Teološki sci-fi

„Čitav život filozofa jedan je intelektualni eksperiment, a filozofi su skloni oštetiti um vjerovanjem u vlastite hipoteze“, pisao je britanski neodarvinist i znanstvenik John Burdon Sanderson Haldane, u zbirci eseja Possible Worlds (1928), knjizi kojom je posebno stao na žulj C. S. Lewisu, književniku i anglikanskom teologu vječno rastrganom između razuma i vjere. Haldaneovi Mogući svjetovi kršćanskom piscu nisu bili toliko privlačni za život pa je odlučio upozoriti na potencijalnu budućnost u kojoj znanost zaboravlja uvrstiti moral u svoje jednadžbe. A nekoliko takvih „zaborava“ pokreće niz događaja koji su napunili trilogiju knjiga, sve zajedno oko tisuću stranica napisanih u razdoblju od 1938. do 1945. godine.

Izd. Verbum, Split, 2022-2024.
S engl. preveo Mijo Pavić

C. S. Lewis i njegova kanonska SF proza vječni je temelj iz kojeg su proklijali mnogi drugi, a William Olaf Stapledon, engleski filozof i znanstveno-fantastični pisac, oslonio se upravo na to nasljeđe pa napisao Last and First Men: A Story of the Near and Far Future, epohalno djelo izmaštane budućnosti svijeta dvije milijarde godina u budućnost, počevši s tadašnjom 1930. godinom. Njegova budućnost uključuje genetski inženjering i telepatski univerzalni um. Lewis je s prve dvije knjige svoje Svemirske trilogije, inspiriran Stapledonom, gonjen ambicijom i posvećen pedantnoj sistematizaciji ideja pokušao nešto slično, samo manje ispisujući timeline biološke i društvene evolucije, a više se gubeći u beskonačnim granama svoje kozmologije. Ne čudi što je za tu potrebu glavni lik postao filolog, znanstvenik posvećen jeziku katapultiran u svemirsku avanturu života. Elwin Ransom, putujući Marsom (Izvan tihoga planeta) i Venerom (Perelandra) kao Richard Attenborough s izvanzemaljskom misijom, uči intergalaktičke jezike i običaje, trača jednu vrstu izvanzemaljskog života s drugom i usput spašava svijet. Pri tome, Ransom ima jako sličnu biografiju kao i veliki J. R. R. Tolkien, također filolog, bliski Lewisov prijatelj i sličnomišljenik.

Iako fascinantno slojevita i nevjerojatno maštovita, upravo je Lewisova potreba da izgradi tolkienovsku fantaziju na Marsu s beskonačnom količinom novih unosa u taksonomiji izvanzemaljskih organizama – hrosa, eldil, hnakra, sorn, pfifltrigg – ono što pomalo guši ritam pripovijedanja i pretvara Izvan tihoga planeta u stapledonovski epsku izložbu vizije izvanzemaljskih civilizacija. U konačnici, roman koji smo dobili jest žanrovska zabava, koliko i mockumentary antropološkog rada s dozom bliješteće nevinosti i bijega u fantaziju ususret nadolazećem mraku Drugog svjetskog rata.

Svoje gađenje prema nemoralnim i arogantnim znanstvenicima Lewis je upakirao u lik radikalnog prirodoslovca i beskrupuloznog fizičara Westona, jednog od Ransomovih otmičara, koji štovanog filologa drogira i lansira ravno na Malacandru (Mars). Za razliku od svog partnera u zločinu Devinea, bezdušnog pohlepnika čiji su motivi potpuno materijalistički (glad za zlatom), Weston je nešto kompleksniji u svojoj motivaciji: ispod zločinačke strasti kolonijalnog namjesnika leži neka vrsta Elona Muska, kontroverzni vizionar posvećen ideji međuplanetarnog širenja ljudske vrste.

U Perelandri Ransom svega nekoliko godina nakon povratka s Marsa opet mora otputovati na drugi planet, ovaj put boriti se protiv Sotone na Veneri, planetu na kojem humanoidi zelene kože žive potpuno goli. Već ova postavka pršti od simbolizma, no zaokret u liku profesora Westona pokazuje zašto je Perelandra jedan od istaknutijih klasika u podžanru „teološke znanstvene fantastike“: odbacivši svoja materijalistička uvjerenja, Weston postaje vjernik, ali iako se zaklinje na boj protiv zlih duhovnih bića, ipak ga opsjedne demon koji kroz njega pokušava pretvoriti planet u biblijski vrt iskušenja. Sve dok ga Ransom, osnažen Duhom Svetim koji ga ispuni poznavanjem borilačkih vještina, ne baci u vulkan.

Iako tehnologija, inovacije i predikcije nisu u fokusu niti jedne od triju knjiga, treća je za takav pristup SF-u najmanje zainteresirana. Zapravo napisan kao triler, na trenutke u dijalozima i atmosferi čak i pomalo linchovski, neobični roman Ta strašna snaga, koji Lewis s razlogom naziva „bajkom za odrasle“, nema naglašene futurističke niti fantasy elemente, kao prva dva dijela trilogije, iako je u svojoj srži znanstvena i fantastična. Možda najbolje napisana od sve tri, opsegom kao prve dvije zajedno (više od 500 stranica), Ta strašna snaga ne uzima toliko prostora da bi širila, granala i opisivala „moguće svjetove“ drugih postaja Sunčeva sustava, nego da bi upravo ovdje, na Zemlji, gradila psihološki efekt, slow-burn nervozu kojoj treba nešto vremena da bi nam dala do znanja što se zapravo događa.

Ransom postaje sporedni, ali presudni lik čije značenje bljesne u zadnjoj trećini, a pod povećalom se našao bračni par. Mark je sociolog željan posla u tajanstvenom institutu koji kupuje zemlju za koju se vjeruje da krije grob čarobnjaka Merlina. Markova supruga ima snove koji predviđaju budućnost, uglavnom ne pretjerano lijepe stvari, kao što su odrezane glave i ubojstva premlaćivanjem. Priča skrene u distopiju s fašistoidnom policijom i pokretom otpora, nastavljajući s porukama koje je Lewis formirao u svom publicističkom djelu Ukinuće čovjeka (1943), naglašavajući potrebu za prepoznavanjem „objektivnih vrijednosti“ i „prirodnih zakona“ koji upravljaju našim svijetom. Što u slučaju ovog zabavnog romana znači da Zlo dolazi kao nezaustavljiva potreba za moći kroz transformaciju društva i čovjeka, između ostalog – što je uvijek aktualno! – i kroz njegovo skidanje okova biologije. A Dobro se brani zadržavanjem statusa quo kroz komunikaciju s anđeoskim bićima i uz terensku pomoć iz hibernacije uskrslog Merlina koji se maskira u baskijskog svećenika.