Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu

Demiurg.

Invokacija se

priprema šav po šav

sterilizacija

instrumenata i prostora

provjera skalpela i retraktora

postavljanje sterilnih prekrivača i podloga

pregled anesteziološke opreme

ventilatora

cijevi za intubaciju

i spremnika s kisikom.

Pranje dlanova i šaka

agresivno

trzanje članak po članak

lakatne su ruke

razdvojene na koljena

koja blijede od

grubosti

mikroozljede

pogoduju ulasku

ulazim u more

školjke ulaze u mene

uvijek halapljivo

kao netko jako žedan

u kadu iz koje se ne smije piti

destilirana voda

ubija čovjeka

vrlo brzo

proždrljivo se lijepeći

za minerale u nama

u moru me

grle planktoni

i portalna vena

iznutra

gledam sebe unutra

miris antiseptika uvučen je

u dlake

sve zvuči i zveči

svako slovo

na koži

označava se polje

igre na sceni

živ

ne-živ

živ

ovdje je mjesto reza

ovdje je mjesto doživotnog šava

uvijek je premalo mjesta

na prosceniju

glumicu guši

dijafragma

koju bi najbolje bilo

iščupati

jetra stišće

žučne vodove

žučni mjehur

duodenum

jejunum

ileum

i debelo crijevo

vidim upaljeni pankreas

to obično označava uzbunu

gaze se broje

prva druga

sto dvadeset i prva

prije i poslije

ostaviš li koju u utrobi

strano se tijelo plete

vena cava inferior i tkanina tvore

plamteću bombu

u moru glasnije čujem

njezine otkucaje

bomba me bode

u bedra

trčim usporeno od nje

prilaze mi Garre rufe

doktorice ribe

iz obitelji Cyprindae

koje dithranolom

razgrađuju

mrtve stanice ljudske kože

koje su udahnule

svojim bezubim ustima

čovjek je pognuo glavu

svakom božjem stvoru

pronašao je čak i bezubu ribu

da ga bezubno pomlađuje

od tad znam da smrt ne grize

jer ona nema zubalo

dolazi oblo

grgljajući morsku vodu

čije je dno tmina

iz koje se porađa demiurg.

U Platonovom Timaju

demiurg se prikazuje

tvorcem sviju stvari

a da se nisu pojavili gnostici

mogli bismo nebeski

lako pomisliti

da je tvorac materijalnog svijeta

tek dobročinitelj

a ne autor iluzije

koja halapljivo ždere

 i tebe i mene

oh, Garra rufa, oh.

Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.

Netko bi ti trebao reći

da će to sve jednom biti nevažno

i to što živiš u svom ruksaku

samo s jednim džepom

iznutra i izunutra

i to što se tkanina s unutrašnje strane pupka

sabire u gusti čvor između

dva bubrega

dvije posvađane strane

dva limfna čvora

i to što se sladoled jučer ponovno otopio

što ti je val natopio srednje uho

i što te jednom više neće niti biti.

Netko bi ti trebao reći da je osjećati sve

previše, ali da ti to moraš i da je u redu.

Netko bi ti trebao reći:

‘Vidi most, pogledaj kako je stabilno za preći!’,

I netko bi ti trebao reći:

‘Nemoj stajati, tijelu je lakše kada padne vertikalno na površinu i u nju utone, nego kad se horizontalno gura i tali’.

Netko bi mogao i primijetiti taj skok

čestice prašine i stanice mrtve kože skaču s tobom po trampolinu,

zamisli kako je tek njima.

I to bi netko trebao reći.

Netko bi ti trebao reći

‘Hej, pa ti si opruga’.

I onaj dječak na plaži što ti izgleda kao

kopač bazena u pijesku

i tvorac

koji vrijeme između udaraca

vode koristi za utonuće u mel

s rukama prekriženim na potiljku

(a svaki novi val da bi se uspravio

i nastavio kopati)

netko bi ti trebao reći

da je moguće da on u jednom trenutku

jest hedonist,

a u drugom jest mrtvac

jer bazen od pijeska nekada 

je limeni akvarij,

a ponekad stakleni lijes.

Ruke prekrižene na potiljku

ili su uživalište

ili pregled liječnika

ili predaja egzekutoru,

ali svakako su tkanina koja kida

peritoneum.

Netko bi ti trebao reći da postoji više

od tri opcije

i da kad sve utihne,

i publika i izvođači i voajeri,

ti još uvijek čuješ

glasnu tišinu,

sjetiš je dječaka koji je u pijesku iskopao izvor,

zakopao smrt,

i kojem je netko trebao reći

‘više ti ništa ne trebam reći, ti sada sve znaš.

 

Pauza. Zarezi su ovdje bili samo na tren.

 

Oko nas se Zbilja okreće kao metronom

zeru pre-manje melankolije za pisanje

prstohvat previše za življenje

gledanje istini u oči kao zecu

kojem treba prerezati vrat

kao krvi koju treba negdje iscijediti

do kraja da je ne ostane višak

visceralnosti ispod vučjeg krzna

utrobnosti ispod oznojene kože

mekanosti iz koje izvire pupčana vrpca

igre riječi dok negdje ne nestanemo

dok ne stanemo

negdje s ljetom

učahureni

gdje se ide s ljetom

u pijesku se skrivaju bakterije koje jedu meso

u ledu se skrivaju bakterije koje jedu meso

zašto se ne sakriješ negdje

gdje se ide s ljetom

Gdje da idem

kada ode ljeto?

Guši.

 

Da bi se sve odvijalo

beskonačan niz puta

prvo se ipak nešto

jednom mora dogoditi.

Jedan produljeni glas

treba barem jedan krik.

Jedno more,

treba barem jedan plankton

uronjen u sol

koja ga grize.

Jedno ljudstvo

treba barem jednog

od nas

da ga predstavlja

u množinama

u kojima se opet

može nestati

kao u kakvoj

predsilvestrovskoj

adventskoj

gužvi.

Ovo je spjev bez

zareza

u njemu za njih nema

vremena

i zato se udah

kao i u ronjenju

uzima samo na početku

i ispušta

na kraju svijeta

kao posmrtni hroptaj.

Sve se može i mora

proživjeti beskonačan niz puta

tako je govorio Zaratustra

ili barem oni koji su ga tako

odlučili shvatiti.

Jeziku, rodu

Na ovom svijetu,

imam čak tri ljubavi:

ljude kojima u očima vidim 

da se znaju dosmrtno zaljubiti

u imenice

(stvari, bića i pojave, iako jebeš stvari)

dijete koje nemam i embrionalnu vodu 

u kojoj ono pliva leđno

(pomalo se nadam ‘njoj’, plivaj bez tijela, plivaj)

majke svoje

(imam ih koliko i ljubavi, barem tri, oh kad bi to znale)

bez očeva

i hrvatski jezik kojeg su mi dale. 

Budućnost

Ove godine kad dođem na svoj otok

boravit ću popodnevima u moru dok ne poplavim

(inače ne izlazim tek satima)

odšutjet ću sve pozive i prihvaćati ptice

čak i one zle – pojit ću ih vodom s izvora

i zaboraviti sve glasovne promjene

pokupovat ću svu otočnu lubenicu

(i onu koja dolazi Jadrolinijom)

pročitat ću Proljeća Ivana Galeba po stoti put

i sve dijelove romana u kojima Prousta grli mama

briga me što mislite o njemu

napisati neću niti jednu didaskaliju

pisat ću samo pjesme

kao i svi pijani bogataši bez novca

sjetit ću se kako sam s poluupalom pluća

koračala 26 tisuća koraka

i pronašla Brooklyn bridge

nakon što sam satima razgovarala o pravu i pravdi

mojoj unutrašnjoj temi i pripremala sebe

za budućnost kao

da je budućnost nešto što se može posjedovati

zarez, zarez, zarez.

Dubinska poezija u procijepu između života i melankolije

Piše Darija Žilić

Dorotea Šušak (1996) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Polaznica je edukacije iz realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne Nagrade za dramsko djelo Marin Držić. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radiodramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Ravnateljica je Centra za kulturu Trešnjevka.

U 2025. godini laureatkinja je nagrade Goran za mlade pjesnike. U obrazloženju nagrade Andrijana Kos Lajtman ističe kako je zbirka Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu iz koje donosimo nekoliko pjesama, samosvojan i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću, te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Zanimljivo je kako je koncepcijski rukopis oblikovan u obliku poeme koju čine dubinski povezane dionice. Te manje cjeline imaju vezivno tkivo koje čini supstrat zapadne civilizacije, kroz mitologeme, povezivanje prošlog i sadašnjeg, a dominiraju upravo antropološke figure smrti i umiranja. To su i teme koje okupiraju autoricu, svojevrsna, kako je naziva, estetika nekroze i njezina oprečnost, estetika erosa i buđenja.

Poseban je ritam poeme, gotovo meditativan, a slike koje nastaju prema asocijativnom modelu, naizgled se čine kao racionalističke konstrukcije, no iza svega se skriva duboka liričnost, te metafizičnost, posebno kroz poetizaciju oproštaja s dragim osobama koje odlaze s ovog svijeta. Treba istaknuti i eufoniju. Zvukovno i tjelesno: sve zvuči i zveči, / svako slovo / na koži / označava se polje / igre na sceni / živ / ne-živ / živ / ovdje je mjesto reza / ovdje je mjesto doživotnog šava. Ritam je kao poniranje u more, sljubljivanje s podsvjesnim, kroz fantazmagorične slike, gnostičke uvide, platonističke ideje, te brojne intertekstualne reference, a uz to, ovo je duboko intiman spjev u procijepu života i melankolije koje je u „prstohvatu previše za življenje“, traži svoj identitet, mjesto i uporište.

Ovdje donosimo i pjesmu Jeziku, rodu koja je izvan nagrađenog rukopisa, a u kojoj Dorotea Šušak otvara temu jezika, kupajući se u njegovoj embrionalnoj vodi, posve ga svjesna, jezika koji su nam majke dale i to naglašava: „hrvatski jezik kojeg su nam dale“. Sve to pokazuje širok registar poetskih tehnika i stilova ove višestruko talentirane autorice čija će se prva knjiga poezije uskoro pojaviti.