Vrijedan doprinos analizi hrvatskog filma

Znanstvena monografija Hrvatski film u 21. stoljeću, objavljene u nakladi Umjetničke organizacije Metropolis i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, predstavlja vrijedan doprinos proučavanju domaćeg filma i njegove novije povijesti. Djelo koje autorski potpisuju Zlatko Vidačković, nekadašnji umjetnički ravnatelj Pulskog filmskog festivala u nekoliko mandata te aktualni urednik kazališnih izdanja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, i Iva Rosanda Žigo, voditeljica Poslijediplomskog doktorskog studija Mediji i komunikacija na Sveučilištu Sjever u Koprivnici, komunikologinja i stručnjakinja za medije koja se u znanstvenom radu intenzivno bavi filmom i kazalištem, svima zainteresiranima za recentnu povijest hrvatskog filma ne samo što nudi izuzetno zanimljiv uvid u novije trendove, tematske i idejne preokupacije u domaćoj kinematografiji, nego i predstavlja prvi sustavni pregled ili rekapitulaciju tuzemnog dugometražnoga igranog filma kroz nepunu prvu četvrtinu ovoga stoljeća.

Izd. Umjetnička organizacija Metropolis i HAZU, Zagreb, 2023.

Filmovi najistaknutijih redatelja
i kritičke ocjene

Pred čitateljima je obiman znanstveni rad, koji se može koristiti i kao udžbenik, u kojem autori donose i pregled dosadašnjih opusa najvažnijih hrvatskih redatelja koji su djelovali i još uvijek djeluju u prvih 20-ak godina ovoga stoljeća, od Vinka Brešana i Zrinka Ogreste preko Rajka Grlića i Branka Schmidta do Kristijana Milića i Ivana Gorana Viteza, da spomenemo samo neke. Knjiga sadrži i pregled kritičkih ocjena ili procjena svih igranih filmova dugog metra koji su snimljeni tijekom prve 22 godine 21. stoljeća, bez obzira bili oni pozitivno ili negativno ocijenjeni. Autori pišu i o kritičkim recepcijama ostvarenja najistaknutijih redatelja, zbog čega izdanje može biti zanimljivo i onima koji žele steći tek neobvezni, informativni uvid u nedavnu prošlost domaće kinematografije.

Kad govorimo o pregledu ostvarenja najznačajnijih tuzemnih filmaša, valja napomenuti da je njihovim kolegicama posvećeno znatno manje pozornosti. Svakako, autori se njima bave u zasebnom poglavlju monografije, pri čemu su kratko navedeni dosadašnji filmovi niza autorica, od Dane Budisavljević i Hane Jušić do Sonje Tarokić i Snježane Tribuson. No, s obzirom na to da je pojava čitavog vala novih redateljica jedno od najvažnijih obilježja našeg filma tijekom posljednjih 15-ak pa i više godina, među kojima i autori navode Barbaru Vekarić, Ivonu Juka, Antonetu Alamat Kusijanović i još neke, one su u cjelini morale biti zastupljenije. Ovako se stječe dojam o dominantnoj maskulinosti hrvatske kinematografije u 21. stoljeću, što s obzirom na činjenično stanje ipak nije slučaj.

Kritički pregledi žanrova

Zasebno poglavlje zasluženo je pripalo i kritičkoj recepciji žanrova u domaćoj sedmoj umjetnosti, odnosno tome koji žanrovi prednjače općom kakvoćom, a koji su najslabije ocijenjeni. Generalno je u pozitivnom smislu istaknuta drama, s akcentiranjem uže žanrovske definicije socijalne psihološke drame, dok su u negativnom kontekstu izdvojeni film ceste i erotika na filmu. Pritom se film ceste, koji je ranije u određenoj mjeri bio zamro, prometnuo u svojevrsni „film poljskog puta“, a njegovi su predstavnici kakvoćom i širom žanrovskom pripadnošću raznorodni Noćni brodovi Igora Mirkovića, Divljaci Darija Lonjaka, Po tamburi Stanislava Tomića, Ideš? Idem! Ljube Zdjelarevića i 4:2 Anđela Jurkasa, čime je demonstrirana zamjetna otpornost podžanra, koja se nije mogla naslutiti u filmovima Polagana predaja Brune Gamulina, U zemlji čudesa Dejana Šorka i Slučajna suputnica Srećka Jurdane. S druge strane, hrvatske filmaše u ovom stoljeću erotika pretjerano ne zanima, premda su u nekim djelima za njom u manjoj ili većoj mjeri posezali Rajko Grlić, Arsen Anton Ostojić i pokojni Lukas Nola, a izravnošću i hrabrošću izdvojio se 7 seX 7 Irene Škorić. U monografiju su uvršteni i detaljniji kritički pregledi pojedinih žanrova: filmova povijesne tematike, od Konjanika Branka Ivande do Illyricuma Simona Bogojevića Naratha; ostvarenja u žanru fantastike, kakvi su Moj dida je pao s Marsa Marine Andree Škop i Dražena Žarkovića i Posljednji Srbin u Hrvatskoj Predraga Ličine; kriminalističke drame kojoj pripadaju naslovi Nije sve u lovi Darija Pleića i Mali Antonija Nuića, a naposljetku i komedije, primjerice s filmovima Oprosti za kung fu Ognjena Sviličića i Comic Sans Nevija Marasovića.

Filmovi kroz prizmu tumačenja društveno-kulturne zbilje

Nešto više pozornosti u monografiji je posvećeno društvenim temama i subjektima u domaćem filmu, pri čemu se autori bave ostvarenjima različitih tematika, od onih koji ukazuju na rad društvenih i političkih elita, preko naslova koji se bave temom kršenja ljudskih prava, potom pluralizmom društvenih tema i interesa, do načina na koje su tretirane nacionalne manjine. No utjecaj filma na društvo više nije toliki da bi provocirao veće rasprave ili izazivao kontroverze, pa to u kontekstu tretmana nacionalne manjine nije uspjelo primjerice spomenutoj crnoj horor-komediji Posljednji Srbin u Hrvatskoj, ali jest komediji Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića, koja je problematizirala tematski i interesni pluralizam u društvu.

U sljedećem poglavlju autori filmove analiziraju kroz prizmu tumačenja društveno-kulturne zbilje. Proteklih nešto više od dva desetljeća oni nazivaju „novim razdobljem hrvatskog filma“, u kojemu se bilježe socijalne anomalije, propitkuju se složene društvene teme i načelno se sve demistificira. U tom se razdoblju kao najoštriji kritičar i demistifikator tuzemne zbilje izdvaja (su)scenarist Mate Matišić, autor predložaka za niz provokativnih naslova, od Matanićevih Finih mrtvih djevojaka i Ostojićeva Ničijeg sina do Brešanove Svećenikove djece i politizirane crnohumorne satire Koja je ovo država, te Ogrestine psihološke drame S one strane. Filmaši se sve intenzivnije bave obiteljskim dramama i odnosima među spolovima, ali ne zaziru ni od osjetljivih tema, ili barem motiva, kao što je zlostavljanje maloljetnika od strane svećenika, čega su se manje ili više izravno dotaknuli Branko Schmidt u Agapeu i Brešan u Svećenikovoj djeci.

Primjetan je i trend svojevrsnog oslobađanja i emancipacije ženskih likova, za što je najzaslužniji spomenuti val autorica koje su u domaću kinematografiju unijele novi senzibilitet, kao i teme i načine njihovih obrada. Tijekom čitanja monografije potpisanom se kritičaru činilo da bi teme koje se u njoj obrađuju, osobito određena poglavlja, primjerice upravo načini na koje se autorice i autori kroz prizmu socijalne kritike bave stanjem u društvu, mogli poslužiti kao polazišta za detaljnije raščlambe na užim poljima. Ako se time ne pozabave Zlatko Vidačković i Iva Rosanda Žigo, mlađi filmolozi i stručnjaci na području filma svakako će imati na čemu raditi. Monografija Hrvatski film u 21. stoljeću može im poslužiti kao nesavršen i necjelovit, ali svakako vrijedan putokaz.