Njegovanje ratne memorije

Prvog svibnja navršit će se trideset godina od operacije Bljesak, u kojoj su hrvatske snage iznenadnim udarom oslobodile zapadnu Slavoniju, najavivši tako Oluju kojom će tri mjeseca kasnije velikosrpski okupator biti definitivno poražen. Ti događaji iz 1995. predstavljaju važno uporište za samorazumijevanje hrvatskog državnog autoriteta i ujedno, kao važan dio kolektivnog sjećanja hrvatskog društva, dodatno osnažuju njegovu kompaktnost.

Ratna memorija obično se čuva kroz osobne uspomene i prenosi u okviru obitelji i bližnjih / Snimio Boris Ščitar / VLM / PIXSELL

Njegovanje ratne memorije na smjeni tisućljeća u Hrvatskoj nije bilo tema iz dva razloga. Kao prvo, u Europi je već desetljećima vladalo proturatno raspoloženje, a mirovno određenje postalo je jedan od glavnih političkih postulata. Kao drugo, protivnik u tome ratu poražen je u Hrvatskoj, ali je u međunarodnim okvirima i dalje ostao utjecajan, pa se Hrvatska na neki način morala izboriti i za pravo da uopće slavi pobjedu. Zbog specifičnih okolnosti, koje uključuju koncesije pobunjenicima, neki čimbenici čak i danas u samoj Hrvatskoj osporavaju čistoću te pobjede.

No, ona je činjenica, a Bljesak i Oluju nemoguće je osporiti kao legitimne akcije kojima je država učvrstila svoje povijesno pravo i dokazala sposobnost vladavine. Kao takve, pobjede u Domovinskom ratu postale su neizbrisiv dio nacionalnog sjećanja, odnosno ratne memorije kao njezine sastavnice.

Ratna memorija kao važan doprinos kolektivnom samopouzdanju i snaženju nacionalnog identiteta gaji se u većini suvremenih država, iako su odgovarajuća sjećanja, s izuzetnom aktualnih sukoba, stara desetljećima, ponegdje čak i stoljećima. Ta vrsta memorije nužno odražava karakter društva, njegovu vrijednosnu orijentaciju i njegove unutarnje odnose. Drugim riječima, ratna memorija često je ugrađena u temelje političkog sustava kao putokaz.

Zapadni saveznici, predvođeni Amerikancima, redovito obilježavaju sjećanje na pobjedu u Drugom svjetskom ratu kao trijumf slobode nad diktaturom i institucionaliziranim zlom. Vojni karakter u tim proslavama nije pretjerano naglašen, one u prvom redu služe kao svojevrsna orijentacija u kontekstu aktualnih političkih izazova. Nasuprot tome, ruske parade kojima se obilježava obljetnica pobjede nad fašizmom imaju izrazit militaristički karakter, slično kao i svojedobno jugoslavenske. U sjećanju mnogih u Hrvatskoj još su satovi povijesti u školama s partizanskim herojima koji su rado pričali djeci kako su ponižavali svoje neprijatelje. U zapadnim demokracijama svjedočenja veterana nisu poticala mržnju, nego su služila razumijevanju povijesnih okolnosti.

Prenošenje, interpretacija i u konačnici institucionaliziranje ratne memorije zadaća su države, koja na taj način potvrđuje i učvršćuje svoj identitet, dajući novim naraštajima uvid u ono što ona jest i zašto postoji. Za razliku od istočnih, militarističkih pristupa, ratna memorija u zapadnim demokracijama dio je obrasca kojim se sjećanje na ratna zbivanja ugrađuje u strukturu slobodnog društva sposobnog za obranu svojih vrijednosti. Ratne pobjede u tom konceptu nisu iživljavanje, nisu gaženje dostojanstva, nego borba za nj. Dostojanstvo pojedinca, kao jedan od najvažnijih Božjih darova, legitimira pravedni rat i postaje podloga odnosa u slobodnom društvu.

Ratna memorija obično se čuva kroz osobne uspomene i prenosi u okviru obitelji i bližnjih u socijalizacijskim procesima, a zatim i putem popularne kulture i drugih društvenih struktura. U institucionalnom smislu, za njegovanje ratne memorije zadužena su državna tijela, obrazovni sustav i mediji.

U Hrvatskoj u tom pogledu očito postoje određeni deficiti. Ratna memorija dosljedno se u institucionalnom smislu čuva samo u službenim dokumentima i prigodnim proslavama. Udžbenici ne daju dovoljan uvid u uzroke, okolnosti i aspekte Domovinskog rata. Mediji se u tom smislu nalaze u raskoraku između onoga što smatraju svojom formalnom obvezom i stajališta koja su čak protivna samoj ideji hrvatske države. U Hrvatskoj je svašta moguće, pa čak i to da jedna televizija koja emitira program na nacionalnoj razini, na svojim mrežnim stranicama pad Vukovara prikaže kao „oslobođenje“. Nacionalni integracijski mehanizmi još su slabiji u popularnoj kulturi, ondje se domoljubne tendencije izravno sudaraju s protudržavnim trendovima. Činjenica da najmlađi naraštaji Hrvata danas većinu onoga što znaju o Domovinskom ratu crpe iz Thompsonovih pjesama može biti na čast Thompsonu, ali svjedoči o nesposobnosti društva da sustavno, uz dobro osmišljenu institucionalnu podršku, njeguje vlastite vrijednosne temelje.