Turistički obilazak holokausta

Na ovogodišnjoj, 97. dodjeli nagrada Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, Oscara za najbolju glavnu mušku ulogu i Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu dobili su glumci u filmovima koji se, između ostaloga, bave i temom holokausta. Nagrađeni glavni glumac Adrien Brody u fikcijskoj je biografskoj drami Brutalist (The Brutalist) Bradyja Corbeta tumačio židovskog arhitekta, Mađara Lászla Tótha koji je preživio kalvariju koncentracijskog logora u Drugom svjetskom ratu, da bi potom stigao u SAD i ondje pokušao izgraditi novi život i karijeru. Uz nemale poteškoće, uzrokovane kako okolnostima tako i teškim karakterom, u tomu je i uspio. 

Film koji prati zajedničko djelovanje dvaju različitih karaktera odiše vedrinom, svjetlinom i živahnošću /  Izvor IMDB

Kieran Culkin, nagrađen Oscarom za sporednu ulogu, u humornoj drami Stvarna bol (A Real Pain) Jesseja Eisenberga igra Benjija Kaplana, pripadnika treće generacije preživjelih u holokaustu, unuka Poljakinje koja je, slično Tóthu, nakon zatočeništva u koncentracijskom logoru, u poraću stigla u „obećanu zemlju“ u kojoj će ponovno stati na noge, a o kojoj ćemo u ovom filmu samo čuti. Dok je troipolsatni Brutalist otvoreno ambiciozno postavljeno, razmjerno zahtjevno ostvarenje velikih poteza i dramatičnih težnji, 90-minutna Stvarna bol pitko je i protočno, lepršavo humoristično ugođeno djelo koje gledatelja nije namjerilo nemilosrdno pritisnuti životnim i sudbinskim teretima, već mu se predstaviti kao lagašna, neobvezna zabava sastavljena od prizora koji će pretežno ostavljati dojam štosnosti i duhovitosti, dok će slikovno, za razliku od teškim tminama nabijenog Brutalista, odisati vedrinom, svjetlinom i živahnošću.

Osnova zgode polegnuta je na provjerenom obrascu zajedničkog djelovanja dvaju različitih, suprotnih karaktera koji si međusobno idu na živce, što, dakako uzrokuje neprestane nesuglasice iz kojih proizlaze mahom komični dijalozi i situacije, a sve se to u ovom slučaju događa na putovanju, pri čemu su izgledi da se dvojac razdvoji, da svaki ide svojim putom, iznimno mali. Protagonisti su bratići, Amerikanci, uredan, pristojan i donekle zakočen David (Jesse Eisenberg) i neuredan, ekstrovertiran šarmer Benji koji će učas stupiti u naoko prijateljski kontakt s bilo kime, no koji će isto tako, jednakom lakoćom učiniti i(li) reći što neprikladno ili neprimjereno, zbog čega će sve oko sebe dovesti u nezgodnu situaciju. Jedan od onih koji se doimaju, a i jesu, simpatični, dragi i mili, no s kojima uvijek valja biti na oprezu, jer se ne zna kojem će se osjećaju i porivu spontano i bez susprezanja prepustiti u sljedećoj sekundi. Nakon srdačnog zagrljaja, zamolit će, primjerice, za neku neugodnu uslugu, pri čemu je teško razlučiti je li riječ o promišljenoj lukavštini ili o bezazlenom nehaju za ustaljene kodove.

Nekoć vrlo bliski, njih dvojica, tek zakoračivši u četrdesete, no noseći se i izgledajući mlađahnije, iz New Yorka odlaze na kraće putovanje u Poljsku, na tzv. turistički obilazak holokausta, kako bi odali svojevrsnu počast pokojnoj baki, s kojom je Benji, barem tako tvrdi i misli, bio posebno blizak. Iskre različitosti i nerazumijevanja frcat će od samoga početka, no zavijene u nastojanje obojice da barem donekle pokušaju obnoviti negdašnju naklonost i slogu, a kroz zabavno i zabavljačko obličje filma ceste, ili putovanja – koje uglavnom metaforizira potragu za samim sobom – scenarist, redatelj i glavni glumac Jesse Eisenberg (1983) razmjerno će uspješno i nenametljivo ponuditi i ozbiljnija razmišljanja o temama usamljenosti, nepripadanja, naslijeđa i, kako naslov upućuje, boli.

Engleski naslov A Real Pain može se shvatiti i primijeniti na više načina. U komičnom smislu, asocira na frazu pain in the ass/arse koju na hrvatski, kad je riječ o osobi, prevodimo kao gnjavator ili dosadnjaković. To bi, ovisno iz kojeg se kuta gleda, mogli biti i pretjerani Benji i presuzdržani David. U ozbiljnijem smislu, a cjelina nedvojbeno nudi temelje za takvo tumačenje, odnosi se na teret duševne boli koja zapravo mori i jednog i drugog, koliko god bili različiti i koliko god se različito s njome nosili, a to je naprosto bol zbog osjećaja nezadovoljstva samim sobom, nesnalaženja u svijetu, nepripadnosti društvenom okruženju čije konvencije i dogovore slijede više ili manje, koliko znaju i umiju, no zbog toga se ne osjećaju nimalo bolje ni spokojnije.

Ne samo zbog toga što je, dosad pretežno glumac, Eisenberg glumio i u filmovima Woodyja Allena – npr. u Café Society (2016) kao njegov glumački alter ego – višekratno je primijećeno i zabilježeno da Stvarna bol u sjećanje priziva stil, duh i pristup toga sad pomalo potisnutog veterana, no ipak je riječ o djelu koje ni približno ne domeće do uvida i dosjetljivosti kakve je okretni Allen nudio i u svojim slabijim radovima.