Kako je nastajao Vijenčev književno-umjetnički bestijarij

Kada me Ida Hitrec, izvršna urednica Vijenca, pozvala na sudjelovanje u ovogodišnjoj Noći knjige na temu o odnosima životinja i ljudi u povijesti čovječanstva i umjetnosti, osobito u književnosti i popularnoj kulturi, podsjetila me na tekstove o životinjama u književnosti koje sam nekoć pisala. Prošla su gotovo tri desetljeća od dana kada me tadašnji urednik Vijenca Slobodan Prosperov Novak pozvao na suradnju. Kako početi, otkud krenuti, gdje pronaći primjere i nadahnuće. Nasreću ili nesreću na pomoći je uvijek muza Panika jer neumoljivi rokovi sile na predaju teksta. A tada nije bilo e-maila i tekstove je trebalo presnimiti na disketu i odnijeti u Vijenac. Ili, ako su bili napisani na staroj dobroj Olympiji odnijeti na prijepis. Nije bilo ni knjiga na internetu pa je trebalo posegnuti za knjigama u kućnoj knjižnici ili potegnuti do gradske knjižnice. Kako bilo, tekstovi su nekako našli svoje mjesto u Vijencu, a zatim su objedinjeni, uz dodatak još ponekih priča, u knjižici pod naslovom Zvjeropis u izdanju Mozaik knjige 2000. godine s predgovorom dugogodišnjeg urednika u Znanju i prevoditelja Zlatka Crnkovića koji mi je, usput rečeno, i ponudio prvi prijevod s talijanskog jezika. Zatim sam se nastavila baviti prevođenjem i s francuskog. Knjižica je obogaćena ilustracijama Izabele Šimunović, koju sam upoznala u Vrbničkoj grafičkoj akademiji kad je kao studentica Akademije likovnih umjetnosti pod vodstvom profesora Frane Pare i Zdravka Tišljara boravila u Vrbniku. Izabela je nažalost preminula 2010. 

Zebre u Vijencu br. 9 od 28. travnja 1994.

Muha je gostovala u prvom broju obnovljenog Vijenca
od 25. prosinca 1993.

Neke tekstove o životinjama u literaturi pripremala sam i za emisiju Trećeg programa Hrvatskog radija Zoofon koju je uređivala svestrana prevoditeljica i autorica mnogih radijskih emisija Giga Gračan. A o njezinoj ljubavi i suživotu s mačkama, osim svakodnevnih pripovijedanja, govori njezina knjiga Macani razni (ArTresor, 1996), ali i kolumna Mačkopis redivivus koju je 2010. objavljivala u Vijencu.

Često nije bilo jednostavno pronaći citate i primjere za tekstove pa je katkad u pomoć priskočio erudit Tonko Maroević koji bi „iz rukava“ naveo autora i knjigu u kojoj se spominju životinje.

Tekstove u Vijencu potpisivala sam s Dora Remebot jer sam suosjećala s tom Ujevićevom „rabom božjom“ koja u tišini svoje dobrovoljne ćelije pokušava istkati tekstove. A kad smo već kod Ujevića, njegovi susreti sa životinjama, u životu i u pisanju, bile su zmije i ptice. Navodno je u obiteljskoj kući obitelji Ujević u Vrgorcu živjela zmija kao kućni ljubimac. A tu su i ptice koje „pjevaju u mojoj sobi, a ne u kavezu, puštene od ruku milosrđa u moj blaženi san“, kako veli pjesnik u pjesmi Cvrkutanje ptica u pokrajini sanja.

Pernatice i zekani

U tekstovima, zamijetit ćete, nema mnogo primjera iz starije hrvatske književnosti. Tada još nije postojao tekst Amira Kapetanovića iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje koji je objavljen u Filologiji 2004. U tekstu Tragovima srednjovjekovnoga bestijarija u Hrvata Kapetanović navodi da u srednjovjekovnoj književnosti nije nastala nijedna integralna zbirka fantastičnih priča o životinjama, ali se u nekoliko glagoljaških zbornika 15. stoljeća i to u Petrisovu zborniku, Vinodolskom zborniku i Zborniku duhovnoga štiva mogu pronaći zanimljive životinje kao što su peteh – pijetao, vlk – vuk, ševa koja simbolizira ljubav, crv kao simbol vjernosti, zec plašljivosti itd.

U tekstu Kokotiček kriči za vrati navodim mnoge primjere pernatih stvorenja u književnosti, a moglo se uteći i Gundulićevoj Dubravki gdje uz „zvijeri i ptice“ zapaženo mjesto ima i slavuj, pa se tako Divjak i Gorštak natječu u sviranju. Divjak se hvali da je uz svirku njegovih dipli zaplesala čak i Dubravka, najljepša vila u Dubravi: „O dzori, kad moje dipli se oglase, / tih slavic zapoje natjecat š njima se.“ I Skup spominje slavuja i to čak na dva mjesta: „Slavicu u gori, / i ti otvori / žuber medeni / lijepe zeleni,/ u glas najviši / s nami bigliši, hvaleći slave / dzore gizdave.“ A Gorštak mu, u tom nadmetanju, postavlja i zagonetku: „Kaž’ mi, ptica ono kâ je / kâ svoj smrti loži drva, / i iz ognja opet živa ustaje / perja i krila stječuć prva?“ Divjak ne pogađa da se radi o mitskoj ptici feniks, već mu odgovara: „Sad poznat mož’ uprav odluku tvu ludu, zašto se s lavom mrav zatječe zaludu.“ A Gorštak mu ne ostaje dužan pa veli: „O žabo, s krjesovi pođ’ kvrči i kriješti, moj ‘e danas pir ovi, ti za te drugi išti!“

Moglo bi se naravno naći još primjera, ali već iza ugla viri nestrpljivi zeko, opasni seksualni manijak koji svojoj partnerici priređuje nekoliko legla godišnje s po četiri do dvanaest zečića. A kad smo već u Dubrovniku, prisjetimo se Vojnovićeva Sutona i ćakule propale dubrovačke vlastele u kojoj se navodi kako je jednog ljeta na Tijelovo bura tako snažno puhala da je knez u procesiji ispod svečane odore navukao „kožicu od zeca“ da se utopli. A Držić ponavlja uvriježeno mišljenje da „lav ima srce i zec al contradio.“ No, zekan je i utjeha, što nalazimo u drami Zec koju je napisao liječnik Miroslav Feldman. Drama se odvija na talijanskom bojištu krajem Prvog svjetskog rata, a glavni je lik bahati i okrutni časnik austrougarske vojske kojeg glumi Ivica Vidović, a jedinu slabost pokazuje prema zecu kojeg privija na grudi tepajući mu: „Samo si me ti volio.“ Zec je prikazan 1975. na RTV Zagreb u režiji Branka Ivande. A da zec nije samo kukavica nego i mudrijan pokazala je Vesna Parun u istoimenoj zbirci pjesama za djecu. U pjesmi Ide zima otkriva nam Parunica da mali zeko ima krzno da ga grije „samo jedno zekan nema: / seku da mu krevet sprema. / Da mu mrzle šape grije / dok u šumi vjetar vije.“ Usput, u pjesnikinjinu opusu živi mnoštvo životinja pa tako Ivan Bošković u tekstu Vesna Parun – ime za pamćenje, objavljenom u časopisu Kolo (1, 2022) primjećuje: „Po frekventnosti slika, simbola i metafora animalističkoga podrijetla rijetka se imena mogu usporediti s njezinom poezijom, bez obzira u kakvim se pjesničkim formama, imaginacijama i kontekstima životinje pojavljuju.“ Susreću se tako: jelen, medvjed, srna, kuna, ptice, ševe, kos(ovi), čvorci, drozdovi, sokol, ždral, tuljan, zec, krtica, vjeverica, šišmiš, gušterica, divlje prase, zmija, medo (brundavi), ptica, patka, psić, ovca, pas, mačka, kondor, kanarinci, pčela, osa, mrav, strizibuba, krtica, klokan, bumbar, svitac, komarac, puž, stonoga, sjenica, trut, žaba, jež, konj, slavuj, školjka, vuga, žirafa, galeb, golub, muha, slon, nosorog, kit, sova, gavran, ribe, papagaj, vuk, zmaj, daždevnjak, kornjača, šljuka, mrav, krijesnica, vjeverica, vrana, roda, žuna, djetlić, kraguj, pijetao, čaplja, ždral, kukavica, šojka, paun, trčak, lasta, sova, kokoš, puran, žaba, vuk, lisica, puh, lasica, kos, gušter, jazavac, lav, kornjača, bumbar, janje, ovan, šturak, pliskavica, košuta, buha i dr.

Giordano Bruno i vrsta majmunska

Od ljupkih šumskih zvjerčica pođimo do Zoološkog vrta prema kavezu s majmunima. Vozeći se autom nije isključeno da nećemo od bijesnih vozača čuti čitav niz pogrda, a svakako će „majmune jedan“ dobiti zasluženo mjesto. Na cestama ćemo još susresti i mnogo koza, krava, gusaka i konja i sve to promatrati i slušati poput čudnovatog kljunaša koji je „čuđenje u svijetu.“ Majmunima se bavio i Miroslav Krleža, pa je tako kardinal Armstrong u Banketu u Blitvi svoga majmuna nazvao Giordano Bruno kao „argumentum ad hominem, da je darvinizam čista sljeparija i ordinarna glupost.“ U Povratku Filipa Latinovicza Krleža piše kako već osamnaest milijuna godina hodamo na stražnjim nogama, a još smo gotovo svi četveronošci. I nastavlja nimalo čovjekoljubivo: „Čovjek je životinja u svojoj pojedinačnoj osamljenosti savršeno tužna, u prirodi, moglo bi se reći, gotovo deplasirana! U stadu živeći već prilično dugo, čovjek je čovjeku čovjek, okrutniji naime od svake druge zvijeri. Bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer! Najsmješnija među životinjskim vrstama je sigurno vrsta majmunska, a koliko je majmun bliži neposrednom i logičnom životu od čovjeka? Poslije opice (koja u svakom pogledu zaostaje za drugim životinjama), čovjek je životinja najmajmunskija! Ta zvijer je proždrljivija od hijene, jer hijena prežderana strvinom može pokraj smrdljivog mesa da zaspi, dok čovjek, koji se prežderao toliko, da mu se od sitosti diže utroba – još uvijek ždere i, promatrajući oko sebe druge, gladne, sebi slične životinje, oblizuje se zadovoljno.“

Zec u Vijencu br. 3 od 3. veljače 1994.

Mačke u Vijencu br. 4 od 17. veljače 1994.

Hijenin odvjetnik

Hijenu smo priveli na sud i u Zvjeropisu ovako besjedili u njenu obranu: „Poštovani suče i gospodo porotnici, pred vama je okrivljenik, zvijer slična psu, nakazna, zbijena tijela, debela vrata, čvrste glave, snažne njuške, kosih očiju, dugačka rastresita krzna uz leđa produljena u grivu sličnu svinjskim čekinjama… Teške na njoj optužbe stoje: prikrada se onoj gadnoj, užganoj, crvljivoj i smrdljivoj strvini preostaloj od lovine što je već drugi okljaštriše. Podmuklo izgleda cereći se nad kosturom, a dade se u bijeg zatopće li tko nogama. Njezin jezivi smijeh podsjeća na glas opsjenara koji govori iz trbuha, pa se čini kao da dolazi iz drugog smjera. Čopor gladnih hijena podiže najveću galamu na svijetu, lavež, viku režanje, zavijanje, urlikanje, cviljenje. Samo poglavaru svih životinja, lavu, ta buka ne smeta i na nju ne obraća svoju kraljevsku pažnju, ali druge životinje plaše se i sklanjaju…“

Rimski epistolograf i govornik Plinije upozorava da je prugasta, pjegava, smeđa hijena neki jadni polutan, mješanac i sramotni križanac između vuka i psa… Slavni Publije Ovidije Nazon u petnaestom pjevanju Preobrazbi, a prijevodu učitelja prevoditeljskog Tome Maretića ovako zbori: „Ako je čudno već to i neobično, kako se čudit / Tome imamo, što spol hijena m’jenja te ženka, / Koja se m’ješala ovčas s mužjakom, postaje mužjak?“ Hijena, pardon, žena, zbunjuje i A. G. Matoša koji se u Canticum canitocorum pita: „Ja ne znam što si, žena il hijena. / Ja ne znam što si, oblak ili duga, / Ja ne znam što si, radost ili tuga, / Ja ne znam što si, sjena il sirena.“

Vjerne guske

Razmišljajući o simbolici životinja u književnosti, svakako se valja pozabaviti romanom Divlje guske Julijane Adamović koja će nas podučiti da „guske krilima guraju zrak koji njihove prijateljice podiže pod oblake i gura ih naprijed, pa tako mogu letjeti više i dulje, kako su brižne, pa uvijek, kad neku gusku upuca lovac ili se razboli, dvije druge je čuvaju i ostaju uz nju sve do zadnjeg trena – dok ova ne umre.“ U tom romanu o ne baš idiličnom odrastanju blizanki u selu u Bačkoj, djevojčice imaju poseban odnos prema ogromnoj papirnatoj Guski zaključanoj u sobi. „Ta božanstvena Guska koja usprkos bravama i pregradama čini dio našeg života, napravljena je od bijelog krep-papira, pa joj iz ove daljine čupavi trlj­ci izgledaju kao pravcato perje“. Ta Guska sve vidi i sve zna, pa kad njihov otac ubije divlju gusku, one se osjećaju kao prljave izdajice. Kad smo već kod lova, Miro Gavran u romanu o preseljenju djece iz sušne Hercegovine u Slavoniju naslovljenom Nekoliko ptica i jedno nebo piše i o dječaku Juri koji se po dolasku u slavonsko selo nije osjećao dobrodošlim i imao je samo jednog prijatelja, „ćoravog“ Peru, koji je i stručnjak za ribolov pa tvrdi „da se u ribolovu ne smije glasno govoriti, nego samo tiho šaptati, jer ribe mogu čuti glasan govor, da se od brbljanja površina rijeke uzbiba, pa ribe pobjegnu od glasnih ribolovaca.“ Pero zna i „napraviti praćke kojima se love ptice, kako se rade stupice za poljske zečeve, kako se love tvorovi i lasice, koje se znadu zaletjeti u kokošinjce pa poklati piliće.“

Odvratni žohari

Pauci, muhe, buhe, leptiri, Vidrićeve „zlaćane pčele“ i ine bube zuje, lete, ubadaju na sve strane u književnim tekstovima, no jedan kukac zaslužio je čak cijelu pripovijest u odličnoj knjizi Maše Kolanović Poštovani kukci i druge jezive priče. Riječ je o žoharima s kojima ratuje samohrana majka malenoga Lea koju je muž Marko ostavio i otišao ljubavnici, gnjidi, kako je u bijesu naziva majka. Stanari zgrade u kojoj žive majka i Leo razgovaraju jedino o najezdi žohara. Za neke od njih oni su „žilava otporna gamad koja može preživjeti atomsku bombu ili udar asteroida“ (za što, srećom, nema znanstvenih dokaza). Drugi su govorili da su oni „znak veće nevolje koja se tek sprema, drugi su ih povezivali s dolaskom izbjeglica s Bliskog istoka.“ Borili su se s njima na sve moguće načine, ali žilavi žohari nisu se dali i jedino učinkovito bilo je odalamiti ih papučom bivšeg supruga. Leo koristi razvod svojih roditelja kako bi dobio igračke i odlazi s mamom u šoping-centar gdje odzvanja poziv: „Poštovani kupci…“

Hm, tako je nekako i u ovo vrijeme kada roditelji u supermarketima sakupljaju sličice zvjeradi i lijepe kupone, pa kad ih se dovoljno skupi, mogu svojim mališanima kupiti neku plišanu divlju zvijer. A plišanac će zacijelo nekom djetetu razbuktati maštu i navesti ga da smišlja i zapiše razne zgode i nezgode koje će jednoga dana postati literatura.