Elegantno podmlađivanje

Znamo da je kult mladosti od samih početaka ugrađen u popularnu kulturu kao njezin blagoslov i prokletstvo (jer, tko je šezdesetih mogao pretpostaviti da će i rokeri jednom morati ostarjeti!?), a tako je i danas, osobito kad govorimo o umjetnicima u određenim godinama. To je vjerojatno jedan od motiva – ali svakako ne i jedini – kojima su se vodili Bryan Ferry i Elton John na svojim novim izdanjima. Obojica su, naime, odlučili surađivati s mladim kreativnim partnericama koje su njihovim svježim ostvarenjima ubrizgali injekciju dodatne snage – novu količinu razloga za neodustajanje u poznim etapama karijere, kad se u njihovu vokabularu (ili vokabularu njihovih vršnjaka) sve češće čuju riječi poput „oproštajna turneja“ ili „oproštajni album“. No ovdje svaka sličnost prestaje; riječ je o dva posve različita rada. Elton se na albumu Who Believes in Angels? udružio s američkom country-rock kantautoricom Brandi Carlile, dok je Ferry s britanskom izvedbenom umjetnicom i slikaricom Amelijom Barratt ostvario znatno nekonvencionalniju suradnju na ambicioznom govornom projektu naslovljenom Loose Talk.

U oba slučaja revitalizacijski zahvat uspješno je proveden, što nije neočekivano uzevši u obzir ukupnu kvalitetu njihova kreativnog outputa i reputaciju mlađih suradnica. Zametke Eltonova druženja s Brandi Carlile (koja posljednjih godina pomaže oživjeti karijeru Joni Mitchell) valja tražiti na Johnovu kolaboracijskom „pandemijskom“ albumu The Lockdown Sessions, gdje su zajedno izveli skladbu Simple Things. S obzirom na to da je Brandi Carlile uvijek svrstavala Eltona Johna na popis vlastitih utjecaja, kao i na to da se britanski veteran uvijek napajao s izvora suvremenih trendova i nadahnjivao glazbom aktualnih zvijezda, suradnja na albumu Who Believes in Angels? i nije mogla ispasti ništa drugačije: od prve do posljednje note glazba pulsira poletom, energijom, radošću muziciranja i pjevanja, ali i međusobnim respektom.

Elton se na albumu udružio s kantautoricom
Brandi Carlile

Bryan Ferry i Amelia Barratt ostvarili su uspješnu nekonvencionalu suradnju

Da imamo posla s ozbiljnim radom, a ne usputnim hirom razmaženih zvijezda, jasno je već iz prvih taktova šestominutne uvodne The Rose Of Laura Nyro, dirljive posvete toj zlosretnoj, podcijenjenoj i prerano preminuloj njujorškoj kantautorici. Ustvari, Who Believes in Angels? – koji je snimljen u tri tjedna uz pomoć vrhunskih pratećih glazbenika i s produkcijskim potpisom Andrewa Watta, nedavnog suradnika Rolling Stonesa – neobičan je spoj gotovo euforične energije i većinom sumornih motiva. Promišljanje o vlastitoj smrtnosti (zaključna balada When This Old World Is Done With Me), čežnja za zlatnom erom rock and rolla (Little Richard’s Bible) i vlastitom zlatnom erom (naslovna tema evocira Eltonove vrhunske balade iz 1970-ih) prepleću se u konzistentnoj cjelini kojoj je, uz neka sitna „proklizavanja“, doista teško odoljeti. Uz jednu napomenu: bez obzira na to što je Elton (valjda po prirodi stvari) ovdje glavna zvijezda, Who Believes in Angels? doista je susret jednakih, ili barem jednako inspiriranih – hiperaktivna Brandi Carlile ne uživa bez razloga status jedne od vodećih americana glazbenica na suvremenoj sceni.

Ako su Elton i Carlile pronašli zajednički glazbeni jezik, Bryan Ferry i Amelia Barratt imaju ponešto eklektičniji umjetnički background koji ih je nedavno doveo do zajedničkog albuma. Ferry je još kasnih šezdesetih, prije glazbene karijere i osnutka inovativne art-rock formacije Roxy Music, studirao likovnu umjetnost na Sveučilištu u Newcastleu kod Richarda Hamiltona, dok je Barratt (rođena 1989. u Readingu) studirala na Umjetničkoj školi u Glasgowu i 2016. magistrirala na londonskoj Slade School of Art, ali je s vremenom razvila i neku vrstu spisateljsko-recitatorskog talenta. Upoznali su se – gdje drugdje – na otvaranju galerije, a Ferryjeva fascinacija mladom umjetnicom i njezinom sposobnošću stapanja vizualnog i govornog, rezultirat će ne samo ponudom da u njegovu studiju snimi audioknjigu, nego i zajedničkim albumom.

Naslov Loose Talk – otprilike, „neformalan, nepromišljen (raz)govor“ – nije mogao biti bolje odabran, no atipičnosti je mnogo, a najvažnija se ogleda u odluci da se svi vokali, preciznije izgovorena poezija, prepuste Ameliji Barratt. Ferryjeva uloga je pozadinska, ali ne i manje bitna, budući da su njezini stihovi („nešto između poezije u prozi i kratkih priča“, kako primjećuje jedan kritičar) ugrađeni u Ferryjeve fino istkane instrumentalne teksture, probrane iz bogate glazbenikove arhive. Radi se, naime, o naknadno dorađenim demosnimkama iz svih etapa njegove karijere, od 1970-ih nadalje, koje u spoju s ponešto distanciranom naracijom Amelije Barratt poprimaju posve nova zvukovna značenja. Dovoljno je poslušati uvodnu temu Big Things. Ugođaj je ključan – zatamnjen i enigmatičan, poput nepovezanih, snolikih fragmenata nasumce istrgnutih iz noćnog života velikoga grada. „Kao vizualna osoba primjećujem stvari – moj je posao da to činim. Tako počinjem, s hrpom bilješki, stvarima koje primjećujem ili promatram, a ponekad i s fragmentima govora. O svemu tome razmišljam kao o kolažu, a kad to sve posložim, dobijem polaznu točku od koje se priča odvija dalje“, pojašnjava Barratt.

Premda je za puni doživljaj ovog neobičnog albuma nužno barem solidno poznavanje engleskoga jezika, Amelijine „mikrofikcije“ ostavljaju snažan dojam čak i ako ne razumijete niti riječ: slobodno strukturirano Ferryjevo glazbeno tkivo svakoj pojedinoj pjesmi daje zaseban karakter, a cjelinu podiže na razinu noir filma. Melodije su nerijetko predivne i pomalo krhke, kao u skladbi Florist, najtoplijoj i najnježnijoj od svih jedanaest.

Svaki za sebe, Who Believes in Angels? i Loose Talk nove su manifestacije zanimljivih i u cjelini dojmljivih postaja umjetnika koji su i u poodmaklim fazama karijere gladni novih izazova; ako prvi, Eltonov, nudi dnevni glazbeni užitak, drugi, Ferryjev, optimalni slušalački učinak ostvaruje kasno noću, kad se java pretapa u san. Sve je stvar afiniteta.