UZ KINODISTRIBUCIJU FILMA MICKEY 17 REDATELJA BONG JOON HOA
Južnokorejski se redatelj, scenarist i oskarovac Bong Joon Ho u svojim radovima već bavio temama poput ekonomskih razlika, ljudskog uništavanja planeta iz čiste obijesti i opasnosti autoritarizma. Njegov treći cjelovečernji film na engleskom jeziku Mickey 17 (prethodna dva su Okja i Snowpiercer) svemirska je avantura u ambicioznom lebdenju između groteskne bajke i disertacije o ljudskoj zamjenjivosti, nastao prema znanstvenofantastičnom romanu Mickey 7 Edwarda Ashtona iz 2022.
Robert Pattinson naslovni je lik, u dvostrukoj, zapravo višestrukoj ulozi. On je nesretni svemirski istraživač kojeg repliciraju za daljnje pokuse svaki put kad umre uslijed opasnih zadataka koje obavlja za svoju zajednicu misionara u svemirskom brodu, na ledenom planetu Nifilheimu. Taj zlosretni protagonist prodaje ne samo svoje tijelo, nego i dostojanstvo, pristajući na ulogu „potrošnog“ člana posade – čovjeka kojega kloniraju nakon svake smrti.
Upravo to obećava zaplet zasnovan na grotesknoj metafori kapitalističkog cinizma i ljudske zamjenjivosti uz apsurd instalacije ljudske osobnosti. No odmicanjem radnje priča se nepotrebno razgrana, što slabi glavnu narativnu nit. Tako narativ iz potencijalno britke visokostilizirane političke satire postaje izlizana i sve manje uvjerljiva crnokomedijaška parodija čijim završetkom prevladavaju opća mjesta. Iako nije u visokoj ligi kao autorov višestruko nagrađivani Parazit, Mickey 17 zabavan je ures autorovu opusu koji nudi mnoštvo zanimljivih perspektiva, uz kvalitetan glumački ansambl i izvrsnu produkciju.
Robert Pattinson maestralno je iskoristio kompleksnost i mogućnosti višestruke uloge / Izvor Imdb
Dok je lik Mickeya 17 ponizan i naivan, senzitivan i poslušan kotačić u mehanizmu ljudske samodopadnosti, njegov preuranjeno isprintani nasljednik Mickey 18 iskrsava kao njegova tamna sjena – ciničan, prgav i nabijen samouvjerenošću, koji na kraju žrtvuje sam sebe. Ideja da se u lancu ljudskog kloniranja osobnost ne prenosi poput otiska, nego se cijepa i mutira, razvijajući vlastitu volju, promišljeni je dio koncepta filma i jedan od motiva radnje. Upravo tu ideju Pattinson koristi s razigranom raskoši, mijenjajući govor, scenske pokrete i ton glasa, čime postiže karikaturalnu pantomimu dvostrukog identiteta. Kompleksnost kao i mogućnosti ove uloge, čime je ona i privukla glumca, omogućile su mu da postane pomalo glup i lijen, dok istovremeno zahtijevaju ogroman glumački raspon, što je sve Pattinson odigrao maestralno.
Ta je ideja mogla procvjetati u tjeskobnu dramu, no film skreće ka banalnim sigurnim preokretima – istovremeni višestruki Mickeyji nisu samo tehnološki eksperiment multipliciranja Homo sapiensa, već i objekti tjelesnog zadovoljenja neumornoj Nashi (Naomi Ackie). Ona je službenica osiguranja koja balansira između profesionalne dužnosti i hedonističkog apetita u mogućnostima interplanetarne ekspedicije. Izvrsno izveden sporedni lik Mickeyeva jedinog prijatelja Timoa, koristoljubivog oportunista koji „ispod stola“ rješava sve i svašta svakome tko plati, utjelovio je Steven Yeun.
Svi oni žive pod sjenom uglađenog apsolutista i megalomana Kennetha Marshalla (Mark Ruffalo) čije je bahaćenje institucionalizirano, a samodopadnost postala dogma. Toni Collette Kennethova je supruga, spletkarošica Ylfa, za koju bi oboje htjeli da mu bude svojevrsna muza u misiji o genetskoj čistoći. Njihova isprva zabavna odvratnost, uz prenaglašenu gestikulaciju, pretvara se u iscrpljujuću farsičnu repetitivnost kojoj opada snaga i atraktivnost, a oni postaju klauni. Zbog pretjerivanja ovaj narativni rukavac slabi vrlo snažan psihološki element kloniranja ljudskog tijela i apsurd „instalacije“ osobnosti i sjećanja s tvrdog diska u novog klona, ismijavajući bol i jad tih pregaženih i poniženih ljudskih duplikata svođenjem postupka na tehnikalije.
Izvrstan vizualni koncept i odlično postignuta atmosfera djelo je zadivljujuće distopijske fotografije snimatelja Dariusa Khondjija uz impozantnu industrijsku sumornost scenografije Fione Crombie. Uz prekrasnu glazbu kompozitora Junga Jae-ila, kao i montažu Jinma Yanga, s kojima je redatelj već surađivao, te brojne precizne specijalne efekte, oblikovani su susreti klonova među prostranstvima svemirske epopeje. Naslovna je rečenica dio Mickeyeve izjave prilikom planiranja svog odlaska na jedan od zadataka, uz ponavljano naglašavanje da uvijek iznova osjeća strah.
Životinjski CGI element, Jezivci u raznim veličinama koji su potomci ogromne matice, domicilna su bića na planetu Nifilheimu koja obitavaju u santama leda. Slično kao i u Okji, oni su istovremeno odvratni i slatki, brutalni i nježni. Imaju svoja imena, nose jasnu poruku i pokazuju karakter kojim reagiraju na ideje ljudske vrste o kolonizaciji, pokoravanju i eksploataciji. Njihova je pojava nešto vrlo nježno što nipošto ne posustaje pred bjesovima pomahnitalog pohlepnika, ali istovremeno je i surova metafora. Prekrasan je to prizor i dramski fragment Bong Joon Hoovih alegorija i vrlo prepoznatljiv estetski detalj njegovih vizualnih pripovijedanja, čime simpatična, ali ugrožena osobnost Jezivaca tvori nešto poput vizualne basne.
811 - 10. travnja 2025. | Arhiva
Klikni za povratak