Poetsko umijeće prevođenja

Priče o važnosti prevođenja, o kulturnom bogatstvu za svaki jezik, o spajanju jezika, kultura i civilizacija prijevodima postale su već odavno opće mjesto. Toliko se govori o tome da je Jadran more koje, s kulturnog gledišta, spaja a ne razdvaja, more kulture, umjetnosti, mjesto susreta talijanske i hrvatske kulture, jezika i civilizacije. No, hrvatska književnost nije, nažalost, toliko poznata u Italiji koliko to zaslužuje biti, a ni u nas ne postoji uvijek dovoljno naglašena recepcija talijanske književnosti, iako valja naglasiti da je, posebice posljednjih godina, došlo do nekih pomaka zahvaljujući prije svega trudu i radu pojedinaca, antologijama te nekim vrsnim prijevodima, kao i malim izdavačkim kućama.

Izd. Ronzani Editore, Dueville, Vicenza, Italija, 2024.

Stoga svakako veseli činjenica da je Kolajna Tina Ujevića postala Collana, te da je to djelo nastalo u Parizu između 1913. i 1919. godine priredio, uredio i na talijanski preveo Ugo Vesselizza, samozatajni pjesnik iz Pule, vrstan glas talijanske nacionalne zajednice koji svoju poeziju objavljuje prilično rijetko, a prijevode još rjeđe. Šteta, jer je to autor koji ima što za reći, i kao poeta i kao prevoditelj. No, budući da je od količine važnija kvaliteta, može se slobodno reći da je to autor i prevoditelj koji je napravio mnogo, uzevši u obzir kvalitetu prijevoda Ujevićeve zbirke objavljene kod talijanskog izdavača Ronzani Editore.

U ovoj zbirci dolaze do izražaja razni aspekti Ujevićeva djelovanja, od njegova, kako su ga kritičari definirali, stila renesansne razigranosti do duboke refleksivnosti, što zasigurno nije bilo lako prevesti, a Ujevića se slabo prevodilo na talijanski. Činio je to Giacomo Scotti – nekoliko je pjesama preveo za antologije hrvatskog pjesništva objavljene u Italiji, a isto tako nekoliko su pjesama za časopise i novine preveli književnici Rudolf Ujčić i Daniel Načinović.

Vesselizza je ove pjesme preveo zaključno s 1991. godinom, da bi ih ponešto revidirao i korigirao 2002. te 2015.

O Ujeviću u pogovoru za talijanske čitatelje piše Boris Domagoj Biletić, književnik i predsjednik Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Biletić definira Ujevića kao pjesnika introspekcije, ali u znaku modernizma, simbolizma te estetizma.

Vesselizza ovom prijevodu pristupa bogatim, biranim rječnikom isto tako biranog talijanskog jezika, iz najbolje talijanske poetske tradicije, a koristi i neke arhaične riječi, ili jednostavno one nesvakidašnje. No, optirao je za prijevod bez rima, odnosno rime ili nisu prisutne na mjestima i na način kao kod Ujevića, ili pak u potpunosti izostaju. Nastojeći ostati što vjerniji originalu, a opet, da poezija zaživi ljepotom dolaznog jezika.

Upravo taj most, taj prelazak, taj put iz polaznog u dolazni jezik, jest poetsko umijeće, odnosno specifično umijeće prevođenja poezije. Odlučiti se za rimu nauštrb melodioznosti stihova i poetskog ritma ili pak nastojati zadržati rimu i dati si malo pjesničke slobode? Belle infedeli (lijepe, ali nevjerne)? Ili pak traduttore traditore (prevoditelj iznevjeritelj)?

U sferi prijevoda, prevođenja i traduktologije postoje brojna pitanja, najčešće bez jednoznačnog i jedinstvenog odgovora jer to nije egzaktna znanost i svi priručnici, u kojima su mnogi vrijedni savjeti, neće otkriti čarobnu formulu, a ponekad niti olakšati odabir prevodilačkog pristupa i tehnike. Nije uvijek niti moguće svim pjesmama iz iste zbirke ili iz istog ciklusa pristupiti na jednak način s traduktološkog aspekta.

Čitajući ovu zbirku, s pjesmama koje se nalaze jedna pored druge, vidljivo je da nema mnogo odstupanja od originala, da je prijevod vjeran, ali i da bi pjesma, kao takva, mogla imati svoj samostalan život, dakle, ne samo kao prijevod, odnosno stihovi prevedeni iz polaznog u dolazni jezik.

Kako je tijekom jednoga posjeta pulskoj manifestaciji Sa(n)jam knjige u Istri rekao poznati talijanski književnik Claudio Magris, prijevod treba biti prije svega dobar, a tek onda lijep. Prijevod je jedan oblik književne kritike, prevoditi poeziju znači prevoditi glazbu, tu je presudan ritam, kazao je tada Magris, a zasigurno se svime time vodio i Vesselizza u svome prevodilačkom radu. Dakako, uvijek postoje odstupanja i svaki je odabir subjektivan i ovisan o autorovoj percepciji originala.

Dire quasi la stessa cosa (reći otprilike istu stvar, odnosno otprilike isto) naslov je knjige Umberta Eca o prevođenju koja je tako često citirana u raznim kontekstima. Tako je i Vesselizza prevodio što vjernije, ali gledajući da prijevod bude i s pjesničkog gledišta u vrsnom, melodioznom talijanskom jeziku lijep i dopadljiv. Vesselizza je ušao u duh vremena u kojem je nastajala ta zbirka, prilagodivši tomu prijevod te odabir riječi i bogatoga vokabulara, uz pojedine inverzije, te nastojeći sačuvati sve najbitnije poetske metafore i njihovu specifičnost.

I sam je prevoditelj objasnio neke svoje odabire i razloge, i kao prevoditelj i kao priređivač, naglasivši da je težio zadržavanju ritma i melodioznosti stihova kako bi prijevod bio što kvalitetniji i tečniji.

Prevedena pjesma, taj već spomenuti prelazak iz polaznog u dolazni jezik, ovom je prilikom bio uspješan, pa je prijevod, osim što je dobar (o rimama, općenito, dalo bi se raspravljati, koliko je važno zadržati ih i treba li ih zadržati nauštrb drugih komponenti), ujedno i lijep, što svakako nije zanemariva činjenica, posebice kod poezije i posebice kada je dolazni jezik talijanski, koji je što se poezije i melodioznosti tiče, prilično zahtjevan.

Vesselizza, do sada prisutan u raznim antologijama, napravio je ovdje vrlo dobar posao, a i Biletić je napisao vrlo sadržajan pogovor koji će pomoći predstavljanju djela talijanskim čitateljima.