Vrijeme za redefiniranje odnosa Europe i Amerike

Politika predsjednika Trumpa na vidjelo je iznijela odrednice odnosa prema EU koje su i prije njega bile na djelu, ali su ih američke administracije više ili manje prikrivale. Poznata je izjava tadašnjeg američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda koji je, nezadovoljan činjenicom da su Francuska i Njemačka odbile podržati američku invaziju na Irak 2003, rekao da te dvije članice EU predstavljaju staru Europu, za razliku od nove Europe koju čine tadašnje nove članice Unije i NATO-a koje su tu invaziju podržale. Bilo je jasno da administracija Busha mlađeg EU ne smatra relevantnim subjektom međunarodnih odnosa pa čak ni vjerodostojnim partnerom.

Takav je odnos SAD-a prema EU došao do izražaja i na primjeru Ukrajine. Premda su se neke europske članice NATO saveza tome inicijalno protivile, na inzistiranje Busha u završnu deklaraciju NATO summita u Istanbulu 2008. uvrštena je najava članstva Gruzije i Ukrajine u toj organizaciji. To je bila tek jedna u nizu provokacija koje su, u konačnici, dovele do nerazumne odluke Putina da pokrene otvorenu agresiju protiv Ukrajine 2022. Europske su države nakon toga preuzele američku poziciju i nastavile inzistirati na tome da Ukrajina, kao suverena država, može slobodno odlučivati o tome hoće li se ili neće pridružiti bilo kojem savezu. A SAD je, uvidjevši da Ukrajina ne može ostvariti njihov cilj da Rusiji nanese strateški poraz, još u vrijeme predsjednika Bidena jasno rekao da članstvo Ukrajine u NATO savezu ne dolazi u obzir. Trump je u tom pogledu samo potvrdio stajalište svog prethodnika i definitivno otklonio mogućnost da se obećanje dano Ukrajini 2008. ikada provede u djelo. Amerika je primorala EU da prihvati njezinu politiku, a zatim se nehajno odrekla te politike ne ispričavši se europskim saveznicima.

O aneksiji Grenlanda odlučuje se a da se ništa nije pitalo članicu EU Dansku / Izvor Pixabay

Europski uspjesi
i blamaže u Ukrajini

Ministri vanjskih poslova Njemačke, Poljske i Francuske u veljači 2014. uspješno su posredovali u pregovorima između tadašnjeg ukrajinskog predsjednika Janukoviča i predstavnika opozicije koja je organizirala prosvjede na Majdanu. Postignut je dogovor o prijevremenim predsjedničkim izborima i o mirnoj predaji vlasti. No, Amerika je željela državni udar. Na američki poticaj gomila na Majdanu odbacila je postignuti sporazum, naoružani prosvjednici krenuli su prema Janukovičevoj rezidenciji, a on je pobjegao iz Kijeva. Na pokušaj tadašnjeg američkog ambasadora u Ukrajini da je uvjeri kako bi Amerika trebala biti obzirna prema europskim saveznicama i njihovim diplomatskim nastojanjima, tadašnja pomoćnica državnog tajnika Victoria Nuland odgovorila je nimalo ceremonijalno i nimalo diplomatski: Fuck the EU. Taj vulgarni ispad zaštitni je znak američke politike prema EU.

U Minsku su 2015. provedeni pregovori o primirju između Putina i ukrajinskog predsjednika Porošenka. Posrednici su bili njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Hollande i britanski premijer Cameron. Rezultat je bio Sporazum iz Minska II. Taj dokument prihvaćen je nekoliko dana kasnije kao rezolucija Vijeća sigurnosti br. 2202. Nijedna od zapadnih stalnih članica Vijeća sigurnosti nije stavila veto na izglasavanje tog dokumenta. Pa ipak su europske zemlje, na inzistiranje Amerike da se ono što je dogovoreno u Minsku i potvrđeno u New Yorku ne provodi, šutke odustale od svog vjerojatno najvećeg diplomatskog uspjeha. Time je EU samo potvrdila da Amerika ne griješi kada joj na međunarodnoj sceni ne iskazuje osobito uvažavanje. Vodeće članice EU su, dopustivši da i taj njihov diplomatski uspjeh propadne, diskreditirale i sebe i Uniju.

Izradio Marko Picek / PIXSELL

Carine, Rusija i Kina

Pregovori o TTIP-u, Transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu, tj. sveobuhvatnoj slobodnoj trgovini preko Atlantika, trajali su desetak godina. U vrijeme druge administracije predsjednika Obame pregovori su privedeni kraju, ali dokument nije ratificiran ni u Kongresu ni u Europskom parlamentu. Jedna od prvih odluka Trumpa u njegovu prvom mandatu bilo je odustajanje od TTIP-a. Umjesto za slobodnu trgovinu, on se počeo zauzimati za „poštenu trgovinu“, to jest za onakve odnose s trgovinskim partnerima u kojima Amerika više izvozi nego što uvozi, prijeteći carinama i ekonomskim sankcijama. Amerika je i pod Bidenom nastavila politiku ekonomskog distanciranja od EU. Ali Amerika je od EU očekivala da prekine energetsku suradnju s Rusijom što je EU, primorana na to ratom u Ukrajini, učinila nanijevši si ogromnu štetu. Amerika je isto tako inzistirala da se EU s njom solidarizira u pogledu odnosa prema Kini. EU je i to prihvatila pa je, na američki zahtjev, uvodila ekonomske sankcije prema Kini. To je bilo suprotno pravilima Svjetske trgovinske organizacije. EU je, dakle, slijedila Ameriku odbacujući pravila na koja su se obje strane donedavno zaklinjale i radeći pritom protiv vlastitih ekonomskih interesa.

Najave američkog predsjednika Donalda Trumpa o uvođenju carina obistinile su se. Izravna žrtva tih carina bit će američki potrošači koji će uvozne robe odsad plaćati više. Dakako, u poteškoćama će biti i zemlje izvoznice. Pad vrijednosti dionica na burzama već se dogodio. Nepredvidljivost kriterija na temelju kojih Washington donosi i mijenja odluke stvara nestabilnost. A upravo su nestabilnost i nepredvidljivost – a ne sama činjenica da su uvedene carine – uzrok gubitka povjerenja investitora u mogućnost napredovanja ekonomije i rasta njihove dobiti. Trenutno  je američka ekonomija nešto manja negoli je bila prije 2. travnja. Predsjednik Trump morat će uvjeriti Amerikance i svijet da je i to smanjenje tek etapa na putu ostvarenja programa Make America Great Again.

EU je dopustila da SAD presudno utječe na njezinu politiku prema Rusiji i prema Kini. Osobito važne posljedice nastale su zbog nesposobnosti EU da se prema Rusiji postavi kao samouvjeren i suveren igrač, s definiranjem vlastitih interesa, među inim i energetske suradnje s Rusijom neovisno o američkom nezadovoljstvu tom suradnjom. Propustivši ostvariti zamisli o strateškoj autonomiji, o kojoj se mnogo govorilo tijekom prvog Trumpova mandata ali se nije ništa napravilo, EU je ostala nespremna za suočavanje sa sigurnosnim izazovima na europskom tlu. EU je nekritički prihvatila američku politiku ignoriranja ruskih nastojanja da se u okviru OESS-a raspravlja o arhitekturi europske sigurnosti. Isto je tako verbalno podržavala američku politiku aktivnog provociranja Rusije postavljanjem antiraketnih sustava u Poljskoj i Rumunjskoj te neprestanim aktualiziranjem rasprava o mogućem članstvu Ukrajine u NATO savezu. EU je, dakle, slijedila američku politiku neprihvaćanja Rusije kao partnera u razgovorima o arhitekturi europske sigurnosti. Zahvaljujući promjeni u Bijeloj kući, danas Amerika i Rusija u Rijadu raspravljaju o europskoj sigurnosti bez EU. To je dramatična posljedica nesposobnosti EU da se artikulira kao subjekt međunarodnih odnosa i da autonomno definira i zastupa vlastite interese.

Otvorene prijetnje Donalda Trumpa

Trump se prema saveznicima, partnerima i susjedima odnosi prilično bezobzirno. Na otvorenoj sjednici svog kabineta 26. veljače on je o Kanadi izrekao riječi koje se mogu shvatiti kao objava rata. Rekao je: „Kanada ovisi o nama 95 posto. Mi ovisimo o njima četiri posto. Velika razlika. I ja kažem da bi Kanada trebala biti naša 51. država. Nema carina, nema ničega.“ Dodamo li tome njegove najave o aneksiji Grenlanda i osvajanju Paname, jasno je da za njega Povelja UN-a i drugi dokumenti međunarodnog prava o suverenosti država i nepovredivosti granica silom ne znače ništa. To se može razumjeti kao kobna najava da će Amerika, suglasivši se s ruskim teritorijalnim osvajanjem u Ukrajini, od Rusije tražiti i dobiti podršku za svoja teritorijalna osvajanja na zapadnoj hemisferi. Ako se doista Amerika i Rusija dogovore o normalizaciji međusobnih odnosa i, u tom kontekstu, o definiranju interesnih sfera, to bi za EU moglo biti izvorom dodatnih briga i strepnji. Ne samo da bi se moglo dogoditi da dojučerašnja glavna saveznica i pružateljica sigurnosnih jamstava odjednom postane izravna prijetnja teritorijalnoj cjelovitosti Danske kao članice EU, nego se na nov način otvaraju i pitanja stabilnosti BiH, odnosa prema Srbiji i Kosovu te sudbina Pridnjestrovlja u Moldaviji.

Govoreći na istoj sjednici o EU, Donald Trump iznio je stav da je EU stvorena radi toga da našteti Sjedinjenim Državama. On će, kao predsjednik koji vodi računa o interesima svojih građana, nametnuti carine na europske automobile i druge proizvode.

Možemo se iščuđavati nad njegovom neobaviještenošću ili bezobraštinom govora o Grenlandu, ali ne bismo smjeli zanemariti činjenicu da je takav odnos američkog predsjednika prema EU djelomično posljedica nesposobnosti EU da se u američko-europskim odnosima nametne kao kredibilan partner, pa i suparnik kada je riječ o zastupanju i obrani vlastitih vitalnih interesa.

S obzirom na otpore koje u američkom društvu izazivaju Trumpove politike moguće je da on drugi mandat ne odradi do kraja. S druge strane, moguće je i to da isposluje promjenu Ustava te da osvoji i treći mandat. Što god da se dogodi, EU bi na temelju dosadašnjeg iskustva trebala shvatiti da je kao ključan preduvjet za postizanje statusa ravnopravnog američkog saveznika nužna sposobnost da se bude i čvrst suparnik kada vlastiti interesi to nalažu. Uspije li se EU uspostaviti kao autonoman i suveren igrač u međunarodnim odnosima, to će biti uvaženo i u Bijeloj kući neovisno o tome tko će ondje stanovati.