Svestrani homo theatralis

Stjepan Miletić nezaobilazna je osobnost u razvoju hrvatskoga kazališta, ravnatelj, producent i inovator koji je uveo niz tada novih praksi, koje do danas čine neke od temelja organizacije repertoarnog kazališta, i to ne samo onoga kojim je upravljao, današnjeg HNK u Zagrebu. Ustaljivanje sezone, uspostavljanje kontinuiteta u nizu profesionalnih kazališnih djelatnosti, inovacija u sastavljanju repertoara, sve su to Miletićevi potezi koji se mogu okarakterizirati kao reformski. HNK u Zagrebu i Matica hrvatska okruglim stolom održanim 24. ožujka u foajeu HNK u Zagrebu, reprezentativnom dijelu povijesne Helmerove i Fellnerove zgrade kojoj se uskoro priprema privremeno zatvaranje i cjelovita obnova, podsjetili su na Miletića, njegovo doba i širinu umjetničkih, produkcijskih i kulturnih djelatnosti kojima se za kratkoga života (umro je u 41. godini) dospio baviti. Povod je obogaćen i obljetničkim razlozima. Naime, ove se godine slavi 130. obljetnica otvaranja zgrade HNK u Zagrebu (1895). Istodobno se obilježava i 1100 godina od legendarne Tomislavove krunidbe (925), što je potaklo Maticu hrvatsku da objavi reizdanje Miletićeve drame Tomislav, kralj Hrvata, i to na temelju faksimilne reprodukcije prvotiska toga teksta iz 1902.

S okruglog stola Kazališni reformator Stjepan Miletić, održanog u HNK u Zagrebu / Izvor HNK u Zagrebu

Tomislav, prvi hrvatski kralj – početak nerealizirane dramske pentalogije

Nakon uvodnih govora intendantice HNK u Zagrebu Ive Hraste Sočo i predsjednika Matice hrvatske akademika Mire Gavrana, kojima je ocrtana obljetnička vrijednost događaja, o Miletiću su govorili akademici Krešimir Nemec (koji je i autor iznimno informativnog i korisnog predgovora reizdanju Tomislava, kralja Hrvata) i Boris Senker, voditelj Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU te Ana Lederer, Lucija Ljubić i Martina Petranović, znanstvenice iz iste ustanove.

Predstavljajući i kontekstualizirajući Tomislava, Nemec je upozorio kako je ta drama dio zamišljene Miletićeve pentalogije o hrvatskim vladarima, koja je trebala obuhvaćati još dramske tekstove o Pribini, Miroslavu, Svetoslavu, Držislavu, Krešimiru i Petru Svačiću, od kojih je dospio ostvariti, uz Tomislava, još samo Pribinu (1903) te ulomak naslovljen Molitva Petra Svačića, objavljen 1902. u Viencu, a koji je, prema Nemecu, trebao biti dio završne drame pentalogije. Uz ove drame, Miletić je nešto ranije (1894) napisao i Boleslava, deseteračku tragediju na sličnome tragu.

Tomislav, koji u pretisku obuhvaća preko 280 stranica, drama je gigantske zamisli. Ne samo tematski i tekstualno. Pisan dijelom u stihovima, dijelom u prozi, Tomislav tematizira širok krug događaja, što potpuno fikcionalnih, što evokacije povijesti iz vremena prispodobiva naslovnome liku. Za potrebe pisanja Miletić je konzultirao brojne historiografske izvore, a zanimljivo je da krunidbu kralja Tomislava ne smješta u 925. godinu, nego na datum 17. ožujka 927. Miletić je imao velike planove i za produkciju Tomislava. Zamislio je, naime, izvođenje ove drame kao velikog scenskog spektakla u povijesnim kostimima na ruševinama antičke Salone, gdje bi trebao biti evokacija sličnih svečanosti iz drugih europskih država u slavu nacionalne povijesti i mitologije. Iako je 1903. u Viencu Vladimir Treščec Borota pisao kako bi valjalo Hrvatske kraljeve „prikazivati (…) kao svetčane igre na solinskom polju, pred množinom našega i tudjeg svijeta“, uspoređujući takav pothvat s Wagnerovim svečanim igrama u Bayreuthu, to se nije dogodilo. Naime, kako utvrđuje Nemec, Tomislav je zapravo po svojoj strukturi Lesedrama, dramski tekst namijenjen više čitanju nego izvedbi koji se uklapa u tradiciju hrvatske povijesne dramatike, ali i nasljeduje modele europske tragedije, poglavito Shakespearea.

Vlaho Bukovac, Stjepan Miletić, 1894.

Mnoštvo aspekata
Miletićeva kulturnog rada

O odnosu Miletića i avonskog labuda govorio je Boris Senker, naznačivši kako je Miletić Shakespeareu, osim disertacije u kojoj je tematizirao aspekte bardove dramatike, posvetio izuzetnu pažnju kao kazališni ravnatelj i kritičar. Tako je za vrijeme svoje ne preduge, no događajima iznimno bogate intendanture (još jedna činjenica koja se počesto ne doziva u svijest – Miletić je intendantom bio tek četiri godine, od toga prvu još u starom Stankovićevu kazalištu na Gornjem gradu) Miletić postavio čak šesnaest Shakespeareovih drama. Imao je planove i za više, no spriječile su ga okolnosti. Osim toga, Miletić se Shakespeareom bavio i kao redatelj, pa je tako četiri puta postavljao Hamleta, a Shakespeare mu je, u konačnici, poslužio i kao model za brojne dramske prizore u kojima, prilagođavajući ih, dakako, tematski i sadržajno, često vjerno oponaša njegova rješenja i stil. Putujući Europom, Miletić je gledao produkcije Shakespeareovih tekstova na scenama bečkih i pariških kazališta te o njima izvještavao kao kritičar i kroničar.

Kritičarski rad Stjepana Miletića prikazala je Lucija Ljubić, osobito ukazujući na razlike u modelima kritike kod Miletića (koji je svoje kritičke tekstove, pisane u vrlo mladoj dobi, oko dvadesete godine, sabrao i objavio u knjizi Iz raznih novina). Miletićevi su kritički tekstovi, naime, mnogo dulji od prosječne suvremene novinske kazališne kritike, veliku pažnju posvećuju detaljima pojedine predstave i glumcima, o kojima, osobito onima poznatijima (poput Sare Bernhardt ili Eleonore Duse) Miletić piše vrlo detaljno. Osim toga, on često u svojim osvrtima prati predstavu po činovima, razdvaja i kritički se osvrće na pojedina glumačka ostvarenja unutar činova. Sve to približava njegove tekstove kronikama, feljtonima i putopisima više nego isključivo novinskim kritikama, zbog čega ostaju dragocjeni zapisi o vremenu i iskustvima europskih scena, koja je Miletić želio prenijeti i u Zagreb.

Kao intendant, Miletić je dobio priliku ostvariti neke od zamisli koje je dobio putujući Europom i zainteresirano gledajući što se prikazuje i kako kazalište nastaje u nekima od najpoznatijih europskih kuća. Posvetivši svoje izlaganje Miletiću kao intendantu, Ana Lederer opisala je njegov rad na profesionalizaciji kazališta, čemu je bio izrazito posvećen, ali i otpore na koje je nailazio, što je kulminiralo ostavkom, a čije je okolnosti Čedo Prica fikcionalizirao u istoimenoj drami. O razini Miletićeva entuzijazma svjedoči i činjenica da je u kazalište ulagao mnogo vlastitog novca, što mu, kao iznimno imućnome, nije bio problem, no svakako pokazuje potpunu predanost.

Jedan od financijski zahtjevnijih aspekata Miletićeva intendantskog programa bilo je i likovno opremanje predstava, o čemu je govorila Martina Petranović. Slijedeći načelo historijskog realizma, za razliku od ranijih tipiziranih scenografija i kostima koji su se često prenosili iz jedne u drugu predstava, Miletić je znatnim naporima i uz pomoć brojnih suradnika među kojima su bili i neki od najpoznatijih likovnjaka onoga vremena, poput Otona Ivekovića ili Vlahe Bukovca, ali i danas manje poznatih, a ključnih osoba, poput garderobijera i kostimografa Adolfa Röscha, potpuno preobrazio likovnost predstava i samog kazališta, ostavivši trajne tragove, od kojih su neki (poput svečanog Bukovčeva zastora) i danas vidljivi u Hrvatskome narodnom kazalištu.