Promatranje laktom

U autoironičnom dijelu predstave Kako je tabu tražio slobodu, koju su Petra Radin i Vojin Perić iz Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život zadnjeg dana ožujka praizveli u Zagrebu u Scenoteki, glumci se na tren povuku, kako bismo gledali fingirani televizijski intervju. Novinarka Milena Zajović glumi svoju struku te intervjuira Perića i Suzanu Bliznac, dvoje slijepih glumaca, postavljajući im jedno za drugim pitanja iz najgorih klišeja: kako slijepa osoba može stupiti na pozornicu, neće li pasti s nje, ima li smisla da nastupa netko tko uopće ne vidi publiku – na što ovi poluposprdno nešto objašnjavaju. Kroz smijeh osjećamo nelagodu jer je jasno da su naši glumci već toliko puta čuli upravo takva pitanja i na njih morali ozbiljno odgovoriti. I izvan tog videoumetka, igra dvoje glumaca, ponekad lirska i patetična, a ponekad stand up komična, u kojoj Perić djelomice glumi da vidi, a Radin da ne, usmjerena je na to da odgovori na majku svih pitanja: kako, kvragu, glumi čovjek koji ne vidi.

Prizor iz predstave Kako je tabu tražio slobodu Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život / Snimio Davor Puklavec/ PIXSELL

Predstava istovremeno pokazuje da je to pitanje besmisleno. Nismo gledali glumce koji nešto ne mogu, nego glumce koji nešto rade; predstava želi razbiti tabu sljepoće, i o njoj progovoriti, ali ne pokazuje sljepoću, nego ljude koji glume. Može se samo činiti da je paradoksalno što kod Vojina Perića vidimo sve osim sljepoće, ali mislim da je to opća pojava kod svakog manjka. Nedavno je Aleksandar Stanković u ekskluzivnom terminu u nedjelju na državnoj televiziji ugostio našu književnicu Vedranu Rudan sa samo jednom temom: činjenicom da je smrtno bolesna i da će možda uskoro umrijeti. Ako se želi razbiti tabu govora o smrti, to je u redu; ali je iz novinarske perspektive neizvedivo, jer se ne može govoriti o nečemu čega nema (a to je smrt), nego samo o nečemu čega ima – a to je život, i što se radi s njim. I taj intervju je poput ove predstave kulturološki prevratnički, jer mediji po prirodi stvari pišu o bogatim, uglednim, uspješnim i moćnim, umjesto o starim, bolesnim i besperspektivnim ljudima, a slično je i s glumcima i glumicama koji se po tračerskim rubrikama hvale mladenačkim izgledom i seksualnim vezama, u što se Vojin Perić, slijep, ne baš mlad, trbušast i iznimno načitan i obrazovan ne može uklopiti. Hvala Stankoviću i Vedrani Rudan što su upozorili kako ima i onih koji su u lutriji života izvukli deblji kraj, a hvala i Periću što mu nije neugodno stati na pozornicu takav kakav je, no nisu nas ni za milimetar približili smrti ili sljepoći.

Jer oboje je jednako tamno i misteriozno. Biblijski čovjek smatrao je sljepoću nesrećom, dapače, Božjom kaznom, koju je potrebno otkloniti; nije slučajno da je Krist i oživljavao mrtve i vraćao slijepima vid. Kazna za grijeh je smrt, a za života kazna je sljepoća – ona je uvijek etička, odnosno, neetično je biti slijep; ako slijepi vodi slijepog, obojica će pasti u jamu. Predodžba o kazni miješa se s predodžbom o posebnim moćima. Ne u Bibliji, u kojoj ne postoji nijedan važan lik koji je bio slijep, ali Grcima je to bila velika fora: prorok Tiresija bio je lišen vida, a i Homer, iako je naš liječnik i povjesničar medicine Mirko Dražen Grmek za ovog drugog, nakon što je pročitao Ilijadu i Odiseju, zaključio da je sigurno dobro vidio. Borges je bio slijep, kao i njegov zločesti imenjak, knjižničar u Imenu ruže, a nobelovac José Saramago čitav je roman posvetio sljepoći. Tiresijina sljepoća spaja kaznu i nagradu: po jednostavnijem mitu oslijepila ga je Atena jer ju je zatekao golu na kupanju, po kompliciranijem Hera jer joj je se nije svidio njegov odgovor. U toj drugoj priči Tiresija je promatrao parenje zmija, nakon čega se na sedam godina pretvorio u ženu; budući da je iskusio i muško i žensko tijelo, Zeus i Hera zatražili su da presudi tko više uživa u seksu, žena ili muškarac. „Žena“, rekao je Tiresija, „i to devet puta više.“

Onaj koji je previše vidio, zauzvrat je dobio dar da vidi još više, što možemo razumjeti; ali što je izazvalo hiperseksualizaciju slijepe osobe? Veoma je zanimljivo da je predstava Kako je tabu tražio slobodu i o spolnosti, pa se ljudi na pozornici donekle i svlače, iako im nije prva namjera ogoliti tijelo, nego više žele ogoliti dušu.

Hrvatska kultura nije prebogata slijepim umjetnicima. Otkako nas je napustio izniman prevoditelj i pjesnik Sead Muhamedagić, mogu se ovog trenutka sjetiti još samo gluhoslijepe kiparice Sanje Fališevac, osim Perića koji je 45 godina član Kazališta slijepih i slabovidnih, institucije što postoji otkako je Tito Staljinu rekao NE, pa je dakle najstarija trupa te vrste na svijetu.

Što vide slijepi – jedno je od pitanja koje je često čuo, pa je i na njega odgovorio: onaj tko nema oči, ne može gledati, kao što ni videći ne mogu promatrati laktom. Promatranje laktom ima neki zen prizvuk, poput budističke meditacije o zvuku jedne ruke, koji bi trebao nadomjestiti pljeskanje: ono što je obično i jednostavno ljudima s dvije ruke, postaje zagonetno ako to pokušate ponoviti s jednom. Čovjek zdrava vida ne može zamisliti (ne može si pred-očiti) kako je to živjeti slijep, ali život slijepog, kako pokazuje Perić i na pozornici i izvan nje, ima vlastite zakonitosti. Sljepoća mu ne smeta jer je ne vidi. A da je elokventan, jest; na lakat bi progovorio.