Velegode Hrvatskoga Kraljevstva i „Oluje“ treba proslaviti!

Proslava velegoda (jubileja) 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva pomalo se razvija u hrvatskim domovinskim krajevima, s predvidivom kulminacijom događaja, kako se čini, najesen. Katolička Crkva još je prije godinu dana najavila svoj program proslave u nekoliko ključnih točaka: nacionalno hodočašće u Rim, vjeronaučna olimpijada, simpozij i svete mise, s, vjerojatno, jednom središnjom.

Kada je pak o političkim odlukama riječ, ruku na srce, u sve se krenulo kasno, uglavnom na poticaj različitih naših povijesnih društava poput Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ (kojoj je Ministarstvo kulture i medija RH odbilo sufinancirati sve projekte!?) i Matice hrvatske. Poticaja ima s lokalnih razina općina i gradova (Zagreb ni mukajet?), od kulturnih udruga i institucija: muzeja, knjižnica… Mnoge priredbe već su održane, mnoge su u pripremi. 

Fotografija izložbe 1000 godina Hrvatskoga Kraljevstva, Atrij Akademije, 1925. / Izvor Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Tom izvanredno važnom velegodu (jubileju) ove se godine sretno pridružuje još jedan: proslava 30. obljetnice Oluje (a ni 35. obljetnicu demokratskih izbora ne bi trebalo baš zaboraviti). Država, koliko je poznato, tom velegodu, ozbiljno organizacijski pristupa.

Računi se prave na kraju, pa ih nije već praviti, ali ipak treba kazati da smo kao država svemu trebali organiziranije prići jer sljedećih sto godina takva se dva velika povijesna nadnevka poklopiti neće. Drugim riječima, povlašteni smo proslaviti ih, sada još više od naraštaja 1925, koji je tadašnjom proslavom tisućite velegodine (jubilejske godine) kralja i Kraljevstva buduću slobodnu Hrvatsku mogao tek žudjeti i navijestiti. Ovi su velegodi fundamentalni i supstancijalni izrazi svega što naša povijest jest i što mi u Povijesti jesmo: (meta)fizički, duhovno, kulturno, politički... Oni nam sintetički šalju važnu poruku: hrvatski narod pod svojim imenom, davno unesenim u Povijest, s razlogom ima dug državnopravni kontinuitet. Iako je bio ugrožen, okrnjen, sužavan, zasjenjen, prekinut i upitan nije bio nikada, pa ni 1918, kada je „adresom“ Narodnog vijeća unesen u Kraljevinu SHS, budući da je i u njezinu sadržaju „stanovala“ hrvatska komponenta državnosti! A kako ju je u nju unio, tako ju je iz nje iznio!

Treći Hrvatski svesokolski slet u Zagrebu, doček Hrvatskoga sokola iz Amerike, 7. kolovoza 1925.  / Izvor Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

U toj neprekidnosti hrvatske države i državnosti kralj Tomislav i predsjednik Tuđman stoje kao poveznice našega kontinuiteta, kao stožeri identiteta i integriteta Hrvatske, sutvorci naše narodne povijesne volje da budemo i, zašto ne reći, naše pobjedničke slave! Hrvatski narod u njima ima simbole znanja o sebi, simbole svoje samosvijesti; samosvijesti ne samo kao duhovne i političke činjenice znanja o sebi, nego i dubinskih razloga te činjenice. Oni stoje kao naši trajni glasnogovornici istine o nama, istine da veličina i važnost naroda nije u broju, nego u samosvijesti da jest i u volji da bude, a ta volja nije samo stvar pukog biološkog nagona za opstankom nego izrasta iz razumijevanja uloge koju mu je Povijest namijenila: da bude povijesni (su)nositelj najviših i najplemenitijih težnji čovjekova duha! Hrvati su tu zadaću vjerno izvršavali, no malokad u sklonim mu prilikama. Pravo je čudo što je sve hrvatski narod preživio, što je sve prešlo preko njega, sva svjetska kopita – bizantski imperijalizam, nasrtaji mađarske halapljivosti, otrovna krv tuđih vladara, nasrtaji Zapada preko mora i Alpi, franački, mletački, njemački, pa opet francuski, talijanski, nasrtaji s Istoka, krvava ćorda Mongola, turska aždaja, srpski hegemonizam, tuđa i vlastita rastrovna vjerska i politička sektaštva, bratska nesloga i međusobna zavist i, naposljetku, dušik importiranog materijalizma, sve do vulgarizacije i profanacije najviših hrvatskih ideala u dvjema jugoslavenskim tvorevinama. A što sve preživljava danas? Upravo zbog svega toga ni danas, kada, kako bi kazao naš veliki pjesnik Viktor Vida, „maćehe gone zemljom pravdu“, Hrvatska se ne smije, želi li biti, „odreći načela po kojima je ona sve ono što jest“.

I zato velegode Hrvatskoga Kraljevstva i Oluje treba shvaćati u sintezi i kontinuitetu. Njihova organizirana proslava, ne samo u Hrvatskoj nego diljem „neograničene“ Hrvatske, gdje god Hrvata ima, ispit je naše samosvijesti, ispit razumijevanja našega jedinstva i osjećaja naše jedinstvenosti – ispit je cijeloj naciji i njezinim institucijama i „poglavarstvima“ od države nadolje. Ako je u nepogodnim političkim prilikama 1000. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva 1925, kažu kronike, bila svečano i organizirano proslavljana diljem domovinskih krajeva od Boke kotorske do Bačke, od Trebinja do Brčkog i Doboja, od Bihaća do okupirane Istre, od Čakovca do Vukovara i Iloka, i tako ukrug do Dubrovnika i Konavala, ako je proslavâ bilo od Europe do SAD-a i Argentine, što priječi da i ove godine bude tako! I više i bolje! Te su nam kronike, naime, spomen, ali i opomena da ne smijemo biti manje pozorni, zahvalni i revni od naših pradjedova.

Sada, kada je ponovno uzeo Povijest u svoje ruke, hrvatski narod neka pazi da je ne ispusti! A pjesnik će reći: „Valjda do tog’ dotierat’ nećemo / dok imade valjanih Hrvata!“