S tradicijom u budućnost

U sklopu obljetničke turneje Doživjeti stotu, Bijelo dugme je u petak 28. ožujka izašlo na pozornicu rasprodane zagrebačke Arene, ali bez prvog i najbitnijeg frontmena Željka Bebeka koji je u razdoblju od 1974. do 1983. otpjevao najbolji dio njihova opusa. Te je večeri Bebek imao druge planove: pedesetak kilometara južnije, u karlovačkoj Školskoj sportskoj dvorani Mladost vitalni pjevač nastupio je kao jedan od gostiju – ustvari prezentera, kako se to lijepo kaže – na svečanoj 32. dodjeli „najvažnije diskografske nagrade Porin“, uz Indiru Levak, Sašu Lozara, Lu i Matiju Dedića, Bojanu Gregorić Vejzović, komedijaša Damira Martinovića Mrlu, Babyja Lasagnu i mnoge druge, uključujući i nagrađene karlovačke vatrogasce.

Toni Starešinić i Željka Veverec,

Ana Širić i Damir Urban

te dobitnici Porina za životno djelo,
Meri Cetinić i Zlatko Tanodi / Izvor Porin Facebook

Masovni nostalgičarski skup u Areni i dodjela Porina ipak dijele najmanje jednu simboličku značajku: oba događaja na ovaj ili onaj način proslava su bolje prošlosti – bliže (Porin) ili mnogo dalje (Dugme), bez obzira na to što se na Porinu, dakako, uručuju i statue u kategoriji s oznakom „novo“. Tako je, primjerice, u najbitnijoj kategoriji Album godine – čija se „bitnost“ ogleda i u činjenici da se uvijek dodjeljuje u finalu – trijumfirao Psihomodo Pop s albumom Vjerujem u čuda, koji je ujedno proglašen i najboljim rock ostvarenjem godine. Rođeni Karlovčanin Gobac s vjernom je ekipom prigodno nastupio u živom dijelu programa dodavši novu, slobodniju dimenziju izrazu „pjevanje u tonalitetu“. Dominacija sastava starog četiri desetljeća samo je još jedna potvrda konstatacije o lokalnom i globalnom presušivanju svježih rock and roll izvora, o čemu smo na ovome mjestu pisali prije dva tjedna. Vani Stonesi, The Boss i Beatlesi, ovdje Psihomodo Pop – gotovo sve je fokusirano na poznata i afirmirana lica u što se skladno uklapa i Goran Bare koji je s Majkama osvojio Porina u kategoriji Najbolji koncertni album, Live In London, te za najbolju izvedbu grupe s vokalom, Noćas prelazim rijeku, s istog izdanja. Kad je o ladici s etiketom world music riječ, posve očekivano slavila je Tamara Obrovac u suradnji s pijanistom Stefanom Battagliom za album Apoxyomenos Recomposed.

Premda ni Chui više nisu novo ime, njihov svestrani i uvijek agilni kreativni motor Toni Starešinić nastavlja osvajati sve što mu se nađe na putu – njegov eklektični sastav, pogonjen podjednakom količinom umjetničkih ambicija i univerzalnog šarma, kući odnosi četiri kipića među kojima su i oni u kategoriji Najbolji instrumentalni album (Do zvijezda) i Najbolja izvedba izvan klasične i jazz glazbe, za skladbu Tvrdi sicevi. Poznato je lice i Natali Dizdar kojoj je pripao Porin za najbolju žensku vokalnu izvedbu za pjesmu Dobro je sve, a slavljenicima se pridružila i Mia Dimšić koja se polako, ali sigurno pretvara u dominantnu figuru domaćeg popa. Tu je i miljenik svih žirija Damir Urban. Veteranu domaće klasične alternative ovaj put valja skinuti kapu zbog činjenice da je pjesmom Kažu svi da izmišljam pogurao karijeru mlade pjevačice Ane „The Voice“ Širić („Napisao sam je baš za nju“, kaže riječki glazbenik).

Po količini osvojenih Porina svečanom je dodjelom, osim Chuija, dominirao sveprisutni Baby Lasagna koji je u jeku europske turneje svratio u grad na četiri rijeke da sa suradnicima i najdražom suradnicom Elizabetom Ružić preuzme nagrade u rubrikama Novi izvođač godine, Najbolji video broj (Ružić), Najbolja muška vokalna izvedba („Ovo ne pripada meni, nego Martinu Kosovcu.“), te dakako, u kategoriji pjesme godine; bez obzira na rekordnu prodaju koncertnih ulaznica za predstojeći koncert na Hipodromu, Thompson je s pjesmom Ako ne znaš šta je bilo u srazu s Purišićevom Rim Tim Tagi Dim ostao bez Porina.

Nakon što se održao više od tri desetljeća, Porinu se na dušu najviše stavlja manjak relevantnosti u novim diskografskim okolnostima koje uključuju strmoglavi pad naklada, uzlet streaminga kao primarnog načina konzumiranja glazbe i sveopću žanrovsku disperziranost, ali treba istaknuti i inertnost golemog glasačkog tijela koje po principu Pavlovljeva refleksa uvijek pozitivno reagira na uglavnom poznatu glazbu, zanemarujući opskurnija i ambicioznija imena. Primjer? Slučaj Ogenja koji je odnio nagradu za najbolji alternativni album, što nije loše s obzirom na dojam da je koprivnički bend zakinut na Dori – no u istoj kategoriji nominiran je Nemeček s još uzbudljivijim albumom Prokletije II, začudnim, zatamnjenim i ne uvijek prohodnim spojem tradicije i gothic estetike, koji unosi autentičnu svježinu u domaće glazbeno podzemlje. Nemeček je ozbiljna stvar, a kad smo kod ozbiljnosti valja podsjetiti da je Porin uvijek vodio računa i o formama čiji heroji ne završavaju na naslovnicama tabloida. Simfonijski orkestar HRT-a i dirigent Ivan Repušić ovjenčani su nagradom u kategoriji Najbolji album klasične glazbe za izdanje Bersa – Pejačević: Odrazi moderne (uz producentski potpis Krešimira Petra Pustičkog i Lovre Stipčevića), a pobjedu su odnijeli i u rubrici najbolje klasične izvedbe zahvaljujući Simfoniji u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević sa spomenutog albuma. Dodamo li ovome nagrade za životno djelo svestranom skladatelju, profesoru i majstoru primijenjene glazbe Zlatku Tanodiju i kantautorskoj zvijezdi Meri Cetinić (koja je na prijelazu iz 1970-ih u 1980-e u prvih nekoliko dana bila kadra prodati više primjeraka albuma nego svi sudionici Porina zajedno tijekom cijele godine), dobivamo potpuniju sliku o Porinu 2025 – o nagradi za koju svi i dalje vole tvrditi da im nije osobito važna, ali svejedno jedva čekaju da kući ponesu barem jednu Propadalovu statuetu.