Primadonska dominantnost, velebna scena, nezadovoljavajuća režija

Puccinijeva opera Manon Lescaut ostvarena je kao velika koprodukcija Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, Festivala Puccini, opernih teatara u Parmi i Bariju te Nacionalne opere u Bukureštu. U Bariju je naslovnu ulogu pjevala sopranistica Marigona Qerkezi. Nakon dugo vremena veliku riječku pozornicu ispunile su boje i veliki ansambl.

Na čelu je velike koprodukcije Massimo Pizzi Gasparon Contarini kao redatelj, scenograf, kostimograf i dizajner svjetla, po uzoru na svojega poočima Pier Luigija Pizzija. Gasparon pripada mainstreamu talijanske operne reprodukcije koji teži spektakularnosti i scenskoj raskoši. Dozu suvremenosti i „originalnosti“ talijanski redatelji toga tipa pronalaze u nekom dramaturškom detalju što najčešće ostaje na površini i razini ideje, kao ovdje u koncepciji naslovne junakinje kao opsesivno obuzete konzumacijom luksuznih dobara. Mainstream talijanskih opernih redatelja ne zamara se suviše niti radom s pjevačima. Oni sve aranžiraju i poslože na pozornicu pa neka pjevači sami, kako znaju i umiju, donose svoje likove. Nakon što su načinili velebnu scenu s atraktivnim projekcijama i monumentalnom fontanom, pa je francuska provincija na trenutke poprimala versajske vizure, dobro ugođajno svjetlo i raskošno zamišljene, ali nedovoljno raskošno izvedene stilske kostime bogatih boja, možda smatraju kako je to dovoljno. Ali nije.

Bože Jurić Pešić i Kristina Kolar kao
Des Grieux i Manon / Snimio Dražen Šokčević

Vidljivo je to bilo na primjeru naslovne junakinje u tumačenju nacionalne prvakinje Kristine Kolar koja ju je već tumačila, ima iskustvo i, štoviše, pjevački je briljirala prije devet godina u Zagrebu. Ovdje je, bez pravoga partnerskog odnosa s Des Grieuxom, bila prepuštena sama sebi, da se zadrži na osnovnim crtama. U ključnom trenutku drugoga čina – njezine krađe nakita što je odvodi u zatvor, a naposljetku i u smrt – ona jest nešto prtljala s ogrlicama, no bez one grozničavosti, psihološke i emocionalne, koja bi bila uvjerljiva i koja bi opravdala ono što je redatelj proklamirao. Pjevački je bila na visini zadatka, s nježno donesenom prvom arijom i potresnom Sola, perduta, abbandonata, sigurnim visinama i, s nekom vrstom, u ovome slučaju dobrodošle, primadonske dominantnosti.

I u glazbenoj je izvedbi pod ravnanjem Valentina Egela sve bilo manje-više dobro „posloženo“, ali je glavni efekt emocionalnog intenziteta i velikog luka glazbene dramatičnosti – izostao. Poprilično je to začudilo nakon Egelove odlične prošlosezonske realizacije mnogo zahtjevnije i u pogledu melodijske privlačnosti manje zahvalne Puccinijeve opere Čedo zapada. No podsjetilo je i na nedovoljno razrađenu nedavnu Pikovu damu. Teško bi se moglo bilo što prigovoriti orkestru ili zboru, dapače, intermezzo je bio uzor Puccinijeve simfonizirane orkestralne briljantnosti. Čak i uz u Puccinijevim operama nepotreban baletni umetak dueta koji, dakako, utjelovljuje Manon i Renata, u koreografiji Gheorghea Iancua te izvedbi Yurike Kimura i Benjamina Cockwella.

Dirigentu Egelu pomanjkalo je veziva za pučinijevski kompaktnu cjelinu. A vezivo bi bilo više pedagoškog utjecaja prvenstveno na tenora Božu Jurića Pešića čiji glas ima potencijal za Renata Des Grieuxa i koji je uložio ozbiljan pjevački rad na savladavanju uloge. No potreba da bude oprezan odvela ga je putem (stranputicom?) pukog nizanja tonova jednog na drugi, bez mogućnosti da se oslobodi te stege i barem donekle prepusti fraziranju.

Najcjelovitiji lik ostvario je bariton Robert Kolar kao pjevački i glumački sugestivan Lescaut. Zvučnim nastupom istaknula se Ena Lešić Jovanović u ulozi Pjevačice. Vrlo dobri bili su Marko Fortunato kao Edmondo, Dario Dugandžić kao Vlasnik taverne, Slavko Sekulić kao Geronte i ostali tumači malih uloga Marijan Padavić, Sergej Kiselev, Lovro Matešin i Saša Matovina.

Knjižica predstave sadrži nekoliko eklatantnih grešaka. U nepotpisanu tekstu o Pucciniju čitamo: „Sa zaradom sagradio je villu Torre del Lago na firentinskom jezeru Massaciuccoli...“ Puccini je sagradio vilu svojega imena (Villa Puccini) u gradiću Torre del Lago (danas Torre del Lago Puccini) na Ligurskom moru i jezeru Massaciùccoli koje je od Firenze udaljeno stotinjak kilometara. Kao što je Amiens od Pariza udaljen 130 km. U libretu, naime, piše da se prvi čin odigrava „u Amiensu, na velikom trgu u blizini Slavoluka pobjede u Parizu“. Što radi pariški Slavoluk pobjede, sagrađen 1836, u libretu Puccinijeve opere prema romanu opata Prévosta iz 1731. godine?