Naličje pariške multikulturalnosti

Na slici Crnac s ružičastim šeširom Sonje Kovačić-Tajčević vidimo mlađeg muškarca crne rase u otmjenom odijelu kako sjedi u gradskom parku. Na obližnjoj klupi sjede dvije žene i gledaju ga došaptavajući se (pretpostavljamo komentirajući pojavu dotjeranoga crnca u parku), a njegov pogled uprt u gledatelja otkriva psihosocijalni kontekst slike: on je svjestan njihove prisutnosti te s nama dijeli svoju nelagodu, diskretno tražeći razumijevanje.      

Jazz age u Parizu

Slika je nastala oko 1930. u Parizu, tadašnjem centru moderne i avangardne umjetnosti, ali i mjestu uzavrele jazz kulture. Grad Svjetla ne samo da je bio odredište stanovnika iz mnogobrojnih francuskih kolonija, nego je zbog svojih inkluzivnih zakona i rasne uključivosti nakon Prvoga svjetskog rata postao meka pripadnicima afroameričke zajednice koji su tražili utočište pred kulturnim predrasudama, segregacijom i rasističkim zakonima Sjedinjenih Američkih Država. U Parizu su crni imigranti mogli postići uspjeh i popularnost, pa četvrt Montmartre postaje paradigmatsko mjesto tzv. ludih dvadesetih i jazz agea. Plesačica i pjevačica Josephine Baker bila je superzvijezda, najpopularniji jazz klubovi poput Le Grand Duc, Chez Bricktop i Mitchell’s u vlasništvu su uglednih Afroamerikanaca (Ade „Bricktop“ Smith, Eugenea Bullarda i dr.), a na njihovim pozornicama gostuju vrhunski jazzisti poput Louisa Armstronga i Sidneyja Becheta.

Je li naš Crnac zapravo udomaćeni Parižanin i ugledni vlasnik nekog jazz kluba, ili je gostujući glazbenik koji je došao negdje s američkoga Juga, ili je možda ekspatrirani pripadnik njujorških intelektualnih krugova Harlemske renesanse koji je predah od gradske vreve potražio u Luksemburškim vrtovima, zapravo nije ni važno. Ono što nam slika govori mnogo je više od pukog biografskog podatka: njegov izraz lica sugerira pomiješane osjećaje – povrijeđenosti, diskriminiranosti i rezignacije – on pogledom od nas traži empatiju. Slikarica postupkom usporedivim s filmskim „probijanjem četvrtog zida“ uspostavlja vezu između njegova svijeta i nas, pri čemu nas geografski dijeli više od tisuću kilometara, a vremenski gotovo sto godina. Njegov pogled nadvladava prostorna i vremenska ograničenja te u nama izaziva isprva nelagodu, a potom nas mobilizira. Prestajemo biti samo bezinteresni gledatelj kojemu slika služi da mu pruži uživanje u formama i bojama, a slika nas tjera na promišljanje pariškoga društva, koje, iza na prvi pogled multikulturalne „šik“ boemštine, ima i svoje naličje: dotjerani crnac možda jest uobičajena pojava usred noći u nekom od jazz klubova Montmartrea, no tijekom dana gradski parkovi namijenjeni građanskoj dokolici bili su prostori tihe rasne segregacije.

Sonja Kovačić-Tajčević, Crnac s ružičastim šeširom, oko 1930, MMSU-1021 / Snimila Doris Fatur  / Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka

Uključiv pogled na rasnog Drugog

Formalno-stilskim značajkama Crnac pripada granici postkubizma i magičnoga realizma, no primjećujemo razliku u tretmanu prednjega plana i pozadine: dok je pozadina parka zajedno s likovima dviju žena oblikovana sumarno u geometriziranim plohama, gotovo pravokutnim blokovima, muškarac je u prvome planu prikazan u duhu neorealizma. Pomno oblikujući volumen njegove figure i osobitu pažnju posvećujući licu (zbog čega dobivamo precizan uvid u njegovu psihologiju), Sonja Kovačić-Tajčević muškarca zapravo dodatno humanizira u odnosu na ostatak slike, čime zornom čini suštinsku razliku između punokrvnog subjekta u prvome planu i žena iz pozadine; njih pak likovno tretira jednako kao prirodu i nežive objekte (poput klupe), te oblikuje kao jedan (dvoglavi) entitet – jedno geometrijsko tijelo. Također, na slici dominantno rađenoj u toplim bojama pastelnih nijansi, likove žena ističe iskričavom crvenom i žutom bojom, na taj ih način označujući kao izvor nemira i nelagode. I upravo likovnim sredstvima – stilsko-formalnom distinkcijom lika od pozadine te kolorističkim akcentom – slikarica nas navodi na emotivno povezivanje sa subjektom slike i tjera na odgonetanje šireg društvenog konteksta slike. Muškarcu u parku ne pristupa kao egzotičnom likovnom objektu i ne svodi ga na rasnu komponentu likovno potencirajući njegovu put – on je za nju punovrijedan subjekt, osoba sa svim kompleksnostima individualnog i kolektivnog identiteta.

Između 1928. i 1934. godine Sonja Kovačić-Tajčević bila je aktivna sudionica vibrantne pariške likovne scene – izlagala je kao punopravna članica Salona nezavisnih, ugledni kritičari hvalili su njezina djela, a francuski umjetnički časopisi donosili su njihove reprodukcije. Međutim, ova slika nije rezultat tipične aproprijacije na valu tada aktualne „negrofilije“ (trenda fetišizacije crnačke kulture) i „primitivizma“ (nadahnjivanja umjetnošću tzv. primitivnih kultura). Primjerice, Milivoj Uzelac, hrvatski slikar koji tada također živi i djeluje u Parizu, u skladu s tadašnjim rasnim stereotipima slikao je dekorativne panoe s prikazima deindividualiziranih, tipiziranih i erotiziranih golih crnih žena, pri čemu je lakiranim premazom potencirao sjajnu i glatku taktilnost njihovih tijela (Paravan sa crnkinjama, 1934).

Sonja Kovačić-Tajčević postupa dijametralno suprotno – ona izvaneuropskim kulturama pristupa kao jednakovrijednima i gleda ih kao izvor bogatstva. Interes za razumijevanje dalekih kultura pokazala je već 1926, kada u Beogradu posjećuje predavanje indijskog pjesnika Rabīndranātha Tagorea. Također, za vrijeme studija na Académie André Lhote, prilikom slikanja portreta Indijke 1928. godine, prema vlastitom svjedočanstvu, shvaća da se njezino „prekrasno narodno odijelo“ ne može slikati na europski način. Zbog toga, težeći kolorističkoj vjerodostojnosti, neko vrijeme provodi u pariškome Muzeju Guimet, ondje istražujući skladove boja indijskih minijatura. Tim, zapadnomu oku možda neobičnim kolorističkim harmonijama, ona pristupa sustavno i s punim poštovanjem kako bi što autentičnije reprezentirala ženu iz Indije, i to bez egzotiziranja s ciljem udovoljavanja „zapadnom pogledu“. To nas navodi na zaključak da empatija kod Crnca nije slučajnost ni izolirani eksces, već rezultat poštovanja i uvažavanja etničkog i rasnog Drugoga. Odnosno, riječima indijske postkolonijalne teoretičarke Gayatri Spivak, Sonja Kovačić-Tajčević svojim je slikama Crnac i Indijka dala glas subalternima.

Naša vrhunska
avangardistica

Sonja Kovačić-Tajčević nije samo napustila „zapadni pogled“ na etničkog i rasnog Drugog, nego je i svojim muškim aktovima normalizirala „ženski pogled“ na muško tijelo. Kupačem (1927) velikih dimenzija, unatoč geometrijskoj razlomljenosti tijela i pozadine, postigla je dojam opipljive tjelesnosti mladoga muškog golog tijela na stjenovitoj morskoj obali. U vremenu kad je pojava žene koja slika (i gleda) gologa muškarca izazivala sablazan i osudu malograđanskih krugova, ona krši pravila i radi inverziju rodnih uloga, čime se svrstava među najprogresivnije slikare svoje generacije. Vrhunac stila postigla je slikom Boka na mjesečini (1927), na kojoj su oblici i sjene izlomljeni u kristalične strukture s bezbrojem valerskih i tonskih varijanti samo jedne boje – crvenkasto-narančaste. Željko Marciuš, povjesničar umjetnosti koji je upozorio na vrijednost ovoga opusa i posvetio mu dvije izložbe (2002. i 2009), ovu je hipnotičnu monokromnu kompoziciju vidio kao kubističku parafrazu Vidovićeva Angelusa, a mlađa publika – pripadnici generacije Z – u njoj pronalazi sličnost s pikseliziranom digitalnom slikom.

Hrvatska slikarica koja je u međuratnome Parizu doživjela priznanje i uspjeh, a u domovini umrla kao beskućnica, prevarena i pokradena, primjer je odnosa sredine prema vrhunskim umjetnicama. Osim slikarski na zagrebačkoj Akademiji, bila je i humanistički obrazovana (na Sorbonni je polazila predavanja iz filozofije i povijesti umjetnosti) te je u svojim člancima kritizirala tada aktualnu potragu za „našim izrazom“, zagovarajući okretanje suvremenim tendencijama. Njezin avangardni leksik nije uvijek bio prihvaćen – Ljubo Babić u svojemu pregledu Umjetnost kod Hrvata (1943) nije ju ni spomenuo, u socrealističkome kontekstu ranoga poslijeraća njezine su slike odbijane na izložbama ULUH-a, da bi, nešto kasnije, bila jedina žena u počasnoj dvorani Salona 54, prekretničke izložbe zaslužne za nov pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u duhu rekonstrukcije modernizma.

U novije vrijeme povjesničari i povjesničarke umjetnosti uglavnom su se fokusirali na formalno-stilske značajke njezinih slika, zbog čega njezin Crnac dosad nije dobio zasluženu pažnju. Međutim, ova slika zaslužuje mjesto među remek-djelima hrvatskoga moderniteta. Na njoj je Sonja Kovačić-Tajčević avangardnim doprinosom hrvatskomu međuratnom umjerenom modernizmu dala suptilan uvid u manje poznato naličje tada slavljene pariške multikulturalnosti. Prenošenjem poziva za poštovanjem i humanošću iskazala je istinsku empatiju za položaj rasnog Drugog te dosegla vrhunske umjetničke domete, na najbolji način korespondirajući sa psihosocijalnim obzorima toga povijesnog trenutka.

(Članak sufinancirao JANAF)