Svakodnevicu živimo, čemu čitati o njoj?

Svojim novim romanom Kad se večernje sjene izdulje – a i trima prethodnima: Četiri dimenzije pobune, Put u nepoznato i U ime kapitala – mlada osječka spisateljica Paula Rem (1995) dala je već vrlo pristojan doprinos u nas relativno skromno zastupljenu žanru distopijske proze. Taj se zaključak nameće već iz činjenice da se u tom žanru u 21. stoljeću u hrvatskoj književnosti okušalo tek nekoliko pisaca: I. Brešan, Država Božja 2053.; M. Koščec, Centimetar od sreće; E. Popović, Lomljenje vjetra; V. Barbieri, Rat za peti okus; D. Brozović, Bojno polje Istra; J. Mlakić s tri romana – Planet Friedman, O zlatu, ljudima i psima te Druga Noina arka… A u cijeloj toj priči još je zanimljiviji podatak da je dvije prvospomenute knjige objavila još u tinejdžerskoj dobi. Naravno, njezin je najnoviji roman – primjereno životnom iskustvu, respektabilnom obrazovanju (sveučilišta u Beču, Jeruzalemu i Pečuhu) i radnoj disciplini – znatno opsežniji, složeniji i u zanatskom pogledu zahtjevniji.

Kad se večernje sjene izdulje postapokaliptični je roman čija se radnja zbiva 2200. godine (stotinjak godina poslije radnje autoričina romana U ime kapitala), nakon pada državnih sustava diljem svijeta. U tekstu se zapravo prepleću i prožimaju elementi karakteristični za postapokaliptičnu distopiju, znanstvenu fantastiku, utopiju i ljubavnu prozu. U prva tri autoričina romana pojavljuju se uvijek ista tri ženska lika, ali u različitoj životnoj dobi i na različitim mjestima, a radnja je dinamična; u novom romanu tih likova više nema, sada se govori o sudbinama mnoštva sasvim novih protagonista, a zbivanja su, već i zbog obima rukopisa (407 stranica) i detaljiziranja pojedinih postupaka i reakcija likova, ipak usporenija. I dok se u prethodnom romanu, U ime kapitala, naratorica žustro zauzima za socijalnu pravdu (gotovo kao pripovjedač u Popovićevu Lomljenju vjetra), sada je ta žustrina zamijenjena promišljenošću, strpljivošću i odlučnošću dovitljivog Direktora, glavnog junaka romana.

Kao što je otvoreno govorila o tome što ju je i tko ju je iz književnosti, glazbe, filma, TV serija i stripova nadahnuo pri pisanju ranih tekstova, tako i sada, u intervjuu za veljački broj magazina za knjigu Best Book, otkriva za čitatelje neke detalje koji mogu biti dragocjeni za razumijevanje njezina romana: „Svih deset poglavlja romana posvećeno je filmovima i knjigama – naprimjer, lik Mašinista inspiriran je protagonistom istoimenog filma u kojem glumi Christian Bale, dok je radnja poglavlja Nulti teorem naslonjena na istoimeni film Terryja Gilliama. Arhivistica je referenca na čest motiv u postapokaliptičnim knjigama i filmovima prema kojem nakon nestanka čovječanstva opstane samo jedna knjižnica, odnosno arhiv, kao kolekcija sveukupnog znanja i baza iz koje će se civilizacija ponovno izgraditi. Njih dvoje nastavili su dolaziti na posao tri godine nakon što im je firma propala, pri čemu međusobno uopće ne komuniciraju. Za to vrijeme, Znanstvenica istražuje uzroke nestanka ljudi iz Zone, što je referenca na mistični prostor Zone kod Tarkovskog…“ Tako se npr. od književnih referenci u romanu Paule Rem susrećemo s imenima i djelima M. Kundere, C. McCarthyja, S. Lema, braće Strugacki, H. G. Wellsa, J. Conrada itd., te brojnim filmskim redateljima i glumcima koji su radili antiutopijske filmove.

Izd. Meandar Media, Zagreb, 2024.

U središtu je romana Kad se večernje sjene izdulje sukob dviju oprečnih ekonomskih koncepcija, između korporacije Sjedinjena Asocijacija Dioničara (SAD), na čijem je čelu Centralni Izvršni Referent, i korporacije Europa Inc., koju predvodi Direktor. Nakon što su u državi prvospomenute korporacije makinacijama poslije referenduma uveli direktnu demokraciju pa ukinuli državu i proglasili apsolutnu slobodu pojedinca te bezuvjetnu i neotuđivu slobodu poslovanja poduzećima i korporacijama i to nazvali hiperliberalizmom, uslijedili su referendumi i u drugim državama, s jednakim rezultatom. Tako je došlo do Pada državnih sustava u cijelom svijetu, brutalne korporacije zavladale su u „postdržavnom društvu“, a nekadašnji zaposlenici državnih tvrtki ubrzo su shvatili da je nezaposlenost cijena za njihovu „apsolutnu slobodu“. Korporacija Europa Inc. pravna je nasljednica nekadašnje Ujedinjene Europe i sušta suprotnost SAD-u, najviše zahvaljujući socijalno osviještenom, smirenom i odlučnom Direktoru, koji uvijek uspijeva naći razumno rješenje. Iako, kraj romana ostaje otvoren, jer zadnja rečenica glasi: „Direktor Europe Inc. objavio tržišni rat Sjedinjenoj Asocijaciji Dioničara!“

Na pitanje što joj je omogućilo korištenje žanra distopije – koje je poruke željela prenijeti i kakav osjećaj izazvati kod čitatelja, autorica je rekla da ovaj žanr „nosi bogat podtekst – stoga je cilj potaknuti na razmišljanje o svijetu i životu, o društvenim pojavama i privatnim izborima. (…) Nastoji se uključiti pregršt društveno aktualnih tema među kojima će svaki čitatelj možda identificirati i istaknuti nešto drugo kao ključno… To su prednosti korištenja ovog žanra. Dok je tzv. stvarnosna proza protočna jer je čitateljima lako povezati se s realnim životnim situacijama u kojima se nalaze likovi, distopija donosi nešto novo, društvenu kritiku i pogled u druge realnosti. Ako svakodnevicu već živimo, čemu onda čitati o njoj?“

Vjerujem da je ova zadnja rečenica retoričko pitanje. Paula Rem zanimljivo i uvjerljivo piše o mnogim pitanjima koja je projicirala u budućnost a muče nas današnje, a osobito lijepo i svježe djeluju ljubavne priče njezinih junaka u sumornoj atmosferi u kojoj žive.