Kriza bajke najljepše djevojke u kraljevstvu

Prepoznatljivost izvornika pri modernizaciji poznatih priča trebala bi biti osnova za privlačenje publike, jer brojne generacije uživaju pogledati klasik svog djetinjstva, a da pritom ne objašnjavaju radnju i odnose likova klincima koje su poveli u kino. Aktualna igrana verzija Snjeguljice temelji se na Disneyjevu animiranom klasiku iz 1937, inspiriranom bajkom braće Grimm iz 1812. U novoj verziji naslov je lišen dodatka i sedam patuljaka.

Osnova radnje je poznata: Snjeguljica živi na dvoru, ostaje bez majke, a otac, slomljen tugom, pronalazi novu suprugu, zlu kraljicu. Ubrzo nestaje i kralj, a kraljevstvom vlada nova kraljica opsjednuta vlastitim izgledom.

Vizualno raskošan film produkcijskog budžeta od preko 200 milijuna dolara, ipak je ležerniji, veseliji i manje nametljiv od mnogih Disneyjevih. No, uz tehničku izvrsnost i suvremene ideje, povezivanje s temom i uvjerljivost izvedbe nisu na razini kultne bajke tolike narativne prepoznatljivosti.

Nova verzija Snjeguljice osmišljena je kao reinterpretacija klasične bajke kroz prizmu suvremenih vrijednosti i društveno-političkih trendova / Izvor Imdb

Nova verzija Snjeguljice jasno je osmišljena kao reinterpretacija klasične bajke kroz prizmu suvremenih vrijednosti i društveno-političkih trendova, što se očituje u odabiru glumaca, dijalozima i izmjenama u strukturi priče. Film se trudi biti inkluzivan i „probuditi“ klasičnu priču, no čini to na štetu koherentnosti i unutarnje logike fabule. Činjenica da Snjeguljica više nije djevojka lica bijelog kao snijeg (glumi je Rachel Zegler, glumica latinoameričkog podrijetla) kako je izrijekom definirana u izvornoj bajci, ilustrira pokušaj redizajniranja naslijeđenog narativa zbog prilagodbe aktualnim idejama. To je definitivno znak društvenog napretka, no bez uvjerljivog dramskog luka likova djeluje površno.

Gal Gadot, koja utjelovljuje Zlu kraljicu, izvrsnom maskom i kostimom, čitavom pojavom odgovara liku vladarice opsjednute vlastitom ljepotom. Rachel Zegler trebala bi biti najljepša u kraljevstvu, jer je to osnova dramskog zapleta, ali i opravdava autoritet mističnog ogledala kao temelja dramskog sukoba. Iako lik Snjeguljice ima privlačan sjaj, u ovom je uratku ona protagonistica podređena tezama koje ne dolaze iz scena i likova koje gledamo, već iz potrebe zadovoljenja izvanjske reprezentacije.

Snjeguljica jest osnažena jer sazrijeva i preuzima odgovornost, ali i zato što scenarij inzistira na tome. K tome, kraljičina opsjednutost ljepotom dodatno naglašava neravnotežu među likovima, ne u kontrastu dobra i zla, nego u opsegu karakternih crta pojedinog lika. Dramaturški snažniji naboj bio bi kad bi Gadotina vokalna izvedba bila više operna, no ona je i ovako stilski intenzivna negativka. Snjeguljičina moć u blagosti i samilosti nisu dovoljno potkrijepljene izvedbom, kao da se njezin lik ovdje oslanja na kult ličnosti sebe same, očekujući da se njezina dobrota već podrazumijeva.

Nostalgija koju bi odrasli mogli osjećati prema originalu gubi se u neskladu klasičnih elemenata i suvremenih političkih poruka, dok djeci nova verzija nudi zbunjujuću, emocionalno udaljenu priču lišenu topline i bajkovite jednostavnosti. Nadomjestak za sedam patuljaka, koji nisu ljudi, dodatno unosi konfuziju.

U želji da se svima svidi, film ostaje bez jasno definirane publike, zbog prevelikog odstupanja od osnovne narativne premise. Za odrasle, ona je ideološki diskurs umjesto autentičnog emotivnog doživljaja koji pamte, a za mlađu je publiku previše apstrakcije i premalo čarolije. Time promašuje jednu od temeljnih funkcija bajke – kroz jednostavan, emocionalno jasan okvir ispričati priču koja ima i estetsku i odgojnu vrijednost.