Metafora, pitanje i optužba

Među onima koje je Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane najprije prepoznalo a onda i podržalo na putu da od mlade nade postane stožerni akter ne samo slovenske kazališne zbilje jest Žiga Divjak. Nositelj one vrste kazališne suvremenosti koja angažman mjeri osobnom estetikom i principima, iz spoja globalne svijesti ili svijesti o globalnim izazovima o kojima se mora misliti i lokalno Divjak stvara autorske predstave koje variraju u formi i identitetu, ali zadržavaju jasno programsko usmjerenje. Problematizirajući ekologiju i migracije, on progovara o stanju ljudskosti koje cijeli spektar tema ne vidi kao one koje nužno i neodložno zahtijevaju i moralnu i ekonomsku i izvedbenu refleksiju, ili ih uopće ne vidi.

Iako ima i ekološku komponentu, predstava Jata prvenstveno je kritika migracijskih politika / Snimio Ivan Kan Mujezinović

Veliko priznanje Divjak je dobio kad je njegova minimalistička predstava jednako minimalističkog naslova 6 proglašena najboljom na nacionalnom festivalu Borštnikovo srečanje. Šest glumaca, programatski bez scenografije i u svakodnevnim kostimima, režijski minuciozno razrađeno, prepričava neuspješnu integraciju useljeničke djece u slovenski školski sustav. Otkriti naličje suvremene civilizirane europske države, pa onda i Europe same, ostao je jedan od ciljeva i u sljedećoj produkciji koju je također, jer je trebala i morala, vidjela i hrvatska publika. Naslov je opet bio jednostavan, Gejm, preuzet od termina koji izbjegličke zajednice koriste za pokušaj prelaska hrvatskog dijela takozvane “balkanske rute”. I u toj predstavi stvarnosti ima više nego kazališta, od odbačenih predmeta do video svjedočanstava, ali upravo je zato kazališno upečatljivija. S druge strane njegove redateljske poetike nešto su razvedeniji radovi, u kojima scensko događanje jest izvedbeno i dekorom raskošnije, iako su pitanja gotovo ista a senzibilitet jednak. U takve ulaze naslovi poput Vrućine i Kriza, gdje elaboriranost izraza na drukčiji način pokušava prodrijeti do gledatelja. Ipak, maksimalno učinkovit minimalizam, čini se, ipak je i dalje Divjakova osnovna strategija.

Svojom novom predstavom, ponovno jednostavnog naslova Jata, ali i jednostavnim izborom metafore, jasno i snažno govori o nesklapnostima suvremenog svijeta, pogotovo onog njegovog nominalno civiliziranijeg i svjesnijeg dijela. Naslov zaista obilježava grupaciju, točnije grupacije ptica, a cijela predstava bazira se ponovno na zbilji i slučaju afričkih vrana koje su vjerojatno brodom dospjele u roterdamsku luku. Dvije ptice samice, malo drukčije od domaćih, nisu bile par kad su došle, ali pokraj lokalnog kafića ipak su zajedno svile gnijezdo, ubrzo je biologija učinila svoje pa polako dolaze i potomci. Sreća useljeničke obitelji međutim nije dugo trajala, jer su stanovnici civilizirane i pristojne Nizozemske primijetili da među „njihovim“ pticama ima i nekih novih, drugih i drugačijih, malo drugačije pernatih, malo crnjih... I počela je hajka, taktički utemeljena i na ekološkim principima, iako se pridošlice nisu ponašale invazivno niti je njihov broj rastao izvan proporcija pa ugroze zapravo nije ni bilo. Vlasti su angažirale lovca koji je u nekoliko godina uspio istrijebiti cijelu tu useljeničku, ali zapravo već sasvim udomaćenu grupu, ili jato, samo zbog histerije koju su nepotrebno podigle ne životinje nego – ljudi.

Dramaturgija koju potpisuju Goran Injac i Grega Zorc izvedbeno je gotovo isključivo pripovjedna, s dokumentarnim videom koji prenosi atmosferu izleta ansambla u Rotterdam, ali i sudionička po svojoj pojavnosti.

Izvođači, među kojima su prvaci Mladinskog kao i novopridošli (Lina Akif, Primož Bezjak, Damjana Černe, Iztok Drabik Jug, Janja Majzelj, Maruša Oblak, Matej Recer, Blaž Šef, Vito Weis i Lara Wolf) s pričom kreću iz gledališta, pa publika pokraj koje sjede ni ne zna o kome je riječ dok ne progovore i krenu prema pozornici na kojoj se tako, epizodu po epizodu, grupiraju. Zajedničkost i nerazlučivost specifičnosti i pripadnosti u tom zajedničkom krugu pojačava se i upotrebom svjetla, koje ostaje upaljeno tijekom cijele izvedbe, kako bi i izvođači i publika mogli jasno vidjeti i sebe i sve druge oko sebe, te kako bi metaforika, posljedično pitanje ili latentna optužba, bili jasniji.

Iako nesumnjivo ima i ekološku komponentu, predstava Jata kao najnoviji autorski projekt Žige Divjaka ipak je prvenstveno kritika migracijskih politika tvrđave Europe, nedvosmislena u značenju i suptilna u pristupu. Stoga možda i ne treba poseban zagovor za njezino mjesto u programima festivala ili u planu gostovanja kazališta s ove strane Sutle.