Nebo i zemlja

               (ulomci)

Mađarski pisac i novinar Sándor Márai rodio se u plemićkoj obitelji u tada mađarskom gradu Kassa, danas slovačkim Košicama, 11. travnja 1900. Mladost provodi u Frankfurtu, Berlinu i Parizu, gdje radi kao novinar te se okušava u pisanju na njemačkome, no po povratku u Budimpeštu kao jezik svoje književnosti neopozivo odabire mađarski, poistovjećujući materinski jezik s konceptom nacije. Márai je autor 46 djela, koja su početkom devedesetih godina 20. stoljeća doživjela ponovnu, krajnje pozitivnu evaluaciju ponajprije objavom prijevoda na engleskom jeziku. Kao protivnik komunističkog režima 1948. trajno napušta Mađarsku, prvo seli u Italiju, a zatim emigrira u SAD. Neprekidno piše na mađarskome, no objavljivanje njegovih djela nakon 1956. u Mađarskoj će biti zabranjeno sve do 1990. Njegova poezija, romani i dnevnici objavljeni su tek posmrtno i u idućim desetljećima, otkriveni i cijenjeni od kritike i publike, postali su dijelom europskoga književnog kanona 20. stoljeća.

Nebo i zemlja, djelo objavljeno 1942, koje će uskoro u prijevodu Viktorije Šantić objaviti Naklada OceanMore, plod je njegova svjesno introspektivnog, stoičkog razdoblja. Poslušavši savjet Marka Aurelija, Márai „zaključava srce“ i živi samo za pisanje. U ovoj knjizi aforizama, eseja i impresija, meditativnih pjesama u prozi, kontemplacija o nebu i o zemlji, Márai je uronjen u prolaznost vremena, u osobne uspjehe i neuspjehe, promišlja o velikanima svjetske glazbe i književnosti, te o tome kako živjeti život. Taj ironičan i duhovit rukopis zadnji je dio trilogije, a prethode mu Knjiga o travama i Četiri godišnja doba.

 * * *

U međuvremenu

Ako bih na brzinu trebao odgovoriti što sam u međuvremenu naučio, dok je prolazio život, u ovih četrdeset godina, dakle odavno prešavši „polovicu ljudskog životnog puta“, za koja sam to iskustva bogatiji, kojim istinama bremenitiji, kojih mudrosti puniji, imao bih spreman odgovor. Nadobudno bih rekao: „Nemoj puno piti jer to škodi srcu, jela što manje soli, ali slobodno stavi paprike i malo papra, jednom-dvaput tjedno jedi obilno i sve što poželiš, ali inače meso jedi samo jednom dnevno, po mogućnosti u podne, i neka ti jedan obrok bude dovoljan, mnogo variva, jabuka i ostalog voća što ne napuhuje dobro će ti činiti, pij puno limunova soka, neka ti dvadeset laganih cigareta bude dovoljno, voli nekoga, i voli ga cijelim tijelom i svim srcem, bez straha i osjećaja krivnje, štoviše, bez programa, onako kao što čovjek diše, na prvi znak sumnje pojuri k liječniku, i to ne nekom iz imenika, već onom kojeg si odabrao prema vlastitu, tajnom nahođenju, a nakon toga ga provjerio i potvrdio liječnikom, šuti jer su ljudi podli, radi redovito, i kad god možeš, otputuj na dan-dva iz mjesta gdje radiš jer, kao što kažu Francuzi, takva kratka putovanja mijenjaju ideje, trudi se živjeti zdravo i bez laži... To je sve, uz još milijun drugih stvari, što sam tijekom četrdeset godina, u međuvremenu, naučio.“

Drugi pak glas jednako spremno dodaje: „Pij alkohol redovito i koliko god poželiš jer su ti potrebni zaborav i mamurnost koje ti pruža, jedi svinjske kobasice i pržolicu à la Esterházy ako ti se prohtije jer je djelomično zadovoljenje tvojih želja važnije od dosadnog i sterilnog zdravlja, trči za suknjama jer što ti drugo i preostaje, fućkaš liječnike jer ti ionako ne mogu pomoći ako ti bolest postane ozbiljna, puši koliko te volja jer je sasvim svejedno hoćeš li živjeti deset godina dulje, putovanja su odvratna, smrdljiva i neudobna, radije se osjećaj ugodno kod kuće, ćakulaj s ljudima koliko god to bilo opasno po život jer se ne može živjeti sam, je li ti barem donekle jasno?... To sam naučio, dok je prolazio život, u međuvremenu.“

Napola

Onako usput, rukom zaklonivši usta, onako kako Shakespeareovi junaci došaptavaju usputne istine koje su ipak dovoljno važne da ih se ne može prešutjeti, važnije od radnje i glasnog dijaloga, priznaj i ovo: „Još uvijek, i nakon četrdeset godina, sve ovisi o meni: i to, dokad ću živjeti i kako. Još uvijek ja odlučujem hoću li živjeti daljnjih četrdeset godina ili ću se sutra u kavani prevrnuti sa stolice, još uvijek sam odlučujem o životnim odnosima, poslu, sreći, svakoj promjeni u životu, još uvijek mogu imati obitelj i unuke, mogu razumjeti da ću jednom, u odgovarajućim uvjetima, pisati istinito i korisno, u uzvišenom ili uzaludnom smislu riječi, još uvijek sam odlučujem o bolesti i zdravlju. Sve je to u mojim rukama. Nije istina da je vrijeme isteklo. Samo je sad sva odgovornost na meni, odgovornost spram vremena, života, rada, ne mogu se više opravdavati neiskustvom, sada sam upućen, augur, poznavatelj tajni, upoznat sa stvarnošću. Zato više ne okolišaj. Živi ili umri, kako te je volja. Na tebi je.“ To je ono što si još moram došaptavati, krišom.

Remek-djelo

Treba ih doduše cijeniti: ako ne uvijek njihovo djelo i rezultat, onda barem namjeru s kojom stvaraju. Kad bi svaki osrednji umjetnik, slikar ili pisac, izvršenju svakog intelektualnog zadatka u životu pristupio onako savjesno kao što žene svaki dan, a nekad i češće, sastave sebe od pudera, kose, laka za nokte, krpa i nakita, i kad bi na taj način vodio računa o nijansama, finesama izraza kao što blagajnica u robnoj kući vodi računa o liniji svojih obrva, tragovima mitesera na licu ili mekoći kože na rukama: svaki bi slikar mogao biti Murillo i svaki pisac Proust. Žene su veliki umjetnici; nažalost, djela im brzo propadaju.

Potpunost

Nije istina da je u mladosti bilo bolje: bilo je više nemira, uvijek sam se bojao da ću nešto propustiti. Sad već znam da svakodnevno, u svakomu trenutku neopisivo mnogo toga propuštam; no ta me spoznaja više ne boli. Mladost je bila prepuna svojevrsne tuge koja je bila moj element, kao atmosferski pritisak i tama dubokomorskim ribama; gotovo sam se bojao dospjeti u drukčije atmosferske odnose, više i na površinu. Sada se više ničega ne bojim, osim duge bolesti i nepravednog poniženja, sramote. Smrt, siromaštvo, nepojmljiva ljudska glupost, sva ovozemaljska zla, ne izazivaju više u meni osjećaj straha. Ne, u mladosti nije bilo bolje. Sada sve ima ispravan okus: slatko je slatko, trpko je trpko, mirisno je mirisno, smrdljivo je smrdljivo. Možda je ovo vrijeme potpunosti, između četrdesete i pedesete godine. Duboko se klanjam tvojoj nečujnoj uzvišenosti, Vrijeme, pobožno te i šutljivo slavim.

O smrti djeteta

Što je uopće preostalo od njega? Ime,

Miris njegove kose na četki,

Medvjedić, smrtovnica,

Krvava krpa i ova pjesma.

Svijet je moć i razum,

Ne razumijem zašto su mi to učinili.

Ne prepirem se. Živim i šutim,

Sada je anđeo, ako anđeli postoje –

No ovdje dolje sve je zamorno i maloumno.

Neću oprostiti. Nikomu, nikad.

Trebalo bi vremena

Pa jasno, trebalo bi vremena – i to baš sad, nakon četrdesete. Trebalo bi vremena, napokon, još toliko, ili neznatno manje – dvadeset, trideset godina, komadić, no ipak cijela vječnost, dovoljno je da namočimo u njemu sve što je život uprljao, da ponovo operemo tkanje života, vrijeme, koje se sve više izlijeva preko životnih nasipa, koje natapa, rahli i čini plodnim sve što je bilo suho, zaraslo u drač i jalovo, vrijeme u kojemu se povišene emocije pretvaraju u razum, a razum biva ispunjen osvještenijim, milosrdnijim i blažim osjećajima: naravno, sad bi mi trebalo to vrijeme, nakon četrdesete. Upravo bi se sad nešto moglo započeti, kad već slutiš da je forma sadržaj, a sadržaj ujedno i forma, da jedno čini i ispunjava drugo! Sad kad žene već donose pramateriju života, a ne samo uzbuđenje i sumnju, sad kad razumiješ da biti umjetnik znači nešto završiti, pojaviti se na kraju određenog procesa i nešto reći – a taj je proces značio mnogo vremena i mnogo života. Sad bi trebalo vremena, još toliko, kad bi im napokon mogao reći, ne gromko i busajući se u prsa, već lukavo klimajući glavom i njihovim glasom, jer sluh divljih zvijeri je oštar, no ipak tako da ti se u glasu nazire objašnjenje i moć prisile. Trebalo bi vremena.

Rimljanin

Živim poput Rimljanina, u doba smjene careva. Kasno ustajem, polako doručkujem, pročitam nekoliko stranica mudrih spisa, ležeći u krevetu, i slušajući proljetni cvrkut ptica iza zatvorenih prozorskih kapaka. Nakon toga idem u javno kupalište. Ondje dugo sjedim na kamenoj klupi, s nekom od omiljenih knjiga u ruci, promatram gipka mlada tijela, veselim se glasovima i oblicima života. Lagano ručam, zatim napišem nekoliko redaka u dnevnik ili uređujem rukopise. Navečer s prijateljima sjedim u vrtu, pijem lagano, kiselkasto vino i razgovaramo o zajedničkim temama. Liježem iza ponoći, kad je mjesec već visoko, a vjetar u stablima utihne, kao duše mrtvih na grobljima.

Radujem se cvijeću, mladim tijelima, pametnim knjigama i blagim riječima prijatelja.

Radujem se i kiši i suncu. Čekam smrtnu presudu: čekam je sa smiješkom. Ne boli me više odlazak iz ovog života jer sam živio prema zapovijedima razuma. Mir s vama.

Stvari

Sada ionako više nije važno, zato sam spremio njezine stvari u smeđu kartonsku kutiju. Ne ostaje mnogo toga iza jedne ljubavi: vjerojatno tek onoliko kao iza mrtvog djeteta. U kutiju sam stavio njezin srebrni češalj, papučice, kućni ogrtač od bordo baršuna, kutiju u obliku kornjače u kojoj je držala pribor za šivanje, njezin puder i parfem. Pronašao sam još i jednog krampusa od filca i Verlaineov svezak. I to sam spremio s ostalim.

Poslije, kad sam završio s pakiranjem, sjeo sam, umorivši se kao nikad dotad. Kako li je beznadno sve, život, veze, i kako sve brzo prođe! Još malo i za mnom će ovako pakirati stvari. Tako su stvarni, ti sitni predmeti, ali istovremeno i nadljudski: njima je pričvršćeno ono nedokučivo, na primitivan način pohranjuju u sebi dio najtajanstvenije zemaljske tvari, veze dvoje ljudi, ljudskih osjećaja. I sve je to stalo u smeđu kartonsku kutiju. Kutija je bila posve lagana: podignuo sam je. Bila je baš poput dječjeg lijesa.

Presuda

Ne treba mi više ono što se naziva svjetovnim životom: saloni, gdje ljudi vode jalove razgovore i ne izgovaraju prave riječi od čije snage imenovanja pojmovi ožive i zaiskre, večere i soareje, te mučne i smiješne svečanosti na kojima sudionici jedni drugima oduzimaju završnu riječ, a zatim trube, prevrnutih očiju, svoje pričice kojima nastoje dokazati svoju upućenost i izvrsnost, ne treba mi obitelj, taj zastrašujući i neprijateljski savez koji želi vladati nada mnom, ne trebaju mi prijatelji jer mi njihov stav brani bilo koju drugu vrstu odnosa s ljudima, osim promatračkog i izražajnog. Treba napustiti svijet, koliko god to bilo bolno. Treba živjeti sam, na distanci, u sve dubljoj osami, u što većoj i stvarnijoj skrovitosti, gotovo neprimjetno. Tako glasi presuda.

Umjetnik

U sobi, u četiri ujutro, u gustom oblaku dima i izdahnutog zraka, u isparinama hrane i pića, ljudi su počeli razgovarati oslobođeno, pijano i živo. Jedan je objasnio zašto nešto nije uspjelo, drugi na koji bi način nešto htio, treći je govorio o svojim željama, četvrti, petnaesti o obitelji – čavrljali su konfuzno i uzbuđeno, upadajući jedan drugomu u riječ, u opijenom nemiru, kao da je napokon stigao čas kad se stvari moraju i mogu izreći.

Tako su razgovarali, ljudi, u četiri ujutro. Međutim u jednom kutu, pored prozora, sjedio je čovjek koji je šutio. Sjedio je sam, s čašom ispred sebe i cigaretom u ruci, gledajući pomalo zbunjeno u dim, poput stranca, neupućeno. Taj čovjek, koji je šutio kad su svi mislili da je tu taj trenutak kad se stvari napokon moraju i mogu reći: taj je čovjek bio umjetnik u društvu.

Rječnik

Rječnik zaljubljenih sastoji se od bezbroj jednostavnih rečenica zapovjednog ili upitnog tona.

Ljubav je zapovijed i pitanje. Njezine su riječi: „Čekam te.“ Ili: „Gdje si bio?“ Zatim: „Voli me.“ Pa: „Ne ostavljaj me!“ Te šture litanije usmjerene su nebesima, stotinama tisuća godina, na svim jezicima, od izjave pračovjeka nalik podrigivanju preko inačica Pjesme nad pjesmama i rasprava na temu ljubavi Stendhala i Ortege y Gasseta do Romeovih ljubavnih izljeva. Ljubav samu sebe može prenijeti samo jednostavnim rečenicama. Kad ljubav krene s objašnjavanjem, opovrgavanjem i nagovaranjem, više nije ljubav, nego ljudska transakcija i tužna sudbina.

Siromašan i grozničav

Naravno, potreban je i novac. Međutim, kad smo novac pribavili i dali, ipak, ipak se voljeti može samo kao siromah i grozničavo. Kao siromah, dakle kao netko tko je spreman svega se odreći, i grozničavo kao netko tko zna da se iz tog požara, uz svu pamet i pripravnost, ništa ne može spasiti, da se kroz vatru ne mogu iznijeti ni perina ni dionice ni vrijednosni papiri... Treba se opeći, izaći iz vatre kao siromah, inače ne dobivamo ništa. Takva je to igra, to su njezini uvjeti, takva su joj pravila. Pazi, trebat ćeš gorjeti i zepsti; obuci se toplo i pametno, kao netko tko odjednom ide i u polarne krajeve i u buktinju. Spakiraj za tu veliku pustolovinu sve što je potrebno, oprezno i pomno; ništa nemoj izostaviti, kako bi poslije mogao biti siromašan i grozničav.