Filologija je moćna znanost

Ljudi koji stvarno mnogo znaju svjesni su da je Znanje neusporedivo veće od njih samih. Iz toga razloga kada govore o svojim znanjima, zvuče iskreno skromno, čak i ponizno. Stoga ne čudi da je nedavni dobitnik Nagrade Iso Velikanović za životno djelo, indolog, filozof, lingvist i klasični filolog akademik Mislav Ježić, u govoru prilikom dodjele te nagrade rekao da mu je, kada pogleda po kakvu je velikanu prevođenja s niza jezika na hrvatski ova nagrada dobila ime i kakvim je velikanima ona do sada dodjeljivana, jasno s kolikom je skromnošću mora primiti.

Mislav Ježić rođen je u Zagrebu 1952, a otac mu je bio veliki povjesničar književnosti Slavko Ježić. Završio je Klasičnu gimnaziju te studije filozofije, indologije, starogrčke filologije i lingvistike, a doktorirao je 1983. na temi iz područja indologije. Od 1978. predaje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je predavao i na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti. Predavao je na Sveučilištu u Delhiju od 1989. do 1990., a od 1996. do 1997. na doktorskom studiju na Sveučilištu Harvard. Od 2000. redoviti je član HAZU.     

Snimila Patricija Flikač / PIXSELL

Zaslužan je za uvođenje niza studija: turkologije, hungarologije, sinologije, japanologije, judaistike i romistike  te Katedre za računalnu lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Pokrenuo je i studij kroatologije na Hrvatskim studijima i studij religijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove. Njegov je rad danas poznat u međunarodnim indološkim krugovima pa su mu u spomenici povodom 70. rođendana prinose posvetili brojni istaknuti znanstvenici sa četiriju kontinenata. Bio je dugogodišnji predsjednik Hrvatske paneuropske unije i potpredsjednik Međunarodne paneuropske unije, a danas je počasni predsjednik HPEU i član predsjedništva MPEU, kojoj je od ove godine predsjednik Hrvat Pavo Barišić. U braku je 47 godina s arheologinjom i povjesničarkom umjetnosti Ivanom Ježić s kojom ima dva sina i kćer, a imaju i dvije unuke i pet unuka.

Vaš prvi prijevod rezultat je oklade s profesorom Radoslavom Katičićem koji je razumno obrazlagao da se na drugi jezik ne može prevesti tako mnogoznačan klasični sanskrtski tekst kao što je poglavlje iz romana Daśakumāracarita (Doživljaji deset kraljevića) pisca Daṇḍina, koje ste čitali kao mlad student na seminaru. Kako je Katičić reagirao na taj prijevod? Što ste sve potom i s kojih jezika prevodili?

Dva tjedna nakon što je profesor Katičić predložio da se okladimo da to neću moći prevesti, donio sam svoj prijevod. Pročitao ga je više puta, potom se nasmijao i priznao mi da sam dobio okladu. To je bio prvi sanskrtski tekst koji sam preveo i sâm ga je profesor Katičić potom odnio da se objavi u časopisu Forum. Najviše sam prevodio sa staroindoarijskoga, tj. vedskoga i sanskrta: vedske himne iz 2. tisućljeća pr. Kr., vedske filozofske tekstove zvane upanišadi iz 1. tisućljeća pr. Kr., kasnije filozofske tekstove, klasično pjesništvo – kāvyu iz 1. tisućljeća n. e. i drugo. Prevodio sam i sa srednjoindoarijskih jezika, sa tzv. Aśokinih prakrta natpise velikoga kralja Aśoke, s jezika pāli nešto tekstova iz budističkoga kanona itd. Prevodio sam i sa staroperzijskoga carske natpise Darija i Kserksa. Prevodio sam sa starogrčkoga Parmenidove fragmente i drugo. A neke sam indijske tekstove prevodio i na njemački, a u svojim radovima i na engleski, jer mi postojeći prijevodi nisu bilo dovoljno filološki točni.

Kažu da ste uvijek davali temeljite komentare i studije uz svoje prijevode. Koliko su oni važni?

Moglo bi se reći gotovo obratno: ja sam uza svoje filološke radove, knjige i članke, u kojima sam proučavao staroindijske i druge tekstove prilagao i prijevode tekstova kojima sam se bavio. No to ne znači da prijevodima nisam posvećivao veliku pažnju: i točnosti prijevoda i hrvatskomu jeziku i književnomu izričaju na njemu. A nekada mi je prevođenje i pomoglo u točnome filološkome razumijevanju tekstova. Prevoditelji se i inače bave djelatnošću koja obogaćuje i razvija jezik na koji prevode jer ako prevode vrijedna djela svjetske književnosti, pa i znanosti, moraju pronaći najbolje izričaje za sadržaje djela u jeziku na koji prevode.

Neko duboko filozofsko učenje može svojim otvaranjem perspektiva potaknuti nekoliko desetaka do nekoliko tisuća umnih sljedbenika, a neka religija može potaknuti milijune, neke i milijarde ljudi. U tome leži velika vrijednost, ali i velika odgovornost religija

Čime ste se poslije bavili u struci? Što ste istraživali? Do kakvih ste znanstvenih rezultata došli?

Bavio sam se starim vedskim tekstovima. Otkrio sam da se u hvalopjevima nebesnicima u Ṛgvedi ne može naći mitologija kakvu su pod utjecajem klasične naobrazbe redovito tražili indolozi i onda ostajali razočarani nepostojanjem jasnih mitskih priča, nego su izričaji u njima zagonetni i moraju se odgonetati da bi se hvalopjevi razumjeli. Nema tu priča, nego su to izričaji o nevidljivome božanskome poretku iza pojavnoga svijeta, a zato stil i jest toliko zagonetan da to dočara. Tu ima mitova kao zagonetaka, ali nema mitologije kao pripovijedanja. I upravo obratno od očekivanoga, iako nam grčka mitologija ne pomaže razumjeti indijske vedske mitove, ako ove razumijemo, oni će nam bitno pomoći razumjeti što su grčki mitovi bili prije no što su postali učeni uresi u pjesničkome pripovijedanju. Objavio sam to u svojim knjigama na hrvatskome i člancima na engleskome.

Drugo, razradio sam metodu kojom se mogu precizno otkrivati povijesni slojevi složenih upanišadskih i epskih tekstova pa se tako mogu čitati ne kao izdvojeni tekstovi, nego kao povijest živoga dijaloga među tekstovima u mnogostoljetnoj predaji. Treće, otkrio sam na osnovi jezikoslovnih podudarnosti u nazivlju u starim indijskim i grčkim filozofskim tekstovima kako te podudarnosti dokazuju da filozofija mora da je stara najmanje onoliko koliko je staro njezino nazivlje, a to znači da je nekoliko tisućljeća starija nego što se moglo zamisliti. Od svojega sam profesora Katičića naučio kako je filologija moćna znanost pa sam se tako njome i služio u radu.

Radili ste uz to u nizu akademskih tijela, vijeća i povjerenstava i obavljali zahtjevne zadatke. Što je od toga najvažnije?

To je teško nabrajati, no mogu spomenuti da sam bio u više mandata član Nacionalnoga vijeća za visoko obrazovanje i za znanost, kako god su se imena Vijeća mijenjala, i da sam se, uz ostalo, borio da kriteriji za izbor u znanstvena zvanja u području humanističkih znanosti budu primjereni, zahtjevni, ali poticajni, a ne samo formalni i prazni niti destruktivni, što je bila ozbiljna prijetnja, i zahvaljujući tomu rad u navedenome području mogao se gotovo tri desetljeća u Hrvatskoj konstruktivno razvijati, a znanstvenici su mogli normalno napredovati prema zaslugama, a da nije bilo „inflacije viših zvanja“. Nedavno sam bio i u Radnoj skupini Matice hrvatske za predlaganje Zakona o hrvatskom jeziku, a sada sam u Vijeću za hrvatski jezik. U Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti imenovan sam za glavnoga urednika četvrtoga i petoga sveska najreprezentativnije njezine edicije Hrvatska i Europa. Četvrti je na hrvatskom davno objavljen, a nadamo se skorom objavljivanju petoga. Isto sam tako i glavni urednik niza zbornikā Dubrovačke međunarodne konferencije o sanskrtskim epovima i puranama koje redovito usklađeno objavljuju naša Akademija i renomirani nakladnik iz Indije. 

Snimila Patricija Flikač / PIXSELL

Predavanja profesora Katičića na indologiji toliko su vas privukla da ste stali slušati i sva njegova predavanja na studiju lingvistike, a potom i upisali lingvistiku. Osim njega, koji su vas profesori na studiju obilježili?

Velika je sreća što sam na studijima imao za profesora Radoslava Katičića, koji je u svjetskim razmjerima bio velik znanstvenik, od kojega se iznimno mnogo moglo naučiti, i to je imalo veliko značenje za moj budući znanstveni rad. Na studiju filozofije najomiljeniji profesor koji nas je kao mlade studente oduševljavao bio je Branko Despot, kojemu sam zahvalan na tome što nas je uspješno poticao da ulazimo u dubinu čitanja i promišljanja filozofije. Uočio me među studentima i, nadam se, bio zadovoljan mojim bavljenjem filozofijom jer me bio prozvao „svojim djetetom“, a mojega sina koji mu je još stigao biti student i predano se bavi filozofijom – „svojim unukom“.  Sreća je bila da smo imali na lingvistici i profesora Bulcsúa Lászlóa, nevjerojatnoga poliglota koji je predavao gramatičke ustroje desetaka jezika, i čiji je raspon sezao od asiriologije do najsuvremenije računalne lingvistike. Bio je profesor kojega su najbolji studenti visoko cijenili, a za prosječne i loše bio je noćna mora jer ga nisu mogli razumjeti. No on je volio studente. Kada su meni stariji kolege na Odsjeku prihvatili temu doktorskoga rada i odobrili što će mi biti ekvivalent magistarskomu radu, na Fakultetskome vijeću taj rad nisu htjeli prihvatiti kao ekvivalent magisteriju jer je imao samo 15-ak stranica. Tada je profesor László zamolio da se prije odluke pričeka i otišao je po taj moj rad u knjižnicu, zamolio članove Vijeća da ga pogledaju i rekao: „Da ovaj opis hindskoga glagolskoga sustava nije napisan matematički kao računalni algoritam, zauzeo bi deset puta više stranica.“ Na to su svi prihvatili da to bude ekvivalent magisteriju. Tako sam se ja, zahvaljujući brižnosti profesora Lászlóa, mogao baciti na rad na doktoratu. Kasnije, kada je moj sin studirao lingvistiku, sreo sam profesora Krunoslava Pranjića. Pitao me za sina i rekao da ga zanima samo jedna stvar: voli li profesora Lászlóa. Kada sam bez oklijevanja rekao da ga voli, rekao je da dalje ne mora pitati jer to znači da je izvrstan student.

Kako je bilo raditi u doba vaše mladosti, je li intelektualni i znanstveni rad bio sporiji, ali kvalitetniji? Čini se da se danas znanost birokratizirala, da su znanstvenici dovedeni pod velik pritisak objavljivanja kako bi se sveučilišta dokazala kao znanstveno produktivna i isplativa. Kako je u vaše vrijeme bilo skupljati i obrađivati znanje u odnosu na današnje prilike?

Nekoć je na studiju bilo mnogo manje ispita, a bili su veći, spremali su se duže, čitalo se mnogo više literature. Bilo je manje „hektičnosti“, grozničavosti, a ozbiljnije se odrađivao posao. Do literature i drugih pomagala bilo je teže doći, i putovati je bilo teže. Tko je imao volje, ulagao je primjeren trud da do nje dođe. Nastojao sam redovito odlaziti u bolje opremljena sveučilišna središta u inozemstvu i vraćao se s kovčezima punima knjiga i literature potrebne za znanstveni rad. S liberalizacijom prilika i razvojem tehnologije uvjeti rada bitno su se promijenili, u mnogočemu olakšali, ali s druge strane, sa sve većim brojem djelatnika u području znanosti i akademskih disciplina uvela su se mjerila za vrednovanje rada koja su statistička, bibliometrijska, izvanjska i koja daleko površnije ocjenjuju sadržaj i znanstvene prinose znanstvenika, što dijelom ugrožava razinu znanstvenoga rada, prisiljava na „štancanje“ znanstvenih radova i smanjuje njihovu razinu .

U čemu se sve očituje podvrgavanje humanistike kriterijima i mjerilima koji postoje u prirodnim i tehničkim znanostima i vodi li takvo izjednačavanje svih znanosti i odsutstvo svijesti o postojanju različitosti među njima polako kraju humanistike?

Pokojni akademik Nenad Vekarić izvrsno je izrazio razliku: ako se za neko hrvatsko otkriće iz atomske fizike sazna u Hrvatskoj, ali ne i u Europi i SAD-u, onda ono ostaje bez ploda i smisla, a ako se za neko hrvatsko otkriće u nacionalnoj arheologiji ili povijesti umjetnosti sazna u SAD-u, ali ne sazna u Hrvatskoj, onda ono ostaje bez ploda i smisla. Stoga se ne mogu istraživanja i rezultati u svim područjima i poljima znanosti vrednovati na jednak način. Zato je presudno da strategiju razvoja znanosti u Hrvatskoj vodi što kompetentnije tijelo, kao što je bilo Nacionalno vijeće za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, a da ono ima svoja područna znanstvena vijeća za svako područje znanosti tako da se ne nameću mjerila jednoga područja drugomu. Nažalost, sve je to došlo u pitanje nedavnim promjenama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kojim se ovlasti Nacionalnoga vijeća prenose na izvršnu vlast u državi, odnosno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih koje za to ne može imati dovoljne kompetencije, a ukidaju se područna vijeća. To može kobno utjecati i na budući Pravilnik o izboru u znanstvena zvanja ili kako će se već zvati kada se više ne razlikuju ni zvanja od radnih mjesta. Kolika je neobrazovanost donositelja toga Zakona, pokazuje i to što Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti uopće ne prepoznaje kao znanstvenu instituciju. Možda i zato što nije podređena Ministarstvu koje je krojilo Zakon. Budućnost znanosti, a osobito humanističkih znanosti, trenutačno je u Hrvatskoj neizvjesna.

Zašto ne postoji konsenzus o važnosti Zakona o hrvatskom jeziku, nego se i po tom pitanju dijelimo?

Hrvatska je uvijek bila podijeljena na društvo i protudruštvo, kako bi rekao sociolog Rogić Nehajev, kao i svaka zemlja koja nije ostvarila potpunu nacionalnu slobodu ili na koju susjedstvo ili međunarodni okvir imaju nerazmjerno velik utjecaj. To se stanje duha, a dijelom i okvir, još zadržalo i u samostalnoj Hrvatskoj. Neću govoriti o sukobu osobnih ambicija u tome pitanju. Uravnoteženo bi bilo da se ne pitamo smijemo li biti Hrvati ako to jesmo, nego da to smatramo samorazumljivim. Kao i da se ne pitamo jesmo li Europljani, nego da to znamo i preuzmemo svoju prirodnu ulogu u Europi kao svojoj široj domovini. Ona je složena pa u njoj gotovo sve države imaju i zakone o svojim službenim jezicima, kao što su i jezici članica EU službeni jezici u EU. Stoga bi nam moralo biti jasno da smo Zakonom o hrvatskom jeziku i u tome pogledu postali normalna država članica EU. Mogu se razumjeti oni koji su se bojali da bi Zakon mogao nametati nešto o čemu imaju pravo odlučivati samo članovi jezične zajednice, a pritom ih dobro savjetovati jezikoslovci, a ne zakonodavna vlast, ali jezikoslovci su u okviru Matice hrvatske predložili nacrt Zakona koji ništa takvoga ne nameće, nego samo obavezuje na organiziranu skrb o hrvatskom jeziku. Ali nekima još nisu ni Hrvatska ni Europska unija dobro legle, još žive u prošloj državi, pa im je valjda stoga i Zakon sporan.

Kao netko tko je istodobno filozof i indolog, odnosno upoznat s drugim religijama, a sam pripada katoličkoj kulturi, sigurno imate zanimljivo poimanje vjere i religioznosti, a i odnosa religije i filozofije.

Na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti povjerili su mi, uz ostalo, predmet Međureligijski dijalog. Tu sam nastojao studentima približiti nauke različitih svjetskih religija, osobito abrahamskih i indijskih religija, poredbeno im predočiti razlike i podudarnosti među njima, pokazati im koliko su poučne i kakve izazove predstavljaju, ili su predstavljale tijekom povijesti, te ih potaknuti na poštovanje drugih i učenje od njih jer tako ne samo da se zalažemo za mir i razumijevanje, nego i iznenađujuće produbljujemo svoje uvide u temeljna pitanja o dosezima spoznaje, o mogućnosti činjenja dobra u svijetu i o smislu života, na koja sve velike religije nastoje odgovarati. To nastoji i istinska filozofija.

Najočitija je razlika u tome što neko duboko filozofsko učenje može svojim otvaranjem perspektiva potaći nekoliko desetaka do nekoliko tisuća umnih sljedbenika, a neka religija može potaći milijune, neke i milijarde ljudi. U tome leži velika vrijednost, a i velika odgovornost religija, a onda i velika odgovornost za razvoj međureligijskoga dijaloga u suvremenome svijetu.