Iz tame se dobro vidi

Romanu Vošicki (2020), nagrađenom Nazorom i Fricom, Koprivničanin Marko Gregur napokon je pridružio drugi dio zamišljene Podravske trilogije, roman Ekspozicija tame. Ako se za piščev dosadašnji prozni opus – zbirke kratkih priča Peglica u prosincu (2012) i Divan dan za Drinkopoly (2014) te romane Kak je zgorel presvetli Trobetassicz (2017), Mogla bi se zvati Leda (2018) i Šalaporte (2023) – može reći da ga u pogledu izbora književnih vrsta, žanrova, tematike, jezika i stila karakterizira raznovrsnost, onda za novi roman valja kazati da donosi kontinuitet u odnosu na Vošickog.

Izd. Hena com, Zagreb, 2024.

Gregur, kako je kazao u jednom razgovoru za radio, želi u najavljenoj trilogiji sačuvati određeno vrijeme i prostor. Što se vremena tiče, u oba romana govori o prvoj polovici 20. stoljeća, koje mu se čini iznimno zanimljivim, razdobljem na kojem se temelji „sve ono gdje mi jesmo danas, jer se svijet odjednom izrazito promijeni, raspukne se dva puta, u dva svjetska rata i jer je to vrijeme u kojem postoji čitav niz novínā i možda se tada izrazitije događa da jedna generacija ne može razumjeti drugu, što se nastavlja i tijekom dvadesetog stoljeća“.

Što se pak tiče prostora na kojem se zbiva radnja spomenutih romana, on obuhvaća piščev uži zavičaj – Koprivnicu i Podravinu. Naravno, i domaće ljude koji su bili znak u svom vremenu, ali su zbog nekih razloga kasnije pali u zaborav, kao što je Vinko Vošicki, češki doseljenik u Koprivnicu i znameniti hrvatski knjižar, tiskar i nakladnik, ili Žarko Dolinar, koji će biti glavni lik trećeg dijela Podravske trilogije, nekadašnji svjetski prvak u stolnom tenisu, ali i čovjek koji je u Drugom svjetskom ratu spasio više od tri stotine ljudi. (Gregur je u intervjuu za jedan portal natuknuo da razmišlja i o objavi četvrtog dijela, pa bi se tako trilogija pretvorila u Podravsku tetralogiju.) U slučaju Vošickog i Dolinara riječ je o romansiranim biografijama, vrlo delikatnom postupku spajanja i prožimanja dokumentarne građe i fikcije.

S druge strane, Ekspozicija tame ima izmišljenog, i to vrlo neobičnog pripovjedača, ujedno protagonista romana, koji oslijepi još kao dječak, u trenutku kada se svijet i njegovo izmaštano podravsko selo Viro počnu naglo mijenjati. Objašnjavajući svoj izbor neuobičajene perspektive pripovjedača, pisac kaže da ga je zaintrigiralo istražiti svijet kakav bi bio bez osjetila vida, kojemu svi potpuno vjerujemo, iako znamo da se on može zavarati. Poticaj mu je zapravo došao iz jednog podravskog vjerovanja: umrlom čovjeku stavljali bi na oči novčiće jer se vjerovalo da mu duša samo tako može naći spas. „Činilo mi se važnim postaviti pitanje imamo li i kad smo živi neke novčiće na očima? Oni nisu, naravno, samo financijske prirode. Pitanje glasi: Za koga žmirimo? I za koga gledamo? Treći razlog je pitanje: kako uopće slijepa osoba može doživjeti sve te povijesne promjene, može li se ona uzeti kao relevantan svjedok?“

Dakako da posvuda u tekstu ima mnoštvo uglavnom kraćih autoreferencijalnih iskaza kojima pripovjedač prikazuje način na koji samo uz pomoć sluha vidi i doživljava svijet oko sebe: „Čini mi se da je čitav život prošao između onih koji su ispitivali i onih koji su uvjereni tvrdili, a ja nisam pripadao nijednima. Stajao sam sa strane i osluškivao stvarajući iz svih tih pitanja i tvrdnji neka vlastita mišljenja i istine. I uvijek je bilo vrijeme kad su samo jedni mogli ispitivati i samo jedni tvrditi.“

Radnja ovoga Gregurova povijesnog romana zbiva se na prostoru između Koprivnice, Đurđevca i Bjelovara, od početka 20. stoljeća kad Austro-Ugarska Monarhija već pokazuje znakove teške bolesti i krvavo se raspada nakon Prvog svjetskog rata, pa sve do završetka Drugog svjetskog rata. Riječ je zapravo o nekoj vrsti uokvirene priče, koja započinje „Nekrologom, 1975.“, završava „Cincarskom fugom, 1975.“, a između njih se smjestilo sedamnaest poglavlja Ekspozicije tame. Pripovjedač romana nema osobno ime kao ostali likovi, nego nosi nadimak Mračnjak koji mu je dalo selo. Potječe iz siromašne obitelji koju je Veliki rat teško pogodio – dva starija brata poginula su na Soči, otac se s fronte vratio rastrojen, a majka ga je, slomljena nevoljama, zapustila. No on se još od dječje dobi vezao uz bogatu i kulturnu cincarsku obitelj Viro, bio je inteligentan pa je tamo stekao i neko obrazovanje, a gazdarica je otkrila njegov talent za glazbu pa je uz nju naučio svirati na klaviru. 

Pripovijedajući o sebi, svojoj sudbini i sudbini obitelji Viro kroz pakao dvaju svjetskih ratova i zločine mnoštva različitih vojski, Mračnjak nam predočava sliku sumorne povijesti ne samo podravskoga kraja nego simbolički i Europe i svijeta. Pritom snažne efekte postiže lokalnim pričama i legendama kao što je ona o Beloj ženi koja se kreće seoskim putovima i grobljima u dugoj bijeloj haljini i s rupcem ispod kojeg joj se ne nazire lice; ta se utvara smatra čuvaricom Prekodravlja, a njezin dolazak nagovješćuje velike nemire ili ratove. Gregur funkcionalno upleće u svoje pripovijedanje lokalni kajkavski, vješto gradi dijaloge i uvjerljivo oblikuje likove. Gust, težak, dobar roman.