Jedinstven glazbeni i plesni stil

Misao vodilja 33. Muzičkog biennala Zagreb o prekinutim vezama potaknula je nastanak triju kratkih baleta – triju mladih autorskih ekipa – kojima je festival otvoren, u koprodukciji Hrvatskoga narodnog kazališta i Biennala. Kombinacijom narudžbe i međunarodnog natječaja umjetnicima je zadan tematski zadatak što na prvi pogled može biti i olakotno i otegotno. Olakotno, jer je cilj poznat, a otegotno, jer put do toga cilja nije poznat, treba ga naći i istražiti.

Iako bi svakako bilo mnogo bolje da je polazište triju baleta u Prekinutim vezama bilo nadahnuće umjesto konstrukcije, rezultat je premašio očekivanja. Autori, tj. skladatelji i koreografi, bili su upućeni jedni na druge, da u međusobnim razgovorima i promišljanjima usuglase ideje, nađu zajednički jezik, prevladaju različitosti. Uobičajeno je da koreografija nastaje na osnovi koreografu dobro poznate glazbe, no ovdje su baleti stvoreni istovremenim nastajanjem glazbe i koreografije. Ne samo što su pojedinačna ostvarenja, trajanja do 25 minuta, bila zaokružena, već je i cijela baletna večer poprimila jedinstvenu fizionomiju te glazbeni i plesni stil.

Prizor iz baleta Flicker Out koreografskog dvojca James Pett i Travis Clausen-
-Knight na glazbu Ivana Končića / Snimio Vedran Metelko

Prekinute veze ne odnose se samo na odnose među ljudima, nego na sveopći kontekst toga pojma. U prvom komadu The Most Familiar Stranger, s elektroakustičkom glazbom poljskog skladatelja Rafała Ryterskog, mladi talijansko-njemački koreograf Alessandro Giaquinto bavi se procesom otuđenja unutar kidanja veza, otuđenja do stvaranja zidova među ljudima, mjestima i pojavama ili unutar nas samih, otuđenja izraženog pojmom stranca koji izaziva grč u želucu. Devetoročlani ansambl dinamičnim je plesnim jezikom iskazivao višeslojna koreografova promišljanja (scenografkinja Chiara Bugatti, kostimograf Giaquinto) pretežito na težak zvuk Ryterskijeve glazbe koja, začudo, u prvom dijelu donosi blago parodirani segment s pokidanim motivima hrvatske i europske himne, možda kao propitivanje čvrstoće veza unutar Europske unije. Dirigent Ivan Josip Skender imao je odgovornu zadaću usklađivanja elektroničkog glazbenog dijela s akustičkim u izvedbi komornog sastava orkestra HNK.

Drugi balet Flicker Out, s elektroničkom glazbom Ivana Končića, ostvario je koreografski dvojac James Pett i Travis Clausen-Knight kao niz dueta za sedmero plesača koji su s mnogo emocionalnosti u koreografskoj poetičnosti i melankoličnosti klavirske dionice ocrtavali međusobna približavanja i udaljavanja. Pitanja jesu li to bile smjene radosti i žalovanja, gubitaka i novih otkrića, pravih vrijednosti ili lažnoga sjaja, kao što sugeriraju lažni briljanti u scenografiji Petre Pavičić (također kostimografkinja), koreografi su, u sva tri djela, zapravo prepustili publici da ih doživi svatko na svoj način. Kao što su oni sasvim osobno iznijeli svoje zamisli u suradnji s plesačima, u pronalaženju zajedničkog puta prema cilju. Plesači Pavel Savin, Iva Vitić Gameiro, Thomas Boddington, Cristiana Rotolo, Pierre Gaston, Saya Ikegami i Lucija Radić Palinko virtuozno su izveli stalne promjene međusobnih susretâ u duetima uz, primjerice, nestandardne, ali inventivne podrške koreografskog dvojca Pett Clausen-Knighta – kako je njihovo službeno umjetničko ime.

Treći komad Black Puzzle – Still, I Rise prvaka zagrebačkog Baleta Takuye Sumitoma, s glazbom Veronike Reutz Drobnić, konačno se koncentrira na pojedinca. To je Haku, bjelina, u unutarnjem sukobu s vlastitim mislima, okružen crnim društvom i klonovima. Haku je bio jedina protagonistička uloga večeri u odličnom tumačenju Yuhe Yoshioke koji je time dobio priliku da se plesački istakne solima punima osebujnih pokreta u izražavanju emocionalne individualnosti u odnosu na robotizirano društvo, crni stroj, kako ga je koreograf prikazao. I u ovom djelu (kostimografkinja i scenografkinja Petra Pavičić) na početku se javlja elektronička glazba, no ubrzo do izražaja dolazi vrlo dobra instrumentacija s istaknutom ulogom udaraljki. Komorni sastav orkestra HNK i dirigent Skender imali su još jednu priliku da se istaknu u izrazito dramatičnom karakteru glazbe.

Izgleda kao da je polazište za ovaj balet bilo najudaljenije između skladateljice (nadahnula se feministički intoniranom pjesmom Still, I Rise Maye Angelou) i koreografa (koji odabirom imena Haku daje japansku notu slagalici društva, Black Puzzle). No ipak su uspješno došli do zajedničkog cilja. Jer, poanta večeri jest da svatko, od skladatelja i koreografa, preko plesača do publike, prekide veza doživi na svoj način i da ih – svaki pojedinac unutar sebe – propita i osvijesti što mu oni znače.