Vijenac 812

Kazalište

Tomi Janežič, 1974, red. Tomi Janežič, Slovensko mladinsko gledališče u Ljubljani
i GO! 2025 – Europska prijestolnica kulture, premijera 22. ožujka

Komad života jedne zajednice

Piše Nora Čulić Matošić

Ovaj autorski projekt Janežičeva je posveta gradu u kojem je proveo svoje djetinjstvo 1970-ih godina pa tako materijal iz predstava nastaje u radu s redateljem i glumačkim ansamblom

Recentna premijera predstave 1974 u ljubljanskom Mladinskom gledališču redatelja Tomija Janežiča treći je dio redateljeve Dodekalogije, ciklusa transgeneracijske dokumentarne fikcije koja obuhvaća vremenski period između 1972. i 1983. godine. Svaki nastavak posvećen je jednoj godini, a svi se održavaju tijekom cijele godine u sklopu Europske prijestolnice kulture 2025. Nova Gorica – Gorizia. Iz opisa projekta uočljivo je kako nisu svi nastavci zamišljeni kao višesatne ansambl predstave kao primjerice 1972 koja se izvodi za jednog gledatelja u prikolici za odmor u SNG-u u Novoj Gorici, ili najavljeni jednokratni događaji na stadionu u Novoj Gorici i gledalištu istog SNG-a za 1976 i 1977. Ovaj autorski projekt Janežičeva je posveta gradu u kojem je proveo svoje djetinjstvo 1970-ih godina pa tako materijal iz predstava nastaje u radu s redateljem i glumačkim ansamblom koji ovdje čine Lina Akif, Damjana Černe, Nataša Keser, Klemen Kovačič, Anja Novak, Robert Prebil, Matej Recer, Blaž Šef, Stane Tomazin, Matija Vastl i Vito Weis.


Staromodno uređen stan (scenografija B. Hojnika) kao i kostimi (M. Sremac) osnažuju dojam realističnosti / Snimio Ivian Kan Mujezinović

Predstava je podijeljena na tri dijela i izvodi se u donjoj dvorani Mladinskog čija je cijela jedna duža polovica konstruirana kao veliki stan uređen staromodnim namještajem (scenografija Branka Hojnika) koji kao i kostimi (Marina Sremac) osnažuje dojam realističnosti vremenskog perioda u kojem se nalaze likovi čija su imena jednaka onima njihovih glumaca čije su izvedbe, gotovo standardno za ovaj ansambl, izvrsne. Kao što je bilo za očekivati iz najava u kojima su se nizali razni događaji koji su obilježili tu godinu, dramaturgija se oslanja na odnos života pojedinca i utjecaj koji veliki povijesni događaji imaju na njegov život. Odnos prema prolasku vremena provlači se i kroz temu uspomena na svoje bližnje, njihovu vjerodostojnost i strah od zaborava kako smo voljeli one kojih više nema među nama. Strah od zaborava i prolaznost života u opreci je s porukom iz Areciba koja je te godine poslana u svemir, a sadržavala je osnovne podatke za kontaktiranje Zemlje te čiji je put dugotrajan, čak vječan iz perspektive ljudskog vijeka.

Likovi međusobno tvore zanimljiv kolektiv koji je osim rodom, brakom i susjedstvom povezan i na nekonvencionalne načine, kao što je to slučaj između likova Line i Blaža. Lina kao studentica dolazi živjeti kod Blaževe obitelji da bi, spletom nesretnih okolnosti u kojima pogibaju Blaževi roditelji, postala skrbnicom njemu i njegovoj mlađoj sestri. Valja spomenuti i lik Stane, Robertovog i Damjaninog nećaka, koji je odrastao u domu pa se kod njega najjasnije osjeća opreka između rane usamljenosti i pripadanja široj obitelji koju u neku ruku možemo okarakterizirati kao izabranu. Javlja se određena doza nostalgije koja se osjeća dok pratimo zbivanja s kojima se suočava ova grupa likova, a vezana je upravo uz osjećaj pripadanja zajednici koja nije povezana isključivo krvlju.

Važnost zajednice i povezivanja s drugima najviše dolazi do izražaja u dijelu predstave u kojem se pripovijeda o najtežoj nesreći u povijesti željezničkog prometa Hrvatske i Europe. Riječ je o nesreći u Zagrebu na relaciji Atena–Zagreb–Dortmund kada je putnički vlak uletio na Glavni kolodvor prevelikom brzinom što je usmrtilo više od sto pedeset putnika. Glumci tada izvode scenu grljenja, izmjenjujući se u raznim kombinacijama kako bi oslikali užas koji su putnici vlaka osjećali pri sudaru. Prema izvještajima s mjesta nesreće većina je ljudi nađena u nečijem zagrljaju. Ansambl slaže sliku trenutka netom prije udara pa na njihovim tijelima možemo vidjeti napetost i čvrstoću koja se sprema na udar. U većini emotivnih scena naglasak je na scenskom pokretu ili gestama glumaca; neverbalni, ponekad i apstraktni izraz služi kao katalizator osjećaja koji vizualno daleko snažnije može komunicirati s publikom od riječi. Te scene, ali i čitavu predstavu prate glazba Sama Kutina i oblikovanje zvuka Silve Zupančiča čija su glasnoća i intenzitet u tančine precizni u svakom trenutku.

Tijekom izvedbe nekoliko se puta eksplicitno najavljuje iduća predstava, 1980, u istoj produkciji u kojoj će se otkriti neki detalji ili nastavci dijelova priče iz 1974. Premijerne izvedbe novog nastavka planirane su za početak jeseni pa preostaje vidjeti kako će se zaplesti i rasplesti sudbine likova.

Vijenac 812

812 - 24. travnja 2025. | Arhiva

Klikni za povratak