Adio del passato – dobro došla nova hrvatska Traviata!

Premijerna izvedba Traviate bila je 360. uprizorenje od 1913. godine, otkako je prvi put postavljena u Osijeku. Tematika znana svima. Iskrena i požrtvovna pa tragična ljubav žene koja prijašnjim nepoćudnim ponašanjem nije dostojna obitelji mladića iz visokog francuskog društva.

Uz zvuke s kraja uvertire, na središnjem dijelu scene, ispred crvenog zastora pojavljuje se staklena, uspravna vitrina. Unutar vitrine lutka: mlada, prekrasna žena u bijeloj baletnoj haljini. Nepomično stoji. Promatra je kratko druga, jednako lijepa žena u raskošnoj crvenoj haljini. Lutka-žena u vitrini oživi i započne svoj ples. Na sceni joj se pridružuje mladić i oni zajedno plešući odlaze, a ona žena u crvenoj haljini kao da ih ne može gledati. Leđima okrenuta, u pozadini pozornice proživljava trenutak vlastite sudbine, sklanja se iz prostora. Žena u crvenoj haljini, kakvu neće imati niti jedan drugi lik pariške svite u sljedećoj, zborskoj sceni, jest Violetta Valéry, Traviata.

Nova hrvatska Traviata vrijedna je slušanja i gledanja, a redom kreativni i znatiželjni umjetnici postavili su originalnu, ugodnu za slušanje i gledanje te profinjenu inačicu Verdijeve opere / Snimio Kristijan Cimer

Tako kreće opera. Režija Hrvoja Korbara dinamična je, a u osnovnim karakteristikama vjerna vremenu i prostoru u i o kojemu je opera pisana. S druge strane, od tog pozitivnog tradicionalizma scenografijom se odmiče Paola Lugarić Benzia. Dom bogate kurtizane prikazuje minimalistički, tek s nekoliko okvira i panela koji predstavljaju zidove. Središnji element scene stakleni je, providni okvir ispunjen cvijećem, kamelijama, koji zlokobno podsjeća na grobne aranžmane, ali taj cvjetni okvir doima se i poput okvira za sliku radnje.

Pohvale idu i kostimografkinji Barbari Bourek koja je svakome činu dala posebne materijale od kojih su načinjeni kostimi. Pa tako u prvome činu dame pariškog društvenog života nose haljine od mekog pliša u bordo, ljubičastim i plavim nijansama koje su se sjajno uklopile s bojama cvijeća u okviru. Drugi čin donosi sasvim drugo ozračje prostora, prizor dvorišta ladanjske kuće, klupicu i cvijeće u zemljanim tonovima kasne jeseni. Scena i kostimi komplementarnih boja, uz izvrsno svjetlo Vesne Kolarec, sjajno su uklopljeni u radnju. Završni, treći čin donosi novi prostor i nove elemente na sceni. Minimalizam spavaće sobe i Traviatu u prozračnoj, noćnoj haljini bijele boje, uz voljenog Alfreda i Germonta te sluškinju Anninu. Pojavljuje se ponovno vitrina s početka i sada znamo da je to Violettina duša, uokvirena, zarobljena predrasudama, društvenim normama, svjetonazorom i žrtvovanjem za ljubav svog života i njegovu obitelj.

Na takvoj su, izrazito pogodnoj vizualnoj i prostornoj osnovi glazbenici gradili svoje dramatske izričaje. Od početnog tona čulo se da orkestar zvuči drugačije nego u dosadašnjim opernim predstavama. Kompaktan u zvuku, s izvrsnim uvertirama, orkestar je s dirigentom Krešimirom Batinićem oživio uz bogat, pun zvuk i široke, zaokružene i smislene fraze. Dominantan kada treba podržati radnju, ali i taknoćutno uobličen kada je temelj solističkim dionicama.

Premijernu ulogu nosila je Vesna Đurković. Iz biografije je vidljivo kako je već pjevala Traviatu, pa je to zasigurno bila dodatna snaga njezinu tako uvjerljivom izričaju. Pjevanje koje je predstavila imalo je sve odlike verističkog načina, uz snažne kolorature i posebno lijepo kretanje na sceni, odmjereno, decentno. Njezin ljubljeni Alfredo, Stevan Karanjac, autentičnim je interpretacijama nosio radnju i pratio dramatizaciju. Posebno je bio snažan u drugome činu te u završnoj sceni. Leon Košavić, kao Alfredov otac Giorgio Germont, ispjevao je baritonske arije ekspresivno, glumački i pjevački snažan u ključnim trenucima opere, suptilan u preobrazbi uloge pokajnika.

Troje glavnih protagonista skladno je i harmonično nosilo radnju, a u zajedničkim duetima ili tercetima međusobno su se nadograđivali. Izbor mladih pjevača za sve tri uloge bio je pun pogodak, jer su glasovi bili emocionalno harmonizirani i kompatibilni. Nova hrvatska Traviata vrijedna je slušanja i gledanja. Autorskom timu na čelu s dirigentom i redateljem uz scenografkinju i kostimografkinju te koreografkinju Maju Huber čestitamo. Redom kreativni i znatiželjni umjetnici u naponu stvaralačke snage postavili su originalnu, ugodnu za slušanje i gledanje te profinjenu inačicu Traviate. U čvrstom zagrljaju izvrsnog orkestra, glavni i sporedni protagonisti opjevavaju ljubav, život i daju nam prostora proživjeti tragičnu sudbinu žene koja iskreno voli.