Papir koji ne dolazi

Ogled o apsurdu Kazališta Novi život predstava je svakodnevice, o ljudima zarobljenima između papira i praznine, reda i nereda, života i smrti. U središtu je čekanje – banalno i svakodnevno – koje se preobražava u egzistencijalnu metaforu. Redateljica Sara Stanić Blažević jasno pozicionira svoju inspiraciju: birokratsko čistilište, prostor bez vremena i bez izlaza, u kojem se ljudi nadaju da će jedan komad papira dati smisao njihovu postojanju. Taj dokument, naravno, nikad ne dolazi.

Scenski pokret (Branko Banković) glavni je pripovjedni alat, a uz glazbenicu Luciju Stanojević, koja lijepo zaokružuje priču i „diktira“ tempo, ujedno i najjači element predstave / Snimio Jasenko Rasol

U gledalištu, ispred zastora, dočekuje nas violinistica u krinolini, neposredno se obraćajući publici i postavljajući ton predstave – duhovit, pomalo zbunjujući. Osjećaj zbunjenosti zapravo se prenosi na cijelu predstavu: gledatelj je neprestano suočen s izmicanjem smisla, s tragovima narativa koji se odmah razbijaju, s replikama koje odjekuju bez jasnog uporišta. Već sam lik violinistice, „nedovršene“, jer je redateljica „nije režirala“, može se čitati kao komentar o „nedovršivosti“, nepostojanosti naših identiteta u sustavima koji nas ne priznaju ako nemamo pravi papir. Scenografija je minimalistička, ali funkcionalna: stolice, papiri, redovi. Sve je u službi slike u kojoj se ništa ne događa, osim sitnica koje, paradoksalno, grade život. Čekanje u redu prepoznatljivo je svakom gledatelju, a upravo ta banalnost postaje središnjom scenskom slikom – suhoparnom i bolno točnom.

Glumačke izvedbe razigrane su i fizički angažirane. Ansambl funkcionira kao kolektiv, nema istaknutih likova, što ide u prilog ideji deindividualiziranja ljudi u birokratskom sustavu. Ipak, pojedini glumci ističu se u trenucima komična ili emocionalna proboja. Mario Glibo, tumačeći lik koji izgovara niz psovki bez predaha, uspijeva stvoriti groteskni monolog očaja, dok drugi pokušavaju u njegovoj tiradi pronaći smisao – ne uvijek na pravim mjestima, kao u sceni s vicem (Vojin Perić) koji se pretvori u raspravu o voznome redu. Promašeni pokušaji komuniciranja intencionalno su humoristički, likovi ponavljaju geste, pričaju viceve, izmišljaju kraj svojeg života, plešu, psuju, šute, nemajući kamo.

Scenski pokret (Branko Banković) glavni je pripovjedni alat, a uz glazbenicu Luciju Stanojević, koja lijepo zaokružuje priču i „diktira“ tempo, ujedno i najjači element predstave. Koreografirana gesta prebacivanja noge, ples s papirima, kolektivno umiranje i oživljavanje i slične radnje nadomještaju trenutke u kojima tekst (Kristina Kegljen i ansambl predstave) pomalo zakazuje. Tekst ostaje na početnoj ideji, ne pružajući glumcima dovoljno izazova za razvoj lika. Replike su često improvizirani fragmenti, što donekle funkcionira u okviru koncepta, ali dugoročno djeluje repetitivno i zamorno. Prizori su emocionalno udaljeni, a bez stvarne dramaturške progresije teško se uspostavlja dublja empatija s likovima. U najboljem trenutku poetska je to meditacija o apsurdu postojanja.

Redateljica uspijeva održati osjećaj liminalnosti, zaglavljenosti između života i smrti, do samoga kraja. S pojavom čistilišta napušta se svakodnevno i prelazi u metafizičko. Ali i tamo gdje više ne trebaju papiri, likovi nastavljaju s navikom čekanja, kao da ne znaju drukčije. Završna scena, uz zvuke živahne glazbe, nudi pročišćenje – kao oslobađanje od papira, birokracije, pa i smrti. Ples je pritom sredstvo transcendencije, bijega iz začaranoga kruga čekanja.

Jel se vidimo? Nema se što za vidjeti nizom duhovitih prizora pretresa hrvatsku svakodnevicu opterećenu besmislom birokracije, polučujući tragikomično ozračje i tiho protestirajući protiv sustava koji ljude svodi na redne brojeve.