nema dovoljno vremena za odgoj svoje djece, 61 % ispitanika tvrdi da su im najveći uzor roditelji, a više od trećine (37 %) tvrdi da im je uzor bio netko drugi, ali i da nisu imali uzora u roditeljstvu / Izvor Pexels

Roditelji nemaju vremena za djecu

Pokazalo se da statistički značajno više učitelja na izuzetno visokim razinama (od P > 0,01 do 0,0001) smatra kako se svi aspekti odgoja dobro provode u hrvatskim školama (i kroz nastavu i kroz udžbenike), ali unatoč tome većina ispitanika, na istim razinama statističke značajnosti, tvrdi kako učenici nisu moralni te nemaju usađene temeljne vrednote, a i dolaze u školu s lošim „kućnim odgojem”. Zbog toga visok postotak učitelja smatra kako postoji velika potreba za unapređivanjem kvalitete odgojnog djelovanja u osnovnim školama čemu bi svakako dala  poticaj priprema i izdavanje literature koja bi omogućila postupno, kontinuirano i učinkovito prenošenje i usađivanje odgojnih vrednota učenicima osnovnih škola. Primarno bi to trebali biti priručnici s tako strukturiranim materijalom, razrađenim prema uzrastu za svaki razred kako bi učitelji u cjelini mogli bolje ispuniti svoju primarnu, odgojnu zadaću, a učenici se razviti u zdrave, moralne pojedince na kojima će počivati budućnost novih hrvatskih naraštaja i čitavo društvo.

U paralelno provedenom ispitivanju gdje su ispitanici bili roditelji (Doutlik, Maltar, Janković, 2023) pristupio je manji broj ispitanika (N = 128) nego učitelja osnovnih škola u prethodnom.

U istraživanje su se dobrovoljno uključili roditelji iz Zagrebačke i Koprivničko-križevačke županije te Grada Zagreba. Što se tiče obrazovanja i stručne spreme, najveći broj ispitanika (njih 37 %) imao je srednju stručnu spremu, dok je nešto manji postotak (33  %) imao visoku stručnu spremu, zatim magisterij ili doktorat 14 %, a višu stručnu spremu 13 %, dok je samo osnovnoškolsko obrazovanje imalo 3 % ispitanika. Uzorak je specifičan već samim time što je 60 % roditelja imalo više i visoko te poslijediplomsko obrazovanje, magisterije i doktorate, mada su ispitanici bili iz ruralnih i srednjih gradskih sredina te velikoga grada, pa su rezultati indikativni za cijelu Hrvatsku. Većina roditelja smatrala je da su na vrijeme bili pripremljeni za svoju odgojnu ulogu (60 %) te su prilično zadovoljni načinom na koji odgajaju svoje dijete (81 %). Također, visok postotak roditelja (77 %) smatra da imaju dobre kompetencije za odgoj djeteta. Što se tiče vremena koje imaju za odgoj djece, 54  % roditelja smatra da im je vremena za odgoj vlastitog djeteta gotovo dovoljno, a 38 % da im je vrijeme jako ograničeno. Pokazalo se, dakle, da gotovo čitava populacija (92 %) roditelja ustvari nema dovoljno vremena za odgoj svoje djece.

Što se tiče pripreme za roditeljstvo, najvažniji dio odnosi se na učenje od uzora, a najveći su uzor ispitanicima njihovi roditelji (61 %). Ovaj je podatak vrlo indikativan jer je to generacija bivše djece s „ključem oko vrata“ što su vrijeme uglavnom provodila ispred kuća na ulici, dječjem igralištu, nekoj livadi, a za koju smo u to vrijeme bili silno zabrinuti jer su u njihovu odgoju nedostajali prezaposleni roditelji! No to donekle i objašnjava njihovo zadovoljstvo pripremljenošću za roditeljstvo i roditeljskim kompetencijama. Kako su mogli jako malo vidjeti i naučiti od roditelja od kojih su učili, samoprocjena je logična. Više od trećine (37 %) ispitanika tvrdi da im je uzor bio netko drugi, ali i da nisu imali uzora u roditeljstvu. Što se tiče literature o razvoju djece i odgoju, najveći postotak ispitanika (46 %) rijetko koristi takvu literaturu, 22 % roditelja uopće ne koristi literaturu vezanu uz odgoj djece, dok njih 25 % nastoji koristiti što više literature o odgoju. To znači da 68 % roditelja, više od dvije trećine, literaturu vezanu za odgoj svoje djece koristi malo ili nikako. Očito je kako se odgoju u objema sredinama poklanja premalo pažnje, ali i to kako i jednoj i drugoj strani treba osvijestiti stvarne ishode njihova odgojnog djelovanja.

Zadnji čas je prošao

Već u osnovnim razmatranjima o sustavu odgoja i obrazovanja, a rezultati istraživanja to potvrđuju, utvrđeno je kako ovaj izuzetno važan proces, odgovoran za vrijednosnu orijentiranost novih naraštaja a onda i čitave populacije u današnjoj školi, nije učinkovit. Vlade ne čine potrebne korake kako bi se odgojna funkcija škole unaprijedila, čak potpuno ignoriraju i posebno stručno pripremljene strategije za prevenciju poremećaja što se redovito javljaju tijekom razvoja u vrijeme osnovnoškolske dobi, pa čak i vlastite odluke o tome. To jasno potvrđuje slučaj Nacionalne strategije za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladih što obuhvaća i psihičko funkcioniranje i ovisnosti, koja je usvojena odlukom od 3. kolovoza 2009. godine i potpisana od tadašnje predsjednice Jadranke Kosor, a nikada nije stavljena u funkciju! Naravno, to je ekstreman slučaj sabotiranja vlastite djece, ali i potvrda kako su glavni smjerovi djelovanja politike posve negdje drugdje. Razlog tomu treba tražiti prvenstveno u totalnoj dominaciji i bazičnoj orijentaciji politike prema osvajanju vlasti i služenju kapitalu a ne čovjeku, narodu, nego onome imati a ne biti, što ima za posljedicu i neuspostavljanje jasnog, kontinuiranog i dosljedno provođenog sustavnog programa odgojnog djelovanja i njegove dosljedne primjene. Najveće je zlo u tome što je to usluga bezočnom kapitalu. Kako bi se imalo kome prodavati razne „marke“, poderanu odjeću, uređaje programirano kratkotrajne funkcije i sl. po većoj cijeni od kvalitetne robe, koje je sve manje na tržištu. Odgojnih aktivnosti u školama društvo se sjeti i počne ih provoditi ili ih intenzivira tek kada se dogode ekscesi (vršnjačko nasilje, masakr u Prečkom i sl.). Tada se uzburkaju duhovi, a i onda se realizira u sekvencama i vrlo kratkotrajno te se opet sva pažnja okrene učenju sve većih količina znanja. Izvan toga se odgoj „događa“ ili „ne događa“, gledano u cjelini, vjerojatno s časnim iznimkama, ovisno o posve nekontroliranim, nesistematskim varijablama, te je postao potpuno stihijski. No dio čitave te gotovo bih rekao „mreže ignoriranja vrednota“ u ovom vremenu i društvu moguće je otkriti i drugdje. Naime, pokušaj nalaženja kako i koliko su odgojne vrednote i poučavanje studenata za njihovo prenošenje na učenike osnovnih škola prisutni u Nastavnom programu Učiteljskog fakulteta ostao je bez rezultata ili bolje reći s neželjenim rezultatom. Nigdje se nije moglo naći eksplicitno izložene sadržaje povezane s odgojnim vrednotama, pripadajućom metodikom niti didaktikom ni u kojem od modula. Jedino se u kontekstu filozofije pedagogije uz pitanje bitka spominje i dobro kao predmet bavljenja. U modulu kineziologije spominju se poimence i sportovi, pa čak i mali nogomet, ali o odgojnim vrednotama ni slova! Ako je tome tako i u provedbi Nastavnog programa, onda uz takvu pripremu učitelja za njihov toliko važan, odgovoran i kompleksan poziv glavnih nositelja odgojno-obrazovnog procesa u osnovnim školama, dijelu funkcioniranja odgojnog rada, rezultati našeg istraživanja nisu nimalo slučajni, ali ni približno poželjni.

Zbog svega toga potrebno je što prije odgojnu komponentu djelovanja osnovnih škola izvući iz sjene i staviti u fokus odgojno-obrazovnog procesa, kako bi se što manje naraštaja izgubilo u nastalom stanju vrijednosnog vakuuma. Već je odavno prošao „zadnji čas“ i hitno treba ponuditi mogući, iako ne i konačni program i kriterije, jer ih stalno treba unapređivati, težiti optimalnom, usustavljenom programu odgojnog djelovanja kojim bi se omogućila kvalitetna priprema novih naraštaja za život, i bar čvrsta osnova daljnjeg razvoja vrijednosne orijentacije kroz dinamiku društvenih kretanja, općeg razvoja i njima uvjetovanim potrebama i ambicijama.

Aktualni stavovi u općoj populaciji, a posebno kod učitelja razredne i predmetne nastave u osnovnim školama, kao i roditelja osnovaca, pokazuju njihovu svijest o važnosti prenošenja i ugrađivanja vrednota u stavove i ponašanje novih naraštaja. To je dobar temelj. No u učincima njihova odgojnog djelovanja to se ne potvrđuje pa se postavlja pitanje koliko su ti njihovi stavovi i djelovanja snažni i stvarno prisutni ne samo u deklarativnom, nego i u djelatnom smislu.

Današnji čovjek nedovoljno je upućen u sustave općih, društvenih, obiteljskih i profesionalnih vrednota, čemu doprinosi i usmjerenost odgojno-obrazovnog sustava uglavnom prema obrazovanju, te su roditeljska briga i angažman oko djece dominantno usmjereni postizanju onog famoznog 5,0 na što svim sredstvima prisiljavaju svoje potomke, misleći da je to odgoj, ali i na učitelje, pedagoge, ravnatelje, škole, ministarstvo. Vrednote, pravi sadržaj odgoja, ostale su izvan njihova domašaja. Prvi korak prije bilo kakvih reformi mogu poduzeti učitelji razredne i predmetne nastave u ulozi razrednika. Vrijeme ostavljeno za sate razrednika „mrtvi je kapital“, valja ga „oživjeti“ i posvetiti odgoju dinamično strukturiranim radionicama posvećenima najprije bazičnim pa sve višim vrednotama kao što su „dobro“, „pravedno“, „pošteno“ nadalje i od informacije do izgradnje toliko časnih i poželjnih vrlina.                                    

   (KRAJ)