Muka po Dobrostivima

Razumjeti rečeno – a prema tome i prevesti – možemo samo do granica vlastite spoznaje, sveukupnog znanja i potencijala znatiželje. Zbog toga, neka mi oprosti, nisam ni slutila dosege kolegičinih riječi: „Les Bienveillantes sam prevela davno, čak sam ih ja preporučila uredniku, ali onda me taj prijevod strašno napatio, na to se pripremi i ojačaj dušu. Prevodilačka strategija bila mi je samo to da je pokušam preživjeti.“

Izd. Fraktura, 2024.
S franc.prev. Lea Kovács

I jest, svakomu je najveća muka ona vlastita jer se mjeri subjektivnom ljestvicom, ali nakon Dobrostivih nekako me više ne pogađa toliko tuđa prevodilačka muka. A tako misli valjda svatko tko je iskusio rat iz prve ruke. Postoji ta neka urotnička bliskost traumatiziranih, oštećenih, stigmatiziranih ljudi koji se pobratimski prepoznaju diljem svijeta. Onih koji su bili na drugoj strani i preživjeli. Onih koji su odlučili pisati, govoriti o tom iskustvu, pretočiti ga u aktivističku borbu, i onih koji su odlučili traumu prihvatiti kao dio života i proživljavati je u snovima, samo za sebe.

Pitam se što je to nama, Jonathanu Littellu i meni, pobratimsko. Čovjek koji je s humanitarne strane, s pozicije žrtava, godinama gledao stradanje i patnju civila diljem svijeta, odlučio je pisati o zlu, koje se samo dade naslutiti kroz oblike nasilja. Sigurna sam da je on, kao i ja, neposredno suočen s neprijateljem, s vojskom, s ljudskim u onome kojem je dužnost ubijati, prepoznao tračak dobra u svemiru zla, upitao se i krenuo u potragu za odgovorom istražujući njemačku vojsku, SS, mašineriju Trećeg Reicha… Crpeći iz dvjestotinjak izvora, osmislio je povijesni svemir koji iščitavamo iz pseudomemoara pripovjedača skrojenog po načelu „kakav bih bio ja da sam se našao u istim okolnostima?“.

Pripovjedač nas, naivne čitatelje, polako uvlači u taj svijet i zarobljava, svjestan da nam nije lako čitati dalje. Ali čitamo dalje jer se u knjizi kao u zrcalu ogledamo mi sami i možemo, makar i pod  cijenu (još jednog) PTSP-a, promisliti o transformacijskoj moći rata i našoj toleranciji, moralu i etici. Nisu li zapravo svi ratovi isti? Zločin, ratni ili privatni, i krivnja temeljna su pitanja romana. Autor-pripovjedač stoga evocira antički mit u kojem Oresta zbog majčina ubojstva progone boginje osvete i prokletstva. Erinije se smiluju na ime „dobrohotne“, Eumenide. Prijevodom naslova, Dobrostivima htjelo se olakšati čitatelju.

Stoga je i hrvatski prijevod opremljen fusnotama, premda je strategija vjerna autoru – jer ipak igram ulogu autora – slijediti nemar pripovjedača koji sve to priča samo radi sebe. Trebalo je ući u trag i „usputnim“ citatima iz povijesne, filozofske i religijske literature, a neke i prevesti, poput stihova Tristana i Izolde iz 12. stoljeća. Svaka prevodilačka odluka, a bilo ih je pregršt, zaslužuje više mjesta, budu li vas zanimale, pitajte. U njima su mi silno pomogli suborac u rovovima i sjajan urednik Roman Simić i, u zaleđu, savjetnik za vojnu povijest Mario Werhas.

I dok je moje iskustvo sudskog tumača u suglasju s hladnim, racionalnim tonom našeg pravnika Maxa Auea – kompleksnog bića (a što je drugo čovjek?) koje je pravnik, načitan intelektualac homoseksualnih i incestuoznih sklonosti, uvjereni nacionalsocijalist upućen u glazbu – ništa me, pa ni kolegičino dobrohotno upozorenje, nije moglo pripremiti na takve mučne prizore.

Jesmo li doista naučili iz povijesti? Je li čovjek zaista sposoban nositi se s banalnošću zla? Braćo ljudi, to su bitna pitanja koja vas čekaju u svijetu Maxa Auea. I ostavite svaku nadu s ove strane jer vas s one strane knjige čeka moja, da nikad ne morate zazvati Atenu kako bi vam se smilovale Dobrostive.