Nepokolebljivost aktualnosti

Trebalo je proći 25 godina od osnivanja Montažstroja da bismo dočekali prvo splitsko gostovanje ovog umjetničkog kolektiva, kada je eksplozivna izvedba A gdje je revolucija, stoko? u sklopu 61. Splitskog ljeta pankerski, smjelo i beskompromisno barem na trenutak razbudila lokalnu publiku i scenu. Sada, deset godina kasnije, napokon možemo reći da smo dočekali i suradnju Drame splitskog HNK i redatelja Boruta Šeparovića, utemeljitelja i umjetničkog voditelja Montažstroja.

Šeparović je za ovu priliku zagrabio u tekst kojim se bavio još 2002. godine; upitavši Tko je? Woyczek, ponudio je tada reducirano i dekonstruirano čitanje nedovršene i fragmentirane drame Karla Georga Büchnera iz 1837. Sada, gotovo četvrt stoljeća kasnije, Šeparović dokazuje kako i dalje uspješno prepoznaje obrasce iz Büchnerova predloška smjestivši Woyzecka, arhetipsku figuru degradiranog pojedinca, u suvremeni kontekst obilježen militarizacijom i tehnološkom kontrolom.

Šeparović nadopisuje Büchnera i, umjesto puke posvete, donosi potresno i košmarno,
ali u lokalnom kontekstu osvježavajuće čitanje ovog klasika / Snimio Milan Šabić

Tragičnu epizodu koja za Woyzecka (Donat Zeko) i njegovu nezakonitu suprugu Marie (Andrea Mladinić) završava fatalno Šeparović je ugnijezdio u „tehnološku distopiju postindustrijskog društva“ pa je tako plesni podij zamijenio bojištem, a uz ansambl je postavio i kamere, mobilne uređaje i, najdojmljivije, dronove čije monotono zujanje i levitiranje na scenu i u priču unose jezu koja ne prestaje tinjati do kraja predstave. „Dronovi snimaju lekcije za sve nas“, izgovara jedan od vojnika u epilogu, nakon što su nam upravo ti isti dronovi zorno dokazali kako ljudska pohlepa nikakvu lekciju nikada naučiti neće. Rat ne završava nego se obnavlja, a u takvom sistemu metak je jeftiniji od popravka, nadopisuje Šeparović na Büchnera i, umjesto puke posvete, donosi potresno i košmarno, ali u lokalnom kontekstu osvježavajuće čitanje ovog klasika.

Glumački ansambl zaslužuje posebne pohvale – promatramo li Woyzecka kao dvosatnu koreografiju, što u suštini i jest, postaje nam jasno koliko se nevidljivog rada odvija u svakoj sekundi izvedbe. Nadalje, Woyzeck je ansamblu pružio priliku da prodiše i iskorači iz očekivanih izvedbi, najviše u koreografiranim segmentima lišenima verbalnog i praćenima eksplozivnom (Montažstroj) ili plesnom (Rølø) glazbom. Šeparović se ne boji prekinuti radnju, uzeti pauzu i rastegnuti je do hipnotičkog iskustva. Ritualiziranost gotovo pa robotskih koreografija u tijela glumaca upisuje poražavajuću istinu – čovjek je u ratu koji vječno traje tek stvar, iskoristivi objekt podložan optimizaciji, puko sredstvo za dolazak do cilja u koji ni sam ne vjeruje.

Neprestana prisutnost rata prigušuje Woyzecka na sceni. Tako je Donat Zeko nadglasan zujanjem, glazbom, eksplozijama, vojnicima i da nije kamere koja hvata krupni kadar njegova zbunjena, izmučena lica, čini se da bi ga rat u potpunosti pojeo. Upravo je u ovim krupnim kadrovima hommage Herzogovoj filmskoj adaptaciji priče o vlasuljaru iz Leipziga najosjetniji, ali čini se da je teret glumačkog naslijeđa Klausa Kinskog ostavio traga na Zekinoj izvedbi pa je ona najslabija upravo u trenucima kada su svjetla i kamere uperene isključivo u njegovo lice.

Šeparovićeva ratna atmosfera dovedena je do vrhunca vještom međuigrom dviju suprotnosti pa tako stalno prisutna dvostruka koreografiranost (izvedba i kontroliranje tehnologije) rezultira paradoksalnom kakofonijom (umnažanje i preklapanje live snimki, eksplozivna glazba, krckanje pilula pod vojničkim čizmama…). Supostojanje reda i kaosa, hladnog nadzora i slamanja ljudskog duha, kičma je koja nosi predstavu i stalni podsjetnik na klasnu raslojenost koja je neodvojiva od rata. Šeparović ne zaboravlja da je Woyzeck tragedija (jednog pripadnika) radničke klase, što poentira u epilogu zaključkom kako „ruka koja drži pištolj nikad ne drži novčanik“. I zaista, čini se da iznova govoriti o Woyzecku znači uvijek iznova bacati svjetlo na nevidljivo nasilje nad malim, običnim čovjekom. Ono koje je uvijek tu, samo je nekad prigušeno, a ponekad odjekuje u detonacijama.

Iako bi Šeparovićev Woyzeck udario još snažnije da je nešto kraći, svejedno je u splitski HNK unio dašak potrebne autorske vizije i nepokolebljivosti, pružio primjer smislenog i uspješnog korištenja tehnologije na sceni i dokazao kako izvedbe mogu snažnije udarati kada se glumačkom tijelu i pokretu pristupi s jednakom pažnjom kao i tekstu. Najviše od svega, dokazao je kako povratak klasiku ne mora značiti tek plaho ispisivanje mlake posvete već upravo suprotno – priče koje prežive test vremena najbolji su poligon za vježbanje autorskog glasa u artikuliranju vječno istih neuralgičnih točaka kolektivnog ljudskog iskustva, onoga zbog čega se, naposljetku, svi mi u kazalište i vraćamo.