Pastir milosrđa i svjedok nade

Nakon što je s vjernicima proslavio najveći kršćanski blagdan Uskrs, poglavar Katoličke crkve papa Franjo povukao se u svoje odaje gdje je kroz molitvu dočekao večer. Baš kao i njegov svetački uzor Franjo Asiški, bio je okružen najbližim suradnicima, u veselju, ali i lošem zdravstvenom stanju. Na kraju je smrt došla kao prijateljica, odnosno upravo onako kako ju je zvao Sv. Franjo: „Dobro mi došla, sestrice smrti.“ Nakon nešto više od 12 godina pontifikata, papa Franjo blago je usnuo u Gospodinu u jutarnje sate 21. travnja, na Uskrsni ponedjeljak. Time se Katolička crkva našla pred još jednim odlaskom vjerskog velikana i pred iščekivanjem novog poglavara najveće kršćanske denominacije.

Papa Franjo rođen je kao Jorge Mario Bergoglio 17. prosinca 1936. godine u Buenos Airesu. Potječe iz obitelji talijanskih izbjeglica pred fašizmom iz regije Pijemont u Italiji. Duhovni poziv osjetio je nakon teške bolesti i susreta s isusovačkim svećenikom, pa je 1958. godine ušao u novicijat Družbe Isusove. Tijekom formacije studirao je humanističke znanosti u Čileu, a zatim filozofiju i teologiju u Argentini, gdje je i zaređen za svećenika 1969. godine, unutar isusovačke formacije koja uključuje strogu disciplinu, intelektualnu izvrsnost i duhovnu meditaciju. Studirao je filozofiju i teologiju, književnost i psihologiju. Kasnije je obnašao važne dužnosti unutar Družbe Isusove u Argentini, uključujući provincijala isusovačke provincije.

Crkvu je vidio kao poljsku bolnicu, mjesto gdje se liječe rane i pruža milosrđe, a ne kao zatvorenu instituciju / Snimio Vandeville Eric / ABACA / PIXSELL

Kao nadbiskup Buenos Airesa i kardinal bio je poznat po intenzivnom pastoralnom radu u siromašnim četvrtima, tzv. villas miserias, gdje je osobno poticao svećenike ne samo da posjećuju, nego i žive među najsiromašnijima, dijeleći njihove svakodnevne izazove. Ove zajednice nisu bile samo mjesta duhovne skrbi, već i centri socijalne pomoći, obrazovanja i borbe protiv marginalizacije, nasilja i ovisnosti. Bergoglio je vjerovao da Crkva mora biti „Crkva za siromašne“, a njegov angažman u tim četvrtima ostavio je snažan trag u lokalnoj zajednici i promijenio živote mnogih ljudi. Skroman i jednostavan, redovito je koristio javni prijevoz, kuhao vlastite obroke i odbijao luksuzni biskupski stan, živeći u malom stanu s minimalnim grijanjem. Kritizirao je crkvene i društvene strukture koje su isključivale ili stigmatizirale ljude, a posebno je bio glasan protiv neoliberalnih politika koje su, po njegovu mišljenju, produbljivale siromaštvo i marginalizaciju. Otvoreno je prozivao društvenu nepravdu, korupciju i pohlepu, te je često istupao protiv mjera koje su pogodovale bogatima na štetu siromašnih.

Tijekom argentinske diktature (1976–1983) Bergoglio je kao provincijal Družbe Isusove bio u složenom odnosu s režimom. Iako je Crkva općenito bila kritizirana zbog nedostatka otvorenog otpora diktaturi, brojna svjedočanstva potvrđuju da je Bergoglio osobno pomagao progonjenim svećenicima i laicima, skrivajući ih i pomažući im da pobjegnu iz zemlje, riskirajući pritom vlastitu sigurnost. Ipak, i dalje postoje podijeljena mišljenja o tome je li mogao učiniti više, no njegova kasnija javna osuda kršenja ljudskih prava i zalaganje za žrtve diktature ostavili su značajan dojam na argentinsko društvo. Papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom 21. veljače 2001. godine.

Papa Franjo na susretu s napuštenom djecom u
Caritasovoj školi u Papua Novoj Gvineji u rujnu 2024.

Izbor za papu

Papa Franjo izabran je za papu 13. ožujka 2013. nakon dobrovoljnog povlačenja pape Benedikta XVI. Bio je prvi papa iz Latinske Amerike, prvi isusovac koji je postao papa i prvi koji je uzeo ime Franjo. Izbor je uslijedio nakon pet krugova glasovanja u Sikstinskoj kapeli. Simbolika imena koje je odabrao, Franjo, odnosi se na Svetog Franju Asiškog, poznatog po svojoj skromnosti, ljubavi prema siromašnima i prirodi te zalaganju za mir. Izbor pape Franje označio je značajan pomak u povijesti Katoličke crkve jer je prekinuo dugogodišnju europsku dominaciju na papinskom prijestolju, donoseći glas i perspektivu Južne Amerike i globalnog Juga. Njegov izbor također je simbolizirao usmjerenost Crkve prema periferijama svijeta, što se odrazilo i u sastavu kardinalskog zbora s većim brojem predstavnika iz Latinske Amerike, Afrike i Azije, kao i nekatoličkih europskih područja, što znači da će idući papa najvjerojatnije dolaziti iz tih krajeva.

Papa Franjo isticao je da pastiri Crkve trebaju „nositi na sebi miris ovaca“, što znači biti blizu naroda, osobito siromašnih i marginaliziranih. On je vidio Crkvu kao poljsku bolnicu, mjesto gdje se liječe rane i gdje se pruža milosrđe, a ne kao zatvorenu instituciju za savršene. Takva Crkva izlazi na periferije, traži one koji su povrijeđeni i pruža im ljubav i oproštenje, naglašavajući misionarski i dinamični karakter svoje službe. Papa je pokrenuo reformu Rimske kurije s ciljem veće transparentnosti, efikasnosti i služenja Crkvi i svijetu. Reforma uključuje borbu protiv korupcije i nepotizma, osobito Vatikanske banke, racionalizaciju struktura te jačanje uloge sinodalnosti i kolegijalnosti u upravljanju Crkvom. Unutarnja obnova usmjerena je na vraćanje Crkve njezinoj misionarskoj prirodi, udaljavanje od birokratskog i zatvorenog pristupa te jačanje duhovne i pastoralne dimenzije. Time je papa bio jak udarac klerikalizmu, zatvaranju klera u svoje krugove, što je s pravom proglasio grijehom.

Njegova je poruka često upozoravala na nepravde suvremenog društva, kritizirala globalnu ravnodušnost i pozivala na solidarnost i milosrđe. Za njega je služenje siromašnima srž kršćanskog života i temelj vjerodostojnosti Crkve. U enciklici Laudato si’ papa Franjo naglasio je hitnost ekološke odgovornosti, povezujući brigu za okoliš s brigom za čovjeka, osobito siromašne koji najviše trpe posljedice ekoloških kriza, pozivajući na integralnu ekologiju, zaštitu prirode, pravednu raspodjelu resursa i promjenu potrošačkih navika. Kroz sinodalnost, otvorio je prostor za uključivanje svih članova Crkve u donošenje odluka, potičući participaciju i odgovornost, uključujući i velik broj žena na ključnim mjestima. Sinodalnost je temelj za obnovu Crkve koja želi biti bliža ljudima i njihovim potrebama. Aktivno je njegovao međureligijski dijalog i mir, gradeći mostove s muslimanima, židovima i pravoslavnim kršćanima, što se očituje u enciklici Fratelli tutti, glavnom dokumentu za njegovo djelovanje u svijetu. Dokument iz Abu Dhabija, potpisan s velikim imamom Al-Azhara, potvrđuje zajedničku predanost miru, dijalogu i suprotstavljanju nasilju u ime religije. Zauzeo je i pristup koji ističe dostojanstvo i poštovanje LGBT osoba, pozivajući Crkvu na suosjećanje i prihvaćanje bez kompromisa oko nauka. Otvoren je bio za dijalog o ulozi žena u Crkvi, ali zadržao je tradicionalne stavove o svećeničkom ređenju. Kritički je promatrao sekularizaciju, ali poticao je Crkvu da bude prisutna i relevantna u suvremenom društvu kroz svjedočanstvo i dijalog.

Kontroverze i autentičnost

Papa Franjo suočavao se s oštrim kritikama konzervativnijeg dijela Katoličke crkve po pitanjima tradicionalnih crkvenih vrijednosti i doktrina, a posebno glede izjava o socijalnoj pravdi, ekologiji i migrantskoj politici. Iako je Franjo ostao dosljedan u tradicionalnim pitanjima poput odbijanja ređenja žena i istospolnih brakova, uloge obitelji i pastorala, njegov progresivniji stil izazvao je podijeljena mišljenja unutar crkvenih krugova. No, papa je zapravo u potpunosti pratio zaključke Drugog vatikanskog koncila, pa je bio i prirodan nastavak pontifikata Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., čiju je encikliku Lumen fidei sam dovršio. Učenja Crkve nije dirao, nego ih je prilagodio vremenu i prostoru, upravo kako je aggiornamento Pavla VI. tražio.

Papa Franjo među vjernicima na Uskrs, dan prije smrti / Izvor Europa Press / ABACA / PIXSELL

Unatoč pokretanju reformi Rimske kurije, papa Franjo bio je kritiziran zbog sporosti i nedostatne odlučnosti u provođenju promjena. Iako je uklanjao biskupe optužene za prikrivanje zlostavljanja i osnovao vatikanske komisije za suočavanje s tim problemom, mnogi smatraju da je pravda za žrtve ostvarivana presporo. Unutar Vatikana postoje napetosti i različita tumačenja papinih poruka, što je rezultiralo podjelama među kardinalima i crkvenim službenicima. Njegove izjave o društvenim i moralnim pitanjima, kao i reforme koje je inicirao, nisu uvijek bile jednoznačno prihvaćene, što je izazivalo unutarnje sukobe.

Papa Franjo bio je poznat po svojoj jednostavnosti i skromnosti, koje se očituju u svakodnevnom životu i pristupu ljudima. Njegove geste, poput rukovanja s bolesnicima, zagrljaja s migrantima ili zajedničkih molitvi s ljudima različitih vjera, svjedočile su njegovu želju za blizinom i razumijevanjem, a Crkvu su učinile otvorenijom i dostupnijom. Za razliku od svojih prethodnika, papa Franjo odbio je živjeti u raskošnim papinskim apartmanima te je odabrao ostati u skromnom Domu sv. Marte u Vatikanu, označavajući odricanje od materijalnih dobara i želju za jednostavnim evanđeoskim životom, potičući Crkvu da se vrati svojim korijenima.

Odnos pape Franje i njegova prethodnika Benedikta XVI. bio je uglavnom skladan i temeljen na međusobnom poštovanju. Benediktovo povlačenje dovelo je do pojave pitanja o tzv. „dvostrukom papinstvu“, jer je Benedikt zadržao titulu pape emeritusa i nastavio živjeti u Vatikanu. I Franjo je razmatrao mogućnost umirovljenja, što je rijetkost među papama, ali je i važno za modernizaciju papinske službe.

Odnosi s Hrvatskom

Papa Franjo nije  službeno posjetio Hrvatsku, no tijekom svoga pontifikata više je puta iskazao poštovanje i blagoslov hrvatskom narodu, ističući njegovu čvrstu vjeru i snagu. Iako je imao bliske odnose s hrvatskim isusovačkim svećenicima, te je osobno primao hrvatske predstavnike, njegov odnos s hrvatskom crkvenom hijerarhijom bio je složeniji. Papa je bio poznat po svojoj kritici tradicionalne slike klera u Hrvatskoj, što je u nekim slučajevima izazivalo napetosti s dijelom klera koji je snažno vezao vjeru i nacionalni identitet. Tijekom njegovog pontifikata došlo je do smjene generacija u hrvatskoj crkvi, a papa je svojim izborima biskupa i nadbiskupa ostavio značajan pečat na budućnost Crkve u Hrvatskoj. Što se tiče blaženog Alojzija Stepinca, papa Franjo nije donio odluku o njegovoj kanonizaciji, što je izazvalo različite reakcije u Hrvatskoj. Iako nije bilo napretka po pitanju kanonizacije, nije zatvorio vrata tom procesu.

Papa Franjo ostavlja trajan pečat kao vođa koji je Crkvu usmjerio prema obnovi duha služenja i pravednosti, kroz božansku i ljudsku ljubav kako naglašava u svojoj posljednjoj enciklici Dilexit nos. Njegova poruka milosrđa i blizine ljudima iz svih slojeva društva čini ga jednim od najutjecajnijih i najomiljenijih papa u suvremenoj povijesti. Na nama je da budemo svjetlo u svijetu, jer kako je sam rekao: „Neka nas Gospodin blagoslovi i čuva na našem putu prema bratstvu i miru.“