Cyrano sav u lijepim riječima

Najpoznatiji nos kazališne povijesti varljivo je ogledalo minulog i našeg svijeta. Nastaje na izmaku 19. stoljeća u vremenu političkih napetosti i Dreyfusove afere, francuskog poraza od Nijemaca, ali i u ništa manje burnom vremenu za kazalište jer scenama vlada naturalizam. Rat se umjesto mačevima vodi perima između simbolista i naturalista. Stoga je neoromantičarski Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda ujedno i vrsta bijega. Nadmen i karizmatičan, rječit i elegantan, hrabar i sramežljiv, fizički trajno obilježen. Svjestan da je ljubav za njega nedostižna, on je univerzalan, a opet ranjiv protagonist, onaj u kojem svi prepoznajemo vlastite nesigurnosti, ali i širi društveni kontekst o čemu svjedoče ne samo poznate filmske ekranizacije, nego i suvremene kazališne produkcije.

Gavellin je Cyrano de Bergerac Aleksandra Popovskog negdje između krajnosti,
a opet izvan konkretnog prostora i vremena / Snimio Ivan Idžojtić

Koliko je Cyrano Gérarda Depardieua iz 1990. sugerirao veliku francusku krizu identiteta, ali i političke prevrate, toliko je holivudska zašećerena varijanta, usmjerena na Roksanu s Daryl Hannah, najavljivala feministički obrat. Hrvatska kazališta u novijoj povijesti Cyrana su u skladu s hektičnošću interpretirala u krajnostima. Tomi Janežič u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu 2000. godine ogoljuje spektakularnost te mnoštvo izvođača i statista svodi na svega šest glumaca, Milan Pleština divlji je ratnik i plahi ljubavnik, nerijetko sam na sceni. Zlatko Sviben na Osječkom ljetu kulture 2005. Cyranu ne uskraćuje megalomaniju i razmetanje po Tvrđi, stoga je Krešimir Mikić lagan i lepršav, promišljen i sramežljiv. Ivica Kunčević pak 2013. u nezavisnoj produkciji Teatra Manje je više i Teatra na Trešnjevci s Goranom Grgićem vraća Cyrana neki bi rekli korijenima – skromnim, malenim, klasičnim, jednostavnim.

Negdje između spomenutih krajnosti, a opet izvan konkretnog prostora i vremena, Gavellin je Cyrano de Bergerac Aleksandra Popovskog. Ironijski se i dramaturški poigravajući s teatrom u teatru (zasluga Dubravka Mihanovića), sa svim njegovim nerijetko zamornim postdramskim rješenjima, redatelj na samom početku postavlja jasne koordinate. Vraćamo se klasici, stihu, riječi na sceni, ali i doslovnosti koja se djelomično iščitava u scenografiji Vanje Magića. Nos nije uvijek dio glumca, on je vješto korišten scenski element. Mjesto fine poruge, ali i romantičnih susreta. Mjesto razotkrivanja kazališne iluzije u kojoj Ozren Grabarić pripada finoj liniji „drskih“ interpretatora bez izražena patosa. Onih koji vole biti u središtu pozornosti i čija se istinska strast vidi tek iza maske drugog čovjeka. Jedino tako, skriveni u potpunom mraku, mogu otkriti prave osjećaje. On je otvorenih karata kad se povjerava Le Bretu, osjetljiv na nos, a opet nesebičan, najsnažniji u krhkosti kako mu se bliži kraj. Njegovi su kontrapunkti lijep, ali potpuno prazan Christian kojega igra Kristijan Petelin, tiho i smireno, živo i s nešto mesa tek u pokretu (humorna rješenja Pravdana Devlahovića), i predmet žudnje Roksana koju tumači Lara Nekić, plošno i intonacijski ravno u maniri uspavane ljepotice, one koja predodžbu života razvija prema književnim djelima. S druge strane, Ivan Simon u ulozi Le Breta pokazuje kako je moguće unijeti nježnost, blagost, iskrenost, ali i fakinski humor u tako malen prostor promatrača. Kao i Dijana Vidušin koja sva svoja lica od glasne prodavačice do smrti oblikuje snažno i sugestivno.

Koncepcijski, istodobno je sve jasno, a i nije. Bogatstvo i raskošni minimalizam kostima Marite Ćopo i Mije Popovske, ali i glazbeni brojevi Marjana Nećaka, u fuziji su s intertekstualnošću ostavljajući mutnim  kakav je ovaj Cyrano pred nama i što nam poručuje kad se maknu zastave, mikrofoni, reflektori, zvučnici? Što ostaje kad slušamo stihove i gledamo viškove geste, kad se odjednom zatvara silno značenjsko polje koje se trebalo otvoriti, a nasmijali smo mu se glasno i nažalost prekratko? I znači li ta okrenutost ljepoti teksta da valja slijepo pratiti metriku? Uostalom, što u našeg junaka upisujemo danas kad smo rastrgani, pogubljeni, cinični prema životu i mogućnosti ljubavi? Ne treba nam nužno više prateći šareni spektakl. Treba nam idealan junak na rubu ponora, ali i glasan alarm da smo u eri Instagrama sve bliži Christianu kojem riječi vječno izmiču, čak i kad su u pitanju sinonimi. Vjerojatno nas ogledalo u završnoj sceni, kao i začudo donekle optimističan kraj, upućuju da ovo vrijeme pred nama nije idealno ni za hrast, ni za lipu, a bome ni za bršljan. Stršati visoko može još samo pokoji divljak iz povijesti književnosti.