Grobnik: 800 godina kamena i riječi, 400 godina snage i duha

U srcu Hrvatskog primorja, usred stijena gdje se granice vremena gube, Grobnik se uzdiže kao neiscrpan izvor priča, uspomena i identiteta. Ove godine Grobnik obilježava dva važna jubileja: 800 godina od početka izgradnje legendarnog kaštela te 400 godina od rođenja Ane Katarine Frankopan Zrinski, sestre Frana Krste Frankopana i žene Petra Zrinskog. Ta dva broja nisu samo statističke vrijednosti, nego simboli neprekidnosti, snage i oživljavanja povijesti koja se prenosi s generacije na generaciju. Važna strateška točka, na 466 metara visokome brijegu, između lijeve obale Rječine i Grobničkoga polja, od davnina je mijenjala vlasnike: Ilire, Rim­ljane, Gote i Franke. Od 10. stoljeća kaštel postaje dijelom hrvatskih zemalja, a 1225. godine vlasništvo je knezova krčkih. Ime Grobnik i njegovi predstavnici spominju se 1288. godine u Vinodolskome zakonu, jednom od najznačajnijih pravnih dokumenata feudalne Europe koji je pisan glagoljicom na hrvatskome jeziku.

Povijest zapisana u kamenu

Kaštel Grobnik priča nam priču o vremenima kada su ruke majstora oblikovale ne samo arhitektonske oblike, nego i sudbine. Prema riječima istaknutih arheologa, poput Ranka Starca, mjesto se ističe svojom specifičnošću: „Ovdje nema zemlje, nego samo vrste stijene na kojima su se događale kontinuirane gradnje, dogradnje i obnove.“ Svaka pukotina, svaki sloj kamena svjedoči o minulim razdobljima, o vremenima kada su se najraniji tragovi čovječanstva pokušavali uklesati u ovu tvrđavu. Priča o Grobniku počinje simbolički prije 800 godina, kada je prvi kamen postavljen na temelj koji je, unatoč neumoljivosti vremena, preživio ratove, oluje i turbulentne promjene.

Ivo Bogović, voditelj programa Čakavskog sabora Grobnišćine, arheolog Ranko Starac i Saša Potočnjak s FFRI / Snimio Vedran Obućina

Ovaj kaštel, koji je danas simbol opstanka i snage, pričao je priču o društvu koje se nije bojalo izazova, o narodu koji je, usprkos nedaćama, gradio svoje kulturno naslijeđe. Gradnja kaštela nije bila samo građevinski pothvat, nego i izraz političke i društvene volje – volje da se opstane, da se oblikuje prostor u kojem će se čuvati istina prošlih vremena. Arheolog Ranko Starac daje nam izravnu izjavu o složenosti Grobnika koja nadilazi običnu građevinsku kronologiju. Prema njegovim riječima, „ovdje nema zemlje – samo vrste stijene“, naglašavajući da je sama gradnja kaštela rezultat višestrukih slojeva dogradnji i obnove koje su u potpunosti uklonile prvobitne građevinske tehnike, ali su ostavile neizbrisiv trag u samoj strukturi stijene. Ova izjava ne samo da podsjeća na kontinuirani napor prošlih generacija da obnove i prilagode ovo mjesto, nego i potiče na pomicanje granica arhivske i arheološke potrage dublje, ispod površinskih slojeva, kako bi se otkrili autentični materijali i tragovi najranijeg naselja. Starac ovim riječima potiče i suvremene istraživače da preispitaju dosadašnje teorije te kroz temeljit pristup otkriju zaboravljene slojeve, što može dodatno obogatiti našu percepciju lokalne, ali i nacionalne povijesti.

Njegova analiza ulijeva novu dinamiku u interpretaciju Grobnika – on ne gleda na kaštel samo kao na monumentalnu građevinu, nego kao na živi entitet koji priča slojevitu priču o ljudskoj upornosti, inovaciji i kolektivnom identitetu. „Dok se površinski dijelovi mogu činiti nedostupnima u vremenu“, ističe Starac, „najdublje tajne i materijali iz najranijeg razdoblja čekaju da budu otkriveni upravo ispod nas.“ Time se otvara prostor za nove metodološke pristupe, koji kroz interdisciplinarna istraživanja spajaju arheologiju, geologiju i povijest, te omogućuju dublje razumijevanje transformacija koje su oblikovale ovo mjesto tijekom stoljeća. Njegov naglasak na traženju originalnih slojeva ispod kasnijih dogradnji poziva lokalnu zajednicu, ali i znanstvenu javnost, da ne prestaju u naporima istraživanja autentičnih korijena i da prepoznaju neispričane priče utisnute u kamenu, čime se Grobnik pretvara u prostor kontinuirane renovacije identiteta.

Živa moć ženskog stvaralaštva

Drugi dio ove dvojne obljetnice odnosi se na 400 godina od rođenja Ane Katarine Frankopan Zrinski – žene čije ime odjekuje kroz povijest kao simbol snage, neovisnosti i intelektualne hrabrosti. U doba kada su žene bile podčinjene strogim normama, Ana Katarina stvorila je prostor u kojem se glas ženskog duha čuo glasnije od tadašnjih očekivanja. Njezina sudbina, protkana borbom, umjetnošću i političkim angažmanom, utkana je u samu srž hrvatskog identiteta.

Saša Potočnjak, stručnjakinja za frankopansku baštinu s Filozofskog fakulteta u Rijeci, s reizdanjem molitvenika Putni Tovaruš Ane Katarine Zrinski

Ivo Bogović, voditelj programskih djelatnosti Čakavskog sabora Grobnišćine, ističe važnost promjene paradigme – od slavljenja smrti heroja Frankopana i Zrinskog prema slavljenju života i stvaranja. „Slavljenja smrti, koja su godinama bila temelj tradicionalnih martirologija, ne mogu više biti dovoljna da opišu duh ove zajednice. Potrebno je proslaviti život, kreativnost i snagu Ane Katarine, koja unatoč svim teškoćama, ostaje uzor za sve generacije.“ Grobnik i rođendan te iznimne žene pretvaraju ovo jedinstveno mjesto 30. travnja u živu povijest, pa se koračanjem pod kamenim lukovima i uz bedem kaštela možemo poistovjetiti sa snagom te povijesne baštine.

U riječima Saše Potočnjak, stručnjakinje za frankopansku baštinu s Filozofskog fakulteta u Rijeci, Grobnik se doživljava kao mjesto gdje se susreću stari zapisi i suvremeno istraživanje. Njezino iskustvo u radu s rukopisima i arhivima pokazuje da je povijest živa sve dok se čuva u riječima i znanju. „Rad sa starim dokumentima, rukopisima i arhivima uvijek me vraća na trenutke kada su slova bila sredstvo izražavanja najdubljih osjećaja i misli. Kada proučavamo Frankopane, ne otkrivamo samo povijesne činjenice, nego i živu energiju koja je oblikovala društva.“ Grobnik, dakle, nije samo kamen i zidovi, nego i simbol intelektualnog nasljeđa, most koji povezuje davna vremena s današnjicom.

Kaštel Grobnik priča nam priču o vremenima kada su majstori oblikovali ne samo arhitekturu, nego i sudbine /

Ana Katarina, rođena u Bosiljevu, jedna je od najpoznatijih žena hrvatske povijesti, ali najviše se pamti kao žena i sestra, dok je ostala u zapećku hrvatske književnosti. Upravo je proslava rođendana odlična ideja da se na Grobniku sjetimo Frankopana i Zrinskih. „Ne smijemo zaboraviti da je Ana Katarina Frankopan Zrinski bila i autorica koja je vrlo svjesna svoga spisateljskog čina u 17. stoljeću“, govori nam Saša Potočnjak dok pokazuje knjižicu manjeg formata znanu kao Putni tovaruš. Napisana je na hrvatskom jeziku 1660. godine u Ozlju, a u Mlecima je tiskana iduće godine. U vrijeme kada se narod dijelio na ljude i žene, ova plemkinja piše da je knjižica namijenjena za ljude obaju spolova. To nam govori da je postojala ženska čitateljska publika koja je čitala na hrvatskome jeziku. Manje je poznato da su brat i sestra Fran Krsto i Ana Katarina bili i veliki mecene riječkog kraja, pa su tako dobili ime Frankopana trsatskih, a nakon nestanka krčke i rimske linije obitelji, Ana Katarina postala je i markiza. Bila je dovoljno obrazovana da promiče umjetnost i kulturu, darovala je crkve i samostane i bila mecena istraživanja. Nije zabilježeno da je ikad boravila u Grobniku, ali je sigurno posjećivala ovo mjesto, pa se može maštati i o njezinim pogledima na sure vrhove Grobničkih Alpi i ravno Grobničko polje s prozora kaštela.

Brojni projekti Katedre čakavskog sabora Grobinšćine

Grobnik nije isključivo mjesto povijesti. Aktivnosti koje organizira Katedra Čakavskog sabora Grobnišćine usmjerene su prema očuvanju čakavskog (osobito grobničkog) jezika kao nematerijalnog kulturnog dobra i promicanju lokalnog identiteta, objašnjava nam Ivo Bogović. Kulturne manifestacije, simpoziji, književne večeri i izložbe podsjećaju na bogatu prošlost, ali i otvaraju prostor za nove interpretacije i kreativno izražavanje. Zajednica se ponosi svojom sposobnošću da povijest pretvori u živu stvarnost, pri čemu se svaka generacija osjeća dijelom neprekinutog lanca tradicije, pa tako Katedra vodi dugogodišnji projekt u kojem se u svim školama Primorsko-goranske županije šalje poziv za literarne radove na čakavici, likovno stvaranje, a osobito digitalizaciju grobničkog govora. Tri dokumentarna filma također spašavaju posljednja živa sjećanja na vrijeme od prije stotinjak godina. Radi se i veliki toponomastički atlas Grobinšćine, a sve to podupire i Ministarstvo kulture i medija RH.

U svijetu koji je sve više globaliziran i u kojem se identitet često svodi na apstraktne kategorije, Grobnik ostaje autentičan. Lokalne priče o građevini kaštela i životu Ane Katarine nisu arhivirane samo u knjigama ili muzejskim izlozima, one su svaka inspiracija i priča koja se prepričava u razgovorima, pjesmama i svečanim događajima. Takav pristup, usmjeren prema slavljenju života, naglašava važnost kulture kontinuiteta, temeljene na zajedničkim vrijednostima i sjećanjima koja čuvaju duh prošlih vremena.

(Članak sufinancirao JANAF)