Zasljepljujuća svjetlost Bogočovjekove uskrsne slave

Postoji jedno mjesto u Novom zavjetu koje, koliko mi je poznato, nije pobuđivalo posebnu pozornost umjetnika da bi ga transponirali u neki od likovnih medija. Riječ je o Kristovu praznom grobu. Rječitost te nenaslikane praznine koja istovremeno povezuje i razdvaja raspeće i uskrsnuće čini misterij Spasiteljeve „odsutne prisutnost“.

Nijema pauza rječite tišine

U Evanđelju po Ivanu, u pasusu Prazan grob čitamo: „Prvi dan sedmice, vrlo rano, kad je još bila tama dođe na grob Marija iz Magdale i opazi kamen dignut s groba.“ (Iv 20, 1) Preobraćena Kristova sljedbenica bila je toliko uznemirena ovom mističnom prazninom i prožeta nekom vrstom svetog straha da nije vidjela odloženi platneni pokrov kojim je bilo umotano tijelo „prvorođenog od mrtvih“. Iz spomenutog evanđelja saznajemo da je Magdalena u panici trčala apostolima Petru i Ivanu rekavši im: „Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su ga stavili.“ (Iv 20, 2) Prazan grob dokaz je odsustva Kristova fizičkog tijela i istovremeno dokaz moći njegove božanske prirode.

Matthias Grünewald, Isenheimski oltar (zatvoren), 1512–1516. / Izvor Wikimedia

Praznina u evanđelju svojevrsna je dramska sakralna pauza, mjesto tišine i tajne prožeto energijom nevidljivog svetog korpusa. Ta nijema pauza rječite tišine pojačava intenzitet osjećaja za ono što se dogodilo na Golgoti, na martirij Kristova tijela koje je umrlo na križu. Praznina je također budila strah i zabrinutost Kristovih sljedbenika. Bilo je to kratkotrajno iskustvo krize i egzistencijalne tjeskobe sve dok se uskrsli Krist nije ukazao u vrtu Mariji Magdaleni. Ne prepoznavši ga, u svojoj je zbunjenosti pomislila da joj se obraća vrtlar. Za razliku od raspeća koje je bilo javni čin i u kojem je jeruzalemska rulja radoznalo promatrala izvršenje kazne dovikujući Kristu: „Ako si Isus, spasi se sam“, spektakularni čin uskrsnuća dogodio se iznenadno u tišini noći kad je Mesijino tijelo ustalo iz groba u zasljepljujućoj svjetlosti Bogočovjekove uskrsne slave. 

Remek-djelo s temom raspeća i uskrsnuća

Rijetki su slikari koji su uspjeli baveći se temom raspeća i uskrsnuća ostvarili vrhunska umjetnička djela kao što je to slučaj s kasnogotičkim njemačkim slikarom Mathisom Gothartom Nithartom  poznatim po imenu Matthias Grünewald (oko 1470–1528). Ove dvije sakralne kompozicije umjetnikova su remek-djela i čine dio poliptiha naslikanog za oltar crkve svetog Antuna u Isenheimu u Francuskoj. Ono što karakterizira sliku Kristova raspeća jest Grünewaldov smisao za ekspresiju surovog naturalizma koja sugestivno izražava brutalnost martirija dovedenog do paroksizma. Deformiran od boli, izranjeni Kristov korpus prikazan je na način kao da su sve postaje Križnog puta, puta muke i poniženja, na njemu uslikane. Sin Božji raspet umire u bolovima. Na Golgotu se spustio mrak. Koščati gotički Spasiteljevi prsti zakovanih šaka ukočeno strše u zrak kao da izražavaju nijemi krik stradalnika. Kristova je glava klonula nakon izgovorenih posljednjih riječi: „Svršeno je“.

Matthias Grünewald, Uskrsnuće Isusa Krista,
unutrašnja strana oltara / Izvor Wikimedia

Ova je Grünewaldova kompozicija po mnogim tumačima sakralne umjetnosti najimpresivniji prikaz ikad naslikanog Kristova stradanja na križu. „Niti jedan slikar“, pisao je francuski književnik Joris-Karl Huysmans o ovom djelu, „nije na taj način pretresao tijelo jednog božanstva, niti je ikada tako grubo umočio kist u rane i krvave slojeve ozljeda. Bio je neumoljiv i bio je strahotan.“

U pustom predjelu mračne Golgote jakim su svjetlom obasjani raspeti Spasitelj i njegovi najbliži koji su stajali pod križem. Neutješnu Bogorodicu slomljenu od boli pridržava ožalošćeni apostol Ivan, najmiliji, „ljubljeni“ Kristov učenik. Preobraćena grešnica Marija Magdalena klečeći s ispruženim rukama ukrštenih prstiju kao u molitvi, izražava bolnu odanost velikom Učitelju. Sveti Ivan Krstitelj u mirnom stavu proroka s otvorenom knjigom koju drži u lijevoj ruci ispruženim kažiprstom desne ruke znakovito pokazuje prema Mesiji. Izgovorio je ono što je na slici napisano: „Illum oportet crescere me autem minui“ (Neka On bude velik, a ja malen). U ovoj veličanstvenoj sceni Grünewald nije izostavio Agnus Dei, simbol Kristova stradanja i uskrsnuća. Iz tijela Jaganjca Božjeg mlaz krvi slijeva se u kalež, svečanu čašu koja će se koristiti u euharistiji sa žrtvenim darom vina od preobražene Isusove krvi.

Slava pobjednika
nad ništavilom

Grčevitost zemaljske drame raspeća Bogočovjeka i njegove smrti zamjenjuje slika trijumfalne slave pobjednika nad ništavilom u obnovljenom tijelu Spasitelja. Grünewaldova kompozicija Uskrsnuće pokazuje trenutak Kristova izlaska iz groba. Čudesnom lakoćom tijelo Spasitelja lebdi nad zemljom u spektakularnoj svjetlosti intenzivnih boja tkanina koje su netom bile u grobu bijeli, krvlju umrljan mrtvački pokrov. Kristovo je tijelo gotovo eterično, nestvarno, svijetle puti njegova božanskog bića. Ono što ga povezuje s događajem na Golgoti jesu rane od raspeća na dlanovima i stopalima kao i rez od smrtonosne ozljede zadobivene u toraks ubodom koplja rimskog vojnika Longina.

U noći uskrsnuća na zvjezdanom nebu Krist širi auru, blještavi savršen krug duginih boja. Osim simboličkog značenja savršenstva neba, vječnosti i beskraja, krug je u formalnom smislu gotovo u idealnom kompozicijskom odnosu s drugim elementima slike koji pripadaju zemaljskom svijetu. Teška vodoravna monumentalna gruba stijena kao i detalj kamenog otvorenog sarkofaga dodatno potenciraju dojam lakoće lebdenja Kristova tijela.

Dinamičnost ovom mističnom događaju također daju vojnici, čuvari Isusova groba. Probuđeni i ošamućeni, prikazani su u nekontroliranim pokretima, nemoćni pred zasljepljujućom energijom čuda koje se upravo događa. U dominantnoj svijetlećoj auri na inventivan način prikazani su Kristovo lice i ruke. Zakovane čavlima, grčevite ruke na raspeću u uskrsnuću su postale slobodne ruke pobjede koje se šire prema čovjeku kao gesta oprosta i ljubavi, izražavajući temeljni smisao Spasiteljeve žrtve. Rane na dlanovima i u prizoru uskrsnuća simbol su dihotomije Isusova bića, dokaz njegove ljudske i božanske pojavnosti.

Svjetlost se emanira
iz lica Uskrslog

Grünewald nije naslikao uobičajeni ikonografski simbol pobjede nad smrću, zastavicu s križem koju uskrsli Krist nosi u nebo. Slobodne raširene ruke rječitiji su simbol njegove veličine Otkupitelja grijeha. Gravitacijska točka svete aure jest Kristovo lice. Upravo u ovom detalju Grünewald pokazuje profinjenu inventivnost svoje kreacije koja nadilazi karakteristični gotički smisao za sirovu realnost u dobrom smislu te riječi. Spasiteljevo je lice stopljeno sa svjetlom ili se božanska svjetlost emanira iz lica Uskrslog.

Zanimljivo je napomenuti kako se mišljenje Herberta Reada razlikuje od mišljenja Nikolausa Pevsnera. Dok je cijenjeni engleski povjesničar umjetnosti Pevsner smatrao da je „Grünewaldova kompozicija Uskrsnuće vizija veličanstvenosti i blaženstva koje nije nadmašeno nigdje i nikada“, Read je ovakvoj konstataciji uvaženog kolege suprotstavio Uskrsnuće ranorenesansnog majstora Pierra della Francesce u kojem je vidio stvarnu veličanstvenost. Ustvrdio je kako je u odnosu na kompoziciju talijanskog majstora Grünewaldova slika „njezina teatralna kopija, slaba i sladunjava“.

Teško je raspravljati o osobnim estetskim preferencijama ili ukusima, ali je također teško prihvatiti ovako izravnu i grubu kvalifikaciju uglednog engleskog povjesničara umjetnosti. Prije se čini da Read nije u potpunosti razumio slojevitu izražajnost Grünewaldove slike i njezinu likovno-simboličku novinu u odnosu na dotadašnje slike s temom uskrsnuća. U onome što Herbert Read označava kao „sladunjavo“ u izražajnosti intenzivnog kolorita nalazi se klica koja će se s početka XX. stoljeća razviti u posebnost slikarskog izraza što će se odnositi na karakteristični njemački ekspresionizam.

Isusova čuda sintetizirana u uskrsnuću

Također, ono što ugledni stručnjak naziva „slabim i teatralnim“ ustvari jest snaga Grünewaldove sakralne imaginacije. U lebdećem Kristu iznad sarkofaga, u događaju čudesnog uskrsnuća, simbolički su sintetizirana još dva Isusova čuda, Preobraženje (Transfiguratio) i Uzašašće (Ascensio).

Možda Tertulijanova logično proturječna misao najpreciznije dira u bit događaja koji su obilježili prirodu žrtvovanog Bogočovjeka: „I Sin Božji je mrtav što se mora vjerovati jer je apsurdno. I sahranjen, on ponovo usta što je sigurno jer je nemoguće.“

Tko nije razumio mrak Golgote, teško će moći shvatiti svjetlost uskrsnuća.