Brešićevi životi i zavičaji

„Karakteristika Vinka Brešića jest što ima četiri zavičaja“, primijetila je moderatorica Lada Žigo Španić na početku tribine Društva hrvatskih književnika održane 9. travnja. Tom rečenicom ne samo da je najavila gosta večeri, uglednog sveučilišnog profesora, književnog povjesničara i bibliografa Vinka Brešića, već je i otvorila vrata zanimljivoj i slojevitoj priči o njegovu bogatom profesionalnom i životnom putu.

„Prvi zavičaj je Livno i o tome je napisao knjigu Livno – sela i grad. Drugi zavičaj je Slavonski Brod, u kojem je odrastao i u kojem je još kao učenik četvrtog razreda srednje škole objavio svoju prvu knjigu. Zatim odlazi u Zagreb gdje postaje asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost. A tu je i Virovitica, zavičaj njegove supruge. Pa, recite nam, profesore Brešiću, osjećate li se vi regionalno partikularnim i kako ste objedinili te različite mentalitete i zavičaje u svojoj karijeri?“

Vinko Brešić i Lada Žigo Španić / Izvor DHK

Vinko Brešić na to je jednostavno odgovorio: „Pripadam svima, teško je, nemoguće je reći kome više, ali svima sam dužan, svakom svom zavičaju, i kako vrijeme prolazi, sve više osjećam potrebu oduživati se.“

Ova otvorenost i emocionalna veza sa zavičajima ogledala se i u interesu publike, koja se u velikom broju odazvala njegovu gostovanju. Povod tribini bile su dvije nedavno objavljene knjige: Ivana & Tadija. I druge slavonskobrodske teme te Ivana Brlić-Mažuranić. Pisma majci i ocu (1902. – 1928.), sedmi svezak kritičkog izdanja Sabranih djela Ivane Brlić-Mažuranić. Brešić je istaknuo kako je već duže vrijeme planirao odazvati se pozivu DHK, no želio je da povod bude konkretan – a ove dvije knjige bile su više nego prikladan razlog.

U prvom dijelu razgovora Brešić se osvrnuo na svoju akademsku karijeru, osobito na razdoblje provedeno u Zagrebu. Govorio je o književnoj historiografiji kojom se bavi desetljećima, istaknuvši knjigu Hrvatska književnost 19. stoljeća kao ključnu točku svog znanstvenog djelovanja. Posebno je ponosan i na svoje dugogodišnje istraživanje hrvatskih književnih časopisa iz 19. i 20. stoljeća, kao i na svoje bogato bibliografsko djelovanje te rad na autobiografijama hrvatskih književnika – područje koje je često ostajalo u sjeni, a kojem je on dao važan doprinos.

U drugom dijelu razgovora naglasak je stavljen na njegove dvije nove knjige. Govoreći o knjizi Ivana & Tadija, Brešić je istaknuo kako tom knjigom simbolično zatvara svoj slavonskobrodski zavičajni krug. Knjiga istražuje mogući „suživot“ dvoje velikana hrvatske književnosti – Ivane Brlić-Mažuranić i Dragutina Tadijanovića – unutar zajedničkog vremensko-prostornog okvira Slavonskog Broda između 1905. i 1938. godine. Iako nema čvrstih dokaza da su se osobno poznavali, Brešić smatra kako je susret bio moguć, pa i vjerojatan. Publika je s velikim zanimanjem slušala anegdote i crtice iz života ovo dvoje pisaca, koje je Brešić vješto isprepleo kroz svoju analizu i pripovijedanje.

U završnom dijelu večeri Brešić se osvrnuo i na svoje pjesničke početke. Vrlo je mlad objavio dvije zbirke poezije – 1971. i 1979. godine – one su naišle na odobravanje kritike i bile dobro primljene među književnicima. Međutim, dolaskom u Zagreb i zapošljavanjem na Filozofskom fakultetu, morao je po strani ostaviti poeziju kako bi se potpuno posvetio znanstveno-istraživačkom radu. „Mene nitko nije prisilio da završim s poezijom. Ušao sam u znanstveno-istraživačke vode i borio se između ta dva poriva i kako dati prevagu nekakvu. Morao sam se odlučiti i ostavio sam poeziju, ali poezija mene nikad nije ostavila i ostala je moja slaba točka do danas“, iskreno je priznao.

Tribina je završila u ozračju uvažavanja i poštovanja, a publika je pokazala zanimanje i zahvalnost za sve doprinose Vinka Brešića hrvatskoj književnosti – znanstvene, književnopovijesne, bibliografske, ali i za njegov duboki osjećaj za jezik i zavičaj.