Dueliranje sa svakodnevicom

Šezdeset i jedan pjesmotvor gotovo narativne strukture, sugerira nam pesimizam, oporost u ritmu konciznih sintagmi i nesputanom otkrivanju besmisla čovjekove egzistencije. Raznolikost poruka precizno naglašava autorovu nesmiljenu viziju svijeta. Disharmonije života fokusirane su u kontrapunktu spoznaja u kojima lirsko i epsko samostalno egzistira: „Ponekad se tješim riječima / da prolazno je sve / i da su / i tuga i radost / starost i mladost / tek treptaji krila leptira / tek smiraji / nacrtani vitraji“ (26)

Izd. vlastita naklada, Sisak, svibanj 2024.

Iako u kontekstu objavljenih pjesama ne nalazimo emocije složene ili komplicirane, već nalazimo, osim uljudbenog djelovanja i svojevrsnost nestašnosti koja nas uvodi u čudesnost jednostavnih radnji i djelovanja, koje ne obvezuje. Riječju, manje ili više ugodno ćaskanje (iliti chat): „Bojazan od riječi / da će srušiti most / izazvati provaliju / Budimo to što jesmo / u tišini postojanja“ (54)

Čitateljevo biće ne bi se smjelo svesti na efemernost, na nešto prolazno i nepostojano. Ako su u pitanju riječi koje izriču najopćenitiju stvarnost, onda se poetske mogućnosti gube u polemici. Neostvariva pjesnička dvoumljenja polemički su usađena u pokušaje razmišljanja: „Imam li više / od onih koji imaju manje / imam li sklonište od kiše / imam li znanje? / Jesam li u sredini / ili u vjetrometini?“ (35)

Vještine polemiziranja ili nadmudrivanja u dueliranju otkrivaju rječitost riječi u jezičnoj svakidašnjici. Prema pjesničkim normama neki su iskazi prozaični jer su doživljene spoznaje lišene poetske individualnosti. Svaki koncept ima svoje vrednovanje slika. Riječi bi trebale biti obveza, a osjetilna paradigma sjećanje i intelekt: „Moj život u dva kofera stane / u jednom knjige / u drugom nešto odjeće / složene bez brige / (...) Moj život u dva kofera stane“ (40)

Ironijski odmak je ono što ovo dueliranje svakodnevicom čini podnošljivim. Donosi komunikativnu auru u kojoj nema skrovitih komentara, a slikovite potankosti podsjećaju nas na jezik metafora:

„Cijepit ću kap duše s kapljom suze / pustiti ih da ovlaže zemlju / koja popucana ište malo vlage / Možda će / iz vlage suze i duše / niknuti cvijet / biljka / vlat trave, bar / i donijeti života čar“ (23)

Autor ove nesvakidašnje zbirke Ratko Bjelčić izbjegao je pejorativna značenja riječi, pa ipak je u bilješci o piscu lakomisleno katapultirao u svijet objavu „da piše za čitateljstvo uzrasta od pelena do pelena“, za one „koji tek počinju živjeti“ i za one „koji počinju hodati pogrbljeni oslanjajući se o štap“. Umjesto dvosmislenih aluzija na one deteriorne, manje vrijedne, sadašnje i buduće čitatelje, autor je trebao otisnuti u knjizi popis svojih objavljenih djela. A on to nije učinio. Tabula rasa.