TRI KRALJA S ISTOKA

Sophia de Mello Breyner Andresen (Porto, 1919–Lisabon, 2004) portugalska je pjesnikinja, spisateljica i prevoditeljica. Na Sveučilištu u Lisabonu studirala je klasičnu filologiju. Godine 1944. izlazi joj prva knjiga Poesia koja ju je odmah učinila jednim od važnih poetskih glasova. Godine 1946. udala se za poznatog novinara i političara Francisca Sousu Tavaresa, a i sama je bila aktivna u katoličkom pokretu. Knjigu pjesama Livro Sexto (Knjiga šesta) u kojoj je kritizirala Salazarovu diktaturu objavila je 1962. Osim poezije pisala je i kratke priče, priče za djecu, drame i eseje. Contos Exemplares (Uzorite pripovijetke, 1962) jedno je od njezinih najpoznatijih i najčešće prevođenih djela, a na hrvatskom jeziku u prijevodu Martine Sorgo tu će knjigu uskoro objaviti Disput.

Nad svijetom sna, nad zamršenim sjenama snova u kojima su se ljudi gubili, napipavajući kao u zamršenim, vlažnim i pokretnim labirintima, zasjala je zvijezda, mlada, drhtava i zasljepljujuća. Pokazivala je svoju radost. Melkior je te noći napustio svoju palaču

Gašpar

I

U ono vrijeme, u gradu Kalašu, knez Zukarta uspostavio je kult zlatnog teleta.

Kip je svojim začuđenim, širom otvorenim očima, obojenim bijelom i crnom bojom, promatrao pokorne mase. U dubini njegovih zjenica gotovo se naziralo pitanje, kao da ga je iznenadila veličina njegove moći. Bilo je to mlado tele s malim, uvrnutim rogovima i mišićavim nogama, tupog, kratkog i naboranog čela. Njegova četiri kopita čvrsto postavljena na zemlji ostavljala su snažan dojam čvrstoće i stabilnosti, što je umirivalo srca njegovih sljedbenika. Po cijelom tijelu blistalo je zlato, čvrsto, tvrdo, teško, sjajno zlato.

Žene su se pred idolom saginjale i tresle svojim gotovo plavim tamnim kosama nad svijetlim mramornim stubama. S krajeva pustinje, iz dalekih oaza, iz izgubljenih sela, dolazili su ljudi koji su polagali svoje darove pred oltar: darovali su zlato zlatu. Uglednici Kalaša, suci i ratni vođe, s poštovanjem su prolazili ispred teleta. Nakon njih su dolazili trgovci, prodavači, lončari, tkalci. Ljubili su stube oltara i polagali svoje darove: donosili su zlato zlatu. Čak su se i svećenici Mjeseca sa svojim sljedbenicima i pomoćnicima klanjali, klečeći čela naslonjena na tlo, novom idolu Kalaša.

Zukarta je sve to promatrao s velikom radošću, jer je kult zlata bio temelj njegove moći.

Sve rjeđi i rjeđi bili su oni koji nisu dolazili u hram. Oni vrlo siromašni, vrlo posramljeni, vrlo poniženi nisu se usuđivali pojaviti. Oni su bili kao posebna rasa, jer se na siromaštvo gledalo kao na žig kojim su označeni oni koje zlatno tele ne voli. U dubini svojih toliko poniženih duša jedva da su se usuđivali misliti svoje misli, vrlo siromašni, vrlo posramljeni čekali su drugog boga.

Oni i Gašpar.

Delegacija važnih ljudi došla je u Gašparovu palaču i rekla:

„Zašto se ne pojavljuješ u hramu zlatnog teleta? Nedostaje li ti zlata za dar? Što imaš zajedničko sa svjetinom s dokova? Zar nisi odjeven u purpur i lan poput kralja? Zašto prkosiš Zukartinoj moći? Jesi li izdajica? U kultu zlatnog teleta leže prosperitet i veličina Kalaša. Jesi li se prodao našim neprijateljima?“

Gašpar je odgovorio:

„Ne mogu štovati moć idola. Moj je bog drugačiji i vjerujem u njegov dolazak, koji mi Zemlja i Nebo najavljuju.“

Čuvši taj odgovor, plemenski poglavari i uglednici Kalaša rekli su:

„Odvajamo se od tebe jer si se ti odvojio od nas i odbacio naše puteve. Više nećeš sudjelovati u našim skupštinama. Nećeš biti saslušan u našim vijećima niti ćeš sudjelovati u našim proslavama i gozbama. Također, nećeš imati mjesto u našoj vojsci. Vojska neće štititi tvoj dom ni tvoje karavane. Bit ćeš laka meta razbojnicima. Nećeš dobiti zaštitu naših zakona, a naši će suci presuđivati protiv tebe i tvoja će pravda biti poput šake pepela. Kao i ostatak svjetine, nećeš imati ni zaštitu ni obranu dok se ne pokloniš pred oltarom zlatnog teleta i ne počneš štovati idole koje mi štujemo.“

Gašpar je odgovorio:

„Moj je bog u meni poput izvora koji ne prestaje teći i oko mene kao zid tvrđave.“

Uglednici Kalaša otresli su prašinu sa svojih sandala i napustili palaču.

Nakon tog dana mnoge su nesreće pogodile Gašpara. Razbojnici su napali njegove karavane, a lopovi su opljačkali njegove plantaže. Tajanstvene ruke noću su kamenovale njegovu kuću, a u njegovim spremnicima vode pojavljivali su se truli plodovi i mrtve ptice.

Započelo je vrijeme samoće.

U freskama oslikana dvorišta palače više nisu dolazili posjetitelji, a voda koja je tekla u bazenima prestala je pratiti lagan žamor razgovora. Rođaci i prijatelji nestali su kao da ih je progutala tama i činilo se da je sve obavijeno sablazni i strahom.

Međutim, vrijeme je prolazilo.

Gašpar je slušao kako vrijeme prolazi. Samoća je stvarala oko njega prozračan prostor bistrine gdje su trenuci prolazili jedan po jedan, a čitav se svemir činio brižnim. Tišina je bila poput iste riječi ponovljene bezbroj puta.

Zamišljen nad prolaskom vremena, Gašpar je razmišljao: „Što može rasti unutar vremena osim pravde?“

*

Klečeći na terasi, Gašpar je promatrao noćno nebo. Promatrao je visoku i prostranu noćnu kupolu, tamnu i svijetlu, koja je istovremeno svašta otkrivala, ali i skrivala.

 I rekao je:

„Gospodine, kako si daleko, skriven, a prisutan! Čujem samo odjek tvoje tišine koja mi se približava i moj život samo dodiruje čisti rub tvoje odsutnosti. Gledam oko sebe svečanost stvari kao netko tko pokušava dešifrirati teško pismo. Ali ti si taj koji me čitaš i poznaješ. Učini da se ništa od mog bića ne sakrije. Pozovi u svoju svjetlost cjelokupnost mog bića da moje misli postanu prozirne i da mogu čuti riječ koju mi oduvijek govoriš.“

*

Isprva se Gašparu činilo da je zvijezda riječ, iznenada izgovorena riječ u nijemoj pažnji neba.

No onda su mu se oči privikle na novi sjaj i vidio je da je to zvijezda, nova zvijezda, slična ostalima, ali malo bliža i jasnija, i da lagano klizi prema zapadu.

Gašpar je napustio svoj dvorac kako bi slijedio tu zvijezdu.

Melkior

II

Glinena ploča prenosila se s naraštaja na naraštaj, iz jednog razdoblja u drugo, iz ruke u ruku. Na njoj je bilo zapisano da će svijetu biti poslan Spasitelj i da će se zvijezda uzdići na istoku kako bi vodila one koji traže njegovo kraljevstvo.

Ploča je bila mali glineni pravokutnik, pocrnio od vremena, krhkog, siromašnog i istrošenog izgleda. Bilo je pravo čudo da je preživjela toliko stoljeća ruševina i raskoši, pljački, požara i ratova. Bilo je pravo čudo da je uspjela proći kroz toliku ljudsku ambiciju, nasilje, nemir i ravnodušnost, a da se nije izgubila.

Bila je ondje, u palači, postavljena uz tisuće ploča koje su nabrajale pobjede, bitke, masakre i bogatstva.

Njezine znakove gotovo je izbrisalo vrijeme, a njezino pismo bilo je toliko staro da ga je bilo teško precizno dešifrirati. Bilo je mnogo mogućih tumačenja.

Stoga je kralj Melkior sazvao tri skupštine mudraca kako bi zajedno utvrdili koje je pravo tumačenje tog drevnog teksta.

Prvo su došli povjesničari, oni koji su posjedovali svu mudrost knjižnica i koji su do najsitnijih detalja poznavali pismo, jezik, običaje, anale i zakone prošlih vremena.

Skupština se sastala na mjesec dana u kraljevoj palači. Bila je sredina ljeta i vrućina je teško pritiskala terase zaslijepljene suncem. U vrtovima su se palme dodirivale, proizvodeći metalni šum svojim oštrim, tvrdim listovima poput pila.

U sumrak, mudraci su sjedili u krugu u unutrašnjem dvorištu palače. Melkior je predsjedao. Tih žubor vode koja je tekla u bazenima pratio je rasprave. Bosi robovi u tišini su kružili poslužujući vino od datulja ohlađeno snijegom s planina.

Ljudi su sjedili u krugu oko praznog prostora, a u njegovu središtu postavljen je kameni stol na kojem je bila položena glinena ploča. Izgledala je izuzetno málo i nevažno usred tolikog prostora i raskoši, poput krhotina drevnih era koje je vrijeme ondje ostavilo.

Tijekom dugih rasprava, koje su trajale trideset dana, mudraci su pažljivo proučavali i ispitivali svaki redak drevnih znakova.

Tridesetog dana ustao je Negurat, glavni arhivist Mjesečeva hrama, i rekao:

„Mislim, o, kralju, da tvoje čitanje ovog teksta nije ispravno. Pročitao si: ‘Svijetu će biti poslan Spasitelj i zvijezda će se uzdići na istoku da vodi one koji traže njegovo kraljevstvo.’ Ali, zapravo, značenje ovog drevnog teksta je drugačije: znakovi gdje si pročitao ‘Spasitelj’ značili su, u davno doba kada je ova ploča ugravirana, ‘veliki kralj’; znakovi gdje si pročitao ‘će biti’ i ‘će se uzdići’ ne izražavaju buduće vrijeme, već prošlo; a glagol ‘tražiti’ nije u sadašnjem vremenu, već u perfektu; gdje si pročitao ‘da vodi’ trebalo bi čitati ‘vodeći’. Stoga, o, kralju, za razliku od onoga što si mislio da čitaš, ovaj se tekst ne odnosi na budućnost, već na prošlost, i ne najavljuje dolazak Spasitelja, već slavi djela velike ličnosti iz prošlih vremena. Ispravno čitanje ovog teksta, po mom mišljenju, jest: ‘Svijetu je poslan veliki kralj koji je poput zvijezde dominirao istokom vodeći one koji su tražili njegovo kraljevstvo.’“

Nakon što je Negurat završio govor, ustao je Atmad, glavni arhivist palače, i rekao:

„Velika je Neguratova mudrost. Ali tumačenje drevnih tekstova veoma je teško. Nema sumnje da u ovom tekstu treba čitati ‘veliki kralj’, a ne ‘Spasitelj’. Međutim, ne slažem se s tumačenjem glagolskih oblika: vjerujem da su glagoli ‘biti’ i ‘uzdići se’ zapravo u budućem vremenu. Također se ne slažem s načinom na koji su pročitane riječi ‘voditi’, ‘traže’ i ‘kraljevstvo’. Mislim da glagol ‘uzdići’ ovdje znači ‘vladati’. Dakle, po mom mišljenju, ispravno čitanje teksta jest: ‘Svijetu će biti poslan veliki kralj koji će kao zvijezda dominirati istokom kako bi uzdigao one narode koji prihvate njegovu moć.’ Jer ovaj natpis je zapravo proročanstvo, ali proročanstvo koje je već ispunjeno. Jasno je da je veliki kralj Aleksandar Veliki koji je dominirao cijelim istokom sve do Pirova kraljevstva i koji je umro, kako znate, u Babilonu.“

Pošto je Atmad završio govor, ustao je stari mudrac Akki i rekao:

„Divim se mudrim riječima koje sam čuo. Ali uistinu, čitanje ovoga drevnog teksta izaziva toliko sumnji i toliko je tumačenja koja možemo predložiti da, zapravo, o, kralju, ništa ne možemo zaključiti.“

Tada je ustao Melkior i rekao:

„Idite u miru i nastavite svoja proučavanja. Ja ću nastaviti pitati, slušati i čekati.“

Sljedećeg mjeseca sastala se u kraljevskoj palači skupština književnika.

Melkior im je izložio sumnje i tumačenja povjesničara, te su književnici trideset dana proučavali tekst.

Tridesetog dana, predvečer, svi su sjedili u krugu, a u sredini kruga bio je kameni stol na kojem je bila položena glinena ploča. Ustao je Ken-Hur i rekao:

„Poezija se ne izražava izravno. Tekst koji imamo pred sobom je pjesma i zato ga treba shvatiti kao metaforu koja se ne odnosi ni na prošlost, ni na sadašnjost, ni na budućnost svijeta u kojem živimo, već samo na unutarnji svijet pjesnika, svijet poezije koji je uvijek usmjeren prema budućnosti i nadi. Ovaj tekst ne govori o stvarnim činjenicama, već simbolizira čovjekov stvaralački duh.“

Zatim je govorio Amer, koji je rekao:

„Ovaj je tekst pjesma i zbog toga je izvan stvarnosti. Pjesma se ne odnosi na ono što jest, već na ono što nije. Jer priroda je kutija puna stvari iz koje pjesnik izvlači stvar koja nije unutra.“

Potom je ustao Amerov brat, koji je rekao:

„U pjesmi ne trebamo tražiti smisao, jer pjesma je sama po sebi svoj vlastiti smisao. Kao što je značenje ruže sama ta ruža. Pjesma je sklad riječi, ravnoteža slogova, gusta težina, sjaj jezika, kompaktno i besprijekorno tkivo koje govori samo o sebi i, poput kruga, definira svoj vlastiti prostor u kojem nijedna druga stvar ne može obitavati. Pjesma ne znači, pjesma stvara.“

Nakon što je rasprava završila, Melkior je ustao i rekao:

„Zahvaljujem vam na vašim riječima. Što se mene tiče, nastavit ću tražiti, slušati i čekati.“

Književnici su se povukli, a kralj je ostao sam u dvorištu, pred glinenom pločom, slušajući žubor vode i dolazak noći.

*

Sljedećeg mjeseca sastali su se u palači učenjaci. Melkior im je izložio sumnje povjesničara i književnika, a nova skupština raspravljala je trideset dana.

Tridesetog dana ustao je Kiš i rekao:

„Neuke mase klanjaju se idolima, ali oni koji meditiraju poznaju osamljenost svemira. Kakvog spasitelja možemo očekivati? Svemir je poput dobro podešenog stroja koji bez početka i kraja polako kruži kroz doba i cikluse. U zvijezdama i mjesecima, u trokutima i krugovima pronaći ćeš zakone brojeva koji se ispunjavaju i ispunjavat će se neumoljivo. Kakvo iskupljenje možemo očekivati?“

Zatim je govorio Maro, koji je rekao:

„Bogova koji su nekoć postojali odavno više nema, a ono što sada štujemo samo je pepeo nečeg božanskog. Tko je u naše doba vidio anđela? Gdje je taj koji je svojim ušima čuo riječ Izide ili Asura? Živimo u vremenu bespomoćnosti i sve je postalo slijepo i gluho. U svijetu nepravde i kaosa pokušavamo preživjeti poput progonjenih životinja. Pukla je veza koja nas je povezivala s brižnim svemirom. Možemo udarati šakama o zemlju, možemo moliti s glavom u prašini. Nitko neće odgovoriti. Oči koje su nas vidjele zaslijepljene su, a uši koje su nas slušale začepljene su. Sve nam je strano kao mjesto koje nas ne prepoznaje. I sjaj ravnodušnih zvijezda blista nad našom tugom. Tko može očekivati da će se zvijezda pomaknuti?“

Zatim je govorio Tot, rekavši:

„Rođeni smo da bismo umrli. Sva će se naša nada pretvoriti u pepeo. Ima li čovjeka koji nije umro? Sam Aleksandar, sin Amonov, koji je uspostavio svoje carstvo od Egipta do Pirova kraljevstva, umro je bijedno u palačama Babilona. Ipak, njegova blistava mladost činila se kao božanska priroda, i njegova je savršenost bila tolika da nitko nije mogao vjerovati da je smrtnik. Tko bi mogao vjerovati da će umrijeti njegovo tijelo, uravnoteženo i glatko poput stupa, njegov um oštar i čist poput sunca, njegov izravan pogled koji je sve pojednostavljivao, njegovo lice blistavo poput zastave i njegova nepobjediva radost? Aleksandar, princ Makedonije, sin Amonov, čudo naroda, vodio je sudbinu čovjeka do njezinih krajnjih granica, tako da su svi vjerovali da je ljudska priroda osvojila božansko. No Aleksandar je umro u trideset trećoj godini života, na vrhuncu svoje snage i slave, u punom sjaju svoje mladosti. Time su nam bogovi rekli da čovjek ne može nadmašiti svoju sudbinu i da je njegova sudbina smrt. Zato, o, kralju, što možemo očekivati? Ništa ne može promijeniti ljudsku sudbinu i u toj sudbini nema mjesta za nadu.“

Kad su se mudraci povukli, Melkior je ustao s prijestolja i prišao kamenom stolu. Među velikim stupovima koji su okruživali dvorište glinena ploča izgledala je izuzetno krhko i maleno. Kralj je dlanom dotaknuo gotovo izbrisane znakove.

*

Te noći, nakon što je mjesec nestao iza planina, Melkior se popeo na terasu i vidio da se na nebu na istoku pojavila nova zvijezda.

Grad je spavao, taman i tih, omotan u ulice i stube. Velikom avenijom hramova više nitko nije hodao. Samo se povremeno čuo povik straže na bedemima.

Nad svijetom sna, nad zamršenim sjenama snova u kojima su se ljudi gubili, napipavajući kao u zamršenim, vlažnim i pokretnim labirintima, zasjala je zvijezda, mlada, drhtava i zasljepljujuća. Pokazivala je svoju radost.

Melkior je te noći napustio svoju palaču.

Baltazar

III

Kralj Baltazar volio je svježinu vrtova i smješkao se gledajući svoj odraz boje ebanovine u bistroj vodi bazena.

Volio je radost, žamor i obilje gozbi, a njegove zabave često su trajale sve do zore.

No jednog jutra, nakon što su se svi gosti povukli, kralj je ostao u velikoj dvorani sam s mladim robom koji je svirao flautu.

Činilo mu se da melodija oblikuje u zraku obris praznog prostora.

Srce mu je otežalo od tuge i pomislio je: „Je li moguće da ću se jednog dana povući iz života kao gost koji sit napušta gozbu? Ili ću uvijek osjećati istu žeđ, istu glad, istu želju za trenucima i danima?“

Razmišljajući o tome, prešao je prag dvorane i izašao u vrt.

Vani, u nejasnoj svjetlosti zore, vrt je izgledao kao da je obavijen velom. Magla je zastirala jasan obris bazena i razmazivala obrise grana u zraku.

Baltazar je dugo hodao među cvijećem i palmama, dok nije svanulo. Kad se već razdanilo, stigao je na malu terasu na kraju vrta. Nagnuo se preko ograde i ugledao, s druge strane uske ulice, mladog čovjeka naslonjenog na zid kako ga promatra.

Baltazar je ostao nepomičan kao da ga je lice drugog čovjeka udarilo u lice. Ili kao da je lice drugog čovjeka iznenada postalo njegovo vlastito. Ili kao da je prvi put u životu vidio lice drugog čovjeka.

Ono što ga je na tom licu najviše iznenadilo bila je njegova gola istina. Kao da je u tom licu ceremonijal života skinuo svoju masku, otkrivajući stvarnost bez ikakvog vela – čovjekovu napuštenost, svjesnu bol i sudbinu.

Bilo je to lice mladog i mršavog čovjeka na kojem su kosti jasno iscrtavale znakove gladi. Tuga je izvirala iz najdubljih skrovišta sjećanja i potpuno izlazila na površinu zjenica. Strpljenje, kao lagan pepeo, počivalo je na čelu, usnama, ramenima. A u tom strpljenju bila je takva blagost da je Baltazar iznenada osjetio snažnu želju da zaplače i da se prostre licem uza zemlju.

Upitao je:

„Tko si ti?“

„Gladujem“, promrmljao je čovjek.

„Uđi“, rekao je Baltazar. „Zapovjedit ću da te posluže najboljim voćem, najboljim mesom, najboljim vinom. Zapovjedit ću da ti operu noge mirisnom vodom u zlatnoj posudi. Zapovjedit ću da te odjenu u purpur. Zapovjedit ću svojim glazbenicima da sviraju najljepše melodije za tvoje zadovoljstvo. Dovest ću ti sviračicu na citri. Osobno ću staviti najdragocjeniji tepih pod tvoje noge i sjedit ću pokraj tebe kako bih razbio tvoju samoću, i slušati tvoje riječi kako bi mogao sudjelovati u radosti i kako bi fontane i vrtovi palače izbrisali tvoju tugu.“

No čovjek se preplašio čuvši te riječi. U crnom licu, obasjanom bijelom svjetlošću terase, s užasom je prepoznao kraljevo lice. I pomislio:

„Jao meni! Zašto me kralj zove? Došao sam zaviriti u njegovu palaču, a to je, bez sumnje, zločin. Bolje da pobjegnem prije nego što stignu stražari.“

Jer taj je čovjek, poput svih siromaha, znao da svijetom vladaju zakoni koji ga progone i osuđuju, i bojao se da će biti optužen i uhićen iz nepoznatog razloga. Hodao je zemljom koja nije bila njegova i u kojoj je za njega sve predstavljalo nesigurnost i strah.

Zato je pobjegao, zadihan se izgubio među zavojima uske ulice, ne vidjevši Baltazarovu gestu pozivanja.

A u palači kralj je rekao svojim stražarima:

„Idite i tražite po ulicama mladog mršavog čovjeka odjevenog u dronjke, očiju punih tuge i strpljenja.“

U sumrak stražari su se vratili i rekli:

„Našli smo toliko ljudi u dronjcima, tužnih i strpljivih pogleda da nismo mogli razlikovati onoga kojeg tražiš.“

Stoga je sljedećeg jutra kralj Baltazar skinuo svoju purpurnu odjeću, ogrnuo se plaštem od grube tkanine i izašao iz palače kako bi sam potražio čovjeka.

Spustio se uskim ulicama i, daleko od velikih, monumentalnih avenija gdje povjetarac šušti kroz tvrdo lišće palmi, dugo hodao siromašnim četvrtima uz rijeku. Lučki radnici podizali su prema njemu svoja tamna lica, a čovjek koji je prodavao cipele od konoplje spustio je svoj umorni pogled na kralja. Vidio je ljude pognute pod teretom, ljude koji su vukli kola poput volova, sporo i strpljivo kao što bi i volovi činili, ljude s okovima na nogama, ljude koji su klizili uza zidove, tihi poput sjena, ljude koji su vikali, plakali i jecali. Vidio je one usamljene, nepomične, naslonjene na zidove, zapanjene, kako ispituju, iza promuklog glasa ulica, oporu tišinu, zureći preda se u ravnu cestu tišine. Vidio je one koji su lovili male ribe u prljavim vodama rijeke, čija su lica bila boje blijede krpe, a ruke poput laganog pepela koji je letio na vjetru. Vidio je zelenu sjenu, kraljevstvo strpljenja, zemlju beznadne pustoši, carstvo poniženih, mračnu stranu života, napuštenu domovinu, morsko dno grada.

*

Sutradan je kralj okupio svoje ministre i rekao im:

„Naređujem da se podijele moja blaga i rezerve nagomilane u skladištima i žitnicama. Podijelite sve gladnima i prosjacima.“

Čuvši to, ministri su se povukli na dogovor.

Vratili su se nakon tri dana i odgovorili:

„Tvoja blaga nisu dovoljna da otkupiš robove i rezerve tvojih skladišta nisu dovoljne da nahrane gladne. Niti tvoja moć može promijeniti poredak u gradu. Kad bismo ispunili tvoju zapovijed, temelji koji nas drže i zidovi koji nas štite srušili bi se. Tvoja je želja suprotna dobru kraljevstva.“

Kralj im je odgovorio:

„Tražim drugi zakon i drugo kraljevstvo.“

Ministri su se povukli, mrmljajući među sobom:

„Vidimo da nas izdaje.“

*

Sljedećeg jutra Baltazar se uputio u hram svih bogova.

Pročitao je ove riječi urezane u kamen prvog oltara:

„Ja sam bog moćnih i onima koji mi se mole dajem snagu i vlast, oni nikada neće biti poraženi i bit će poštovani kao bogovi.“

Kralj je prišao drugom oltaru i pročitao:

„Ja sam božica plodne zemlje i onima koji me štuju dajem snagu, obilje i plodnost, i oni će biti lijepi i sretni poput bogova.“

Kralj se uputio do trećeg oltara i pročitao:

„Ja sam bog mudrosti i onima koji me štuju dajem brz i oštar um, jasnu inteligenciju i znanje o brojevima. Oni će ovladati zanatima i umjetnostima i ponosit će se kao bogovi djelima koja su stvorili.“

Nakon što je prošao tri oltara, Baltazar je upitao svećenike:

„Recite mi gdje je oltar boga koji štiti ponižene i potlačene, da mu se mogu moliti i štovati ga.“

Nakon duge tišine svećenici su odgovorili:

„Za tog boga ne znamo.“

*

Te noći, nakon što je mjesec nestao iza planina, kralj Baltazar popeo se na vrh svojih terasa i rekao:

„Gospodine, vidio sam. Vidio sam tijelo patnje, lice poniženja, pogled strpljenja. I kako onaj koji je to vidio ne može vidjeti tebe? I kako ću podnijeti to što sam vidio ako tebe ne vidim?“

*

Zvijezda se vrlo polako uzdizala na nebu, na istoku. Njezino je kretanje bilo gotovo neprimjetno, kao da lebdi tik iznad zemlje. Tiho je klizila, tako da ni jedan list nije zadrhtao. Dolazila je iz vječnosti, donoseći sa sobom radost, jedinstvenu, besprijekornu, obavijenu besmrtnim ruhom, samu srž radosti.

Baltazar ju je odmah prepoznao, jer nije mogla biti drugačija.

S portugalskoga prevela
Martina Sorgo