Pero Kvrgić (1927–2020) i Nevenka Stipančić (1936–2019)

Bila bi to još jedna udvojena ploča, ali s debelim razlogom. Peru Kvrgića, kazališnoga, filmskoga i televizijskoga glumca, znaju prije svega mnoge generacije kazališnih posjetitelja. Premda je ostvario 190 uloga, najviše ga, naravno, pamtimo po predstavi koja je sama po sebi rekorderka – po Stilskim vježbama Raymonda Queneaua. Njegova žena Nevenka Stipančić nije bila ni izdaleka toliko eksponirana u javnosti kao Pero. No i ona je bila glumica, koja je cijeli svoj radni vijek provela u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija, a to o mnogočemu govori. Vjernost jednoj kazališnoj kući (na nju se i ta kazališna kuća mogla dobrano osloniti) govori o njezinoj ozbiljnosti, pouzdanosti i stalnosti, pa kako su je krasile upravo te osobine, mogla je omogućiti mužu Peri Kvrgiću da se razmaše u svim svojim aktivnostima. A on je bio itekako svestran.

Velikan hrvatskog kazališta živio je dugo godina na adresi Nova cesta 19, Zagreb / Izvor Google maps

Na kazališne daske donio je mnoge likove, poput Scapina u Molièreovim Scapinovim spletkama, Harpagona u Škrcu i Sganarellea u Don Juanu, Pometa u Držićevu Dundu Maroju, Mockinpotta u Patnjama gospodina Mockin­potta Petera Weissa, Don Zanu u Gloriji Ranka Marinkovića, Poljskog Židova u drami U logoru Miroslava Krleže, Kir-Janju Jovana Sterije Popovića i druge, no dakako da ga najviše pamtimo po Stilskim vježbama Raymonda Queneaua u Teatru &TD. Tu je predstavu režirao Tomislav Radić, a prijevod i adaptaciju napravio je Tonko Maroević. Djelo je postavljeno na pozornicu 1968. godine, u prvih 60-ak izvedbi Perina je partnerica bila Mia Oremović, a potom, od siječnja 1970. godine do posljednje predstave – Lela Margitić. Predstava je igrala bez prestanka do svečane izvedbe 30. travnja 2018. godine (sporadično i dulje), kada se obilježavala 50. godišnjica njezina postavljanja na scenu i igranja u istoj postavi. Kao takva ušla je i u Guinnessovu knjigu rekorda kao najdugovječnija predstava s istom glumačkom postavom. Sama od sebe nameće se usporedba s još jednom rekordnom kazališnom predstavom, Mišolovkom Agathe Christie, koja je u kazalištu postavljena 1952. godine, kad je kraljica Elizabeta II. stupila na prijestolje (prethodno je djelo bilo napisano kao 30-minutna radiodrama u povodu 80. rođendana kraljice Mary), no premda se na sceni zadržala i dulje od Stilskih vježbi, nije se igrala u istom glumačkom sastavu kao što je to bio slučaj s našom rekordnom predstavom.

O našoj predstavi mogla bih reći nešto i iz vlastita iskustva. Kako sam s Teatrom &TD dugo surađivala (pomagala im napuniti dvoranu, dovodila svoje studente na njihove predstave), jednom sam došla na ideju da glumci tu predstavu odigraju samo za moje studente, i to nakon što odigraju predstavu za građanstvo – dakle poslije 22 sata. Uvjet je bio da rasprodam cijelu malu dvoranu toga kazališta. Rečeno – učinjeno. Tako su jedne Stilske vježbe održane kao zatvorena predstava za moje studente. Naravno da smo na Stilske vježbe vodili i svoje sinove, pa kako su oni bili naučeni da uvijek pristojno odgovaraju na pitanja, tako su na jednoj predstavi sjedili u prvom redu, a Pero je imao sekvencu u kojoj opetovano pita: „Razumijete, je li?“ Dečki su jasno (i glasno) svaki put odgovarali: „Razumijemo!“ sve dok im Pero nije diskretno šapnuo da ne moraju više odgovarati jer su već odgovorili. A Stilske vježbe bile su i Perine kazališne kolumne u Vijencu (2000–2002), koje mu je MH objavila i kao knjigu.  

Da bi postao vrhunski glumac, Pero je polazio zagrebačku Zemaljsku glumačku školu i Dramski studio u Zagrebu. Kao 17-godišnjak pridružio se 1944. kazališnim skupinama „Ivan Goran Kovačić“ i „August Cesarec“, od 1950. do 1954. bio je član HNK u Zagrebu, a iduće godine postaje član Zagrebačkog dramskog kazališta (danas Gavella), no opet se nakon nekog vremena vraća u HNK.

Nipošto se ne smiju zaboraviti ni njegove uloge ostvarene na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je godinama bio nezamjenjiv Pomet u Držićevu Dundu Maroju, ali ni one na Splitskom ljetu. Impresivan je i broj njegovih filmskih uloga (više od 40), a i nekoliko televizijskih.

Pero Kvrgić rođen je 1927. u mjestu koje se zvalo svakojako: do 1919. to se mjesto u Gorskom kotaru zvalo Komorske Moravice, neko vrijeme i Vlaške Moravice, a od 1921. do 1991. Srpske Moravice; potom je izgubilo sve atribute i ostale su samo Moravice. Njegov otac Milan imao je ondje na željezničkoj stanici u najmu restoran kojemu su gravitirali najviše željezničari. Godine 1941. odvele su ga ustaše i ubile. Pero je imao 14 godina. Na toj željezničkoj stanici stoji Milanu Kvrgiću spomen-ploča.

I opet jedno osobno sjećanje. Od 1959. do 1970. godine stanovala sam u Ulici Ivana Mećara 41 na Volovčici, a u istoj je ulici stanovao u to vrijeme i Pero Kvrgić na broju 37. Samo usput, na broju 35 stanovao je Ivo Robić, a i operna pjevačica Mirka Klarić, a u mojoj kući književnik Novak Simić. Perina kći Ana, također glumica, iznenadila se kad sam joj rekla da ga se sjećam iz Mećarove (danas Alfirevićeve) ulice, rekavši: „Pa ja sam se ondje rodila!“ A rodila se 1970. godine.

No Perina je možda dugotrajnija adresa bila na Novoj cesti 19. Odšetala sam se jednoga dana donde i našla tu visoku kuću na križanju Nove ceste i Žajine ulice u blizini Doma sportova. Odande je, kažu, pješice odlazio u kazalište na svoje predstave. U Opatiji je 2007. dobio svoju zvijezdu na šetnici Slatini, a 1986. Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Mislim da bi i njemu i njegovoj ženi Zagreb trebao postaviti spomen-ploču u znak zahvalnosti i priznanja za sve ono lije­po što su nam desetljećima pružali na kazališnim daskama.