Odlazak posljednjega iz hispansko-američke književne „moćne gomilice“

Preminuo je Mario Vargas Llosa, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2010. Smrt ga je zatekla u Limi 13. ovoga mjeseca, po tek navršenoj 89. godini života. Njegovim odlaskom opraštamo se ne samo od njega, nego i od skupine pisaca koje sam u naslovu nazvala „moćnom gomilicom“, asocirajući na skupinu od 5-6 nekad jednako uspješnih ruskih skladatelja XIX. stoljeća koji su svojom glazbom zauzeli važan dio prostora u svjetskoj (tada samo europskoj) glazbi baš kao što je društvo Vargasa Llose, prešavši 1960-ih malo-pomalo iz Amerike u europska kulturna središta, Barcelonu i Pariz, otvorilo znatno veći prostor hispanskoameričkoj književnosti na svjetskoj sceni nego što je to ranije napravilo nekoliko književnika prethodnih generacija: Miguel Angel Asturias, Gabriela Mistral, Pablo Neruda, Ciro Alegría... Bili su to Carlos Fuentes, José Donoso, Gabriel García Márquez, Julio Cortázar i Mario Vargas Llosa, dočim su još neki autori tu čvrstu jezgru napustili ranije (Guillermo Cabrera Infante) ili su joj se pridružili kasnije (Manuel Puig). Premda je zanimanje za hispanskoameričku književnost nakon njihovih mladalačkih uspjeha u Europi osciliralo, svježinom, inovativnošću i izvornošću koju su unijeli u tada zamorenu europsku književnu scenu oni su joj zajamčili trajno mjesto u književnosti Zapada, a i svijeta. Vargas Llosa bio je do jučer posljednji živući iz toga društva.

Knjiga žalosti za nobelovca Marija Vargasa Llosu u madridskoj knjižnici

 / Izvor Europa Press / ABACA

Međunarodni uspjeh već u mladosti

Mario Vargas Llosa počeo je pisati sasvim mlad: 1952. uprizoren je njegov prvi dramski tekst, La huida del Inca. Kasnije će objaviti još osam dramskih tekstova vrlo različite sudbine na kazališnim daskama. Međutim, za čitateljstvo izvan Perua Vargas Llosa bit će najprije autor romana, pripovjedaka i ogledne proze. I međunarodni ga je uspjeh zahvatio još mladog: romani koje je napisao 1960-ih, oko tridesete godine, Grad i psi (prev. na hrvatski) i Razgovor u Katedrali, prevedeni na svjetske jezike tada su tvorili jezgru dobro poznatog tzv. booma. U nas je prvi preveden 1970. Oba romana, kao uostalom i zbirka pripovjedaka Los jefes (Šefovi / Gazde) iz 1958. predstavljaju transpoziciju u romaneskni tekst autorova viđenja tamnih strana i sektora grada Lime, posebno časničke škole i internata, fabulom koja se uglavnom oslanja na njegova vlastita iskustva. Tematika je to dobro poznata u peruanskoj književnosti, kojoj ne manjka izvrsnih pripovjedača od početka XX. stoljeća. Ključna je novost bila to što se Vargas Llosa, da bi je ispripovijedao, utekao posve drukčijoj i za te godine inovativnoj narativnoj strukturi: te pripovijesti o Limi s velikim udjelom autofikcionalnosti spletene su od određenog broja glasova – narativnih instancija koje ne slijede kronološki tijek događaja, koje je često teško identificirati jer se dvije ili tri pojavljuju u jednoj te istoj rečenici, koje razlamaju sadržaj i grade likove razgrađujući ih, dok čitatelj mora povezati sve te krajeve pripovjedačevih niti i stvoriti od njih sliku cjeline. Vargasu Llosi oduvijek je bio važan „totalitet“ – sveobuhvatnost pogledâ uključenih u to samosvojno građenje cjeline. Gledano iz tog ugla, Vargasovo pripovjedačko tkivo možda je najbliže zahtjevnosti Cortázarove Školice (Rayuela) koja je upravo tih godina (objavljena je 1963 i prevedena na hrvatski) u dobroj mjeri odredila i put mlađih Cortázarovih kolega. Glasovita tadašnja Cortázarova izjava, iz današnjeg očišta nimalo politički korektna, da ga ne zanima „čitatelj-ženka“ (lector-hembra) nego aktivan, „muški“ čitatelj, kao da se oprimjerivala u Vargasovim, ali i drugim romanima tih godina.

Vlastito životno iskustvo i život peruanske provincije, u kojoj se često u većoj ili manjoj mjeri dotiče vojske i vojnih krugova kao legla nemorala, ostat će česti motivi i njegovih kasnijih romana: primjerice, roman Zelena kuća (La casa verde, 1966) u kojem transponira u fikcionalni diskurs nejasna djetinja sjećanja na javnu kuću nedaleko od grada i na put kroz peruansku prašumu. Samo nekoliko godina kasnije naš će autor zahvaćati gotovo istu tematiku – prvenstveno život vojske iznutra – segmentarno i utječući se humoru: najpoznatiji je primjer takva, za čitateljstvo iznenadnog i začuđujućeg novog stava, roman Pantaleón i posjetiteljice (Pantaleón y las visitadoras), parodija vojničke stege i mentaliteta; sljedećim romanom, Tetka Julia i piskaralo (Tía Julia y el escribidor, 1977) ponovno s osloncem na vlastito životno iskustvo, proširio je područje parodiranja na „žute“ radioromane, preteče sapunica prije ere televizije, što je savršenim oponašanjem tih proizvoda masovne kulture još od kasnih šezdesetih inaugurirao njegov boomovski „mlađi brat“, Argentinac Manuel Puig.

Ta „druga faza“ priskrbila je autoru znatno širu publiku i u Hispanskoj Americi i u Španjolskoj i, zahvaljujući prijevodima, posvuda u svijetu, i afirmirala ga je kao pisca kadra ogledati se u različitim registrima. Da je ovo opsežnija analiza njegova ukupnog opusa, te bi se njegove izlete u različite vrste romana moglo analizirati i u svjetlu esejistike i publicistike o književnosti koju je usporedno objavljivao s jednakim uspjehom. Spomenimo samo studiju Roman (La novela, 1968), knjigu-esej o Flaubertu Orgijanje bez prestanka (La orgia perpetua, 1975), studiju Gabriel García Márquez: priča o jednom bogoubojstvu (Gabriel García Márquez: historia de un deicidio, 1971), studije i kritike napisane u suautorstvu (primjerice, s Ángelom Ramom, Óscarom Collazosom, Juliom Cortázarom). Ta zrcalnost njegovih analiza i ogleda s jedne te romana s druge strane uočavat će se posebno u romanima iz osamdesetih: u njima pripovjedač „grozne Lime“, gnjile peruanske provincije, vojnih škola, erotskog odrastanja, bunta prema patrijarhalnosti društva prekida taj niz temeljen na vlastitom odnosu prema peruanskom društvu da bi govorio o nekadašnjoj i suvremenoj Latinskoj Americi: u romanu Rat za kraj svijeta (La guerra del fin del mundo, 1981) riječ je o sukobu milenarista i državne vlasti u Brazilu krajem XIX. stoljeća, koji je brazilski pisac Euclides da Cunha obradio u kultnom nacionalnom romanu Os Sertões početkom XX. stoljeća. Vargasov roman jedan je od prvih koji su početkom 1980-ih započeli niz koji danas zovemo novi povijesni roman. Veoma zanimljiv, roman se ne određuje ideološki ni politički, a ponovno se utječe kronološkom neredu poznatu iz ranih romana, čime podcrtava nemogućnost ideološkog tumačenja sukoba.

Takvo Vargasovo „ponovno ispisivanje“ Da Cuhnina romana priskrbilo mu je rezervirane komentare suvremenika koji su uglavnom bili lijevih političkih opredjeljenja. Da bi se razumjelo što je to tada značilo, trebalo bi se udubiti u jedan od ključnih aspekata života Hispanske i Latinske Amerike tih godina i općenito vremena poslije Drugog svjetskog rata, rata u kojem taj svijet nije imao udjela, ali je poslije njega bio objektom i mjestom natjecanja svjetskih velesila, što je obilježilo njegov politički i ini život. Ideološki su sukobi bili oštri, a „moćna gomilica“ u njima je zauzimala ljevičarski stav, kao i najveći dio književne kritike koji ju je pratio. 

Borac za boljitak domovine

Vargas Llosa se, međutim, baš spomenutim romanom počeo odvajati od tog društva i sve jasnije zauzimati konzervativni svjetonazorski i politički stav. Isti je stav vidljiv u Priči o Mayti (Historia de Mayta, 1984), romanu o tim osamdesetim godinama kad je velikim dijelom Perua gospodario maoistički pokret Sendero luminoso; njime pisac staje na stranu države koja se nalazi u stanju paralize nasuprot revolucionarnom terorizmu. Gledamo li taj roman u paru s Ratom za kraj svijeta, uočavamo podudarnosti u psihologiji vođe jednog i drugog revolucionarnog pokreta, a govor o vođi nekog revolucionarnog pokreta na taj način značio je tada jasno konzervativno političko određenje.

Stanje u koje je Peru doveo terorizam pokreta Sendero luminoso potakla je Vargasa Llosu da se, osim književnošću, publicistikom i javnim istupima, uključi u borbu za boljitak svoje domovine i kandidaturom za dužnost predsjednika republike 1990. Zbog neuspjeha na izborima, što je protumačio kao izbornu prijevaru, Vargas Llosa odlučio je zatražiti španjolsko državljanstvo i od tada je uglavnom živio u Španjolskoj, a iskustvo predsjedničke kampanje opisao je u (pretežito) memoarističkoj knjizi Kao riba u vodi (Como el pez en el agua, 1993). Odluka o prihvaćanju španjolskog državljanstva priskrbila mu je nove prijepore i sukobe većeg ili manjeg intenziteta, posebno u Peruu, ali ga je ujedno svrstala u red onih pisaca španjolskog jezičnog izraza koji su od XVI. stoljeća iz raznih razloga stvarali i stvaraju na obje strane Atlantika obogaćujući tako ukupnu kulturu toga svijeta u kojem živi oko pola milijarde duša.

Vargasa Llosu oduvijek je krasio nevjerojatan radni elan i samonametnuta stega. Osim naslova koje spominjemo u razdoblju do predsjedničke kampanje, tu su i mnoge druge knjige, ali i publicistički tekstovi u hispanskoameričkoj i španjolskoj periodici, u dnevnicima kao što su Le Figaro i The New York Times, profesorski rad na najglasovitijim angloameričkim i europskim sveučilištima, predsjedanje svjetskim PEN klubom, sudjelovanje u mnogim drugim i ne uvijek književnosti bliskim aktivnostima (primjerice, bio je i reporter sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Španjolskoj 1982). Od kraja osamdesetih, a posebice u tom drugom životnom razdoblju, koje bih uvjetno nazvala španjolskim ili madridskim, nižu se naslovi pripovjedne proze kojima se u određenoj mjeri vraća nekadašnjim temama i pripovjednim načinima, ali uvijek inovativno: u detektivskim romanima ¿Quién mató a Palomino Molero? (Tko je ubio Palomina Molera?, 1986, prev. kao Kdo je ubil Malomina Molera?) i Lituma en los Andes (Lituma u Andama, 1993) vratio se gotovo opsesivnoj temi iz mladosti: vojsci i životu vojnih pitomaca. Erotsko, posebice tema muževnog odrastanja, jedan od ključnih motiva još od mladenačkih romana, pojavljuje se ponovno u romanima Elogio de la madrastra (Pohvala pomajci, 1986, prev.), Cuadernos de don Rigoberto (Don Rigobertove bilježnice, 1997, prev.) i Travesuras de la niña mala (Vragolije zločeste curice, 2006, prev.). 

Jarčevo slavlje u milenijskoj godini

Godine 1987. objavio je roman El hablador (Brbljavac), u kojem narativno spretno i inovativno rješava problem suprotstavljanja mišljenja o susretu, tj. sukobu autohtonih američkih zajednica i zapadne, gradske civilizacije i državnih uređenja – tema kojom se njegova „moćna gomilica“, osim usputno, praktički nije bavila. Iz 2000. je planetarno popularni La fiesta del Chivo (Jarčevo slavlje, prev.), roman o životu Dominikanske Republike pod režimom po zlu poznatoga Rafaela Trujilla. Iz zadnjih desetljeća spomenimo roman El sueño del celta (Keltov san, 2010), ponovno o pitanju europskog kolonijalizma u Africi i Americi. U drugoj polovici života Vargas Llosa objavio je više knjiga književnih analiza i kritike nego pripovjednih djela, tematski veoma široka raspona: od analiza šesnaestostoljetne španjolske književnosti do suvremenih fenomena s kojima se bori recepcija književnosti, zbirke pročišćenih kolumni iz mladih dana, od kojih spominjem Entre Sartre y Camus (O Sartreu i Camusu) gdje je zanimljivo priznanje o kasnijoj promjeni stava o dvojici filozofa u korist Camusa te La Utopía arcáica (Arhaična Utopija), analizu djela peruanskog klasika Joséa Maríje Arguedasa…

Zadnjih se godina svi njegovi novinski članci objavljuju u nizovima kod moćnog nakladnika Alfaguara. Naime, on je u zajednici s velikim nakladnicima uvijek znao plasirati svoje naslove; o njima se često pisalo i prije nego što su objavljeni, a cjelokupna njegova javna djelatnost, od one političke do privatne, mondene dodatno je doprinosila tom općem uspjehu. Blještavilo i svjetlo reflektora koje ga je pratilo više no ijednog drugog boomovca podnosio je s lakoćom, kao i najviša priznanja i nagrade kojima je ovjenčan (nagrada Cervantes i mnoge druge, godišnje i za životno djelo, članstvo u Španjolskoj kraljevskoj i Francuskoj akademiji), kao što se, uostalom, lako nosio i s mijenama u uvjerenjima koje je rado javno priznavao i argumentirao.

Povjerenstvo za Nobelovu nagradu koja mu je dodijeljena 2010. ustvrdilo je da je riječ o piscu kojega nije lako svrstati. Doista, tolika raznovrsnost iz jednog stvaralačkog pera ne nalazi se ni kod jednoga od autora „moćne gomilice“ i to je zamijećeno kad je – po općem mišljenju – nakon 1990. i Octavija Paza – ponovno došao red na Amerikance španjolskog jezičnog izraza, samo je pitanje bilo tko će od njih biti izabran. Golem je udio Marija Vargasa Llose u oblikovanju hispanskoameričke i općenito hispanske književne scene druge polovice XX. stoljeća. S njime, sa scene odlazi – gledajući individualno – i jedan način življenja postignutoga statusa i ugleda, ali, prisjećajući se 1960-ih – i prepoznatljiv identitet koji je na poseban način otvorio oči i uši za svijet iz kojega je poniknuo i kojega je postao i ostao epitom i kad je živio daleko od njega. Neka mu je na svemu tome hvala.