Pobjednik nije onaj tko je jak oružjem, nego ljubavlju

Pred nama je najveći kršćanski blagdan Uskrs. Što suvremenome čovjeku znači Isusovo uskrsnuće, postoji li rješenje za pobjedu zla koje se posebno očituje kroz krvave ratove koji su u tijeku, ima li danas u Hrvatskoj primjera skladnog prožimanja kršćanske vjere i umjetnosti kao što je to bilo stoljećima prisutno, samo su neka od pitanja koja smo postavili prvom požeškom biskupu mons. Antunu Škvorčeviću, izvrsnom poznavatelju i istinskom ljubitelju umjetnosti, neumornom graditelju i vrhunskom eruditu koji je na prostorima svoje biskupije visoko podigao ljestvicu kulture, ali i pastoralne organiziranosti.

Preuzvišeni gospodine biskupe, živimo u vremenu ratova i velikih kriza kao i preslagivanja geopolitičkih odnosa. Kako u svemu tome zadržati duševni mir i ne strepiti od neizvjesne budućnosti?

Vaše pitanje gotovo je automatski usmjerilo moju misao na zlo, nasilje i ubijanje, napose u Ukrajini i na Bliskom istoku, potaknulo da o tome govorim, dajem prosudbe, donosim zaključke. Smatram da trebam nastojati izbjeći zamku njegove svojevrsne privlačnosti, zaraznosti kojom nas želi ograničiti da samo o njem mislimo i govorimo kao da ne postoji ništa drugo, uvjerava da je istina isključivo ono što zlo uzrokuje, te postanemo njegovim zarobljenicima, smješteni u mrak u kojem se ne vidi. Pitanje je kako raskrinkati iracionalnost zla i svođenja svijeta na njegovu jednodimenzionalnost. Uvjeren sam da je s obzirom na cjelovitu istinu o nekom događaju osobito važno prisjetiti se kako je on uvijek više od onoga što razumom možemo dohvatiti, više od svoje pojavnosti, te da se i u najtežem zločinu zbiva više od onoga što registriramo.

Čini mi se da ste postavili neka pitanja kojima bi suvremena antropologija trebala posvetiti veću pozornost.

Spomenuto „više“ pripada nadspoznajnoj razini, kojoj ima pristup ljudski duh. Suvremena antropologija promatra čovjeka uglavnom u njegovoj psihosomatskoj složenosti, ne pridajući dovoljno značenja čovjekovoj pneumatskoj određenosti, po kojoj se on razlikuje od stvarnosti koja ga okružuje. Duh je otvorenost kojom naša jedinstvena i neponovljiva osoba ima prilaz neizmjernom, beskrajnom, lijepom, dobrom i on je bitna sastavnica našeg identiteta. Svojim duhom čovjek je u mogućnosti povezati se s Duhom Božjim, koji mu omogućuje da u zbivanjima, napose pokrenutima razornim i ubojitim zlom, ne vidi samo pojavno, faktografsko, nego prepozna i ono što je više od toga. Ne dajemo mi smisao događajima i vlastitom životu, nego naš Arhitekt, naš Stvoritelj. U tom smislu moguće je utvrditi kako Sveto pismo nije zapis koji prenosi tek neke faktografske podatke, nego otkriva ono što je više od njih: Božju prisutnost u ljudskim pothvatima i svemirskim događanjima, jer on na svoj božanski način upravlja poviješću te i iz zlih događaja može izvesti dobro. Navedenu nadspoznajnu razinu zbivanja otkriva ljudski duh svojom pozornošću za Boga koju nazivamo vjera. U svakom događaju vjernik čita „znakove vremena“, kako nas je poučio Drugi vatikanski sabor, razaznaje govor Onoga koji je u pozadini sveukupne stvarnosti, njezin pokretač, temelj zakonitosti koje je drže na okupu da se ne surva u ništavilo, sve privodi cilju i svemu daje smisao.

Spomenuli ste Sveto pismo. Možda bi bilo dobro da nam kažete još koju riječ o tome kako je ono ključ vjerničkog pristupa stvarnosti koja nas okružuje i događajima čiji smo dionici te nam može pomoći snaći se u sadašnjim teškim svjetskim okolnostima koje kod mnogih ljudi pobuđuju strah.

Pred nama je Veliki tjedan te zacijelo Isusov križ možemo promotriti kao svojevrsnu paradigmu prepoznavanja vjerom onoga što je u događajima više od faktografskoga. Naime, sam Isus je svoju muku i smrt protumačio kao zbivanje koje nadilazi ono što je Juda učinio izdajom, glavari svećenički i pismoznanci mržnjom, Pilat osudom, vojnici razapinjanjem. Dok ga Juda izdaje i predaje na muku i smrt, Isus se svojom božanskom slobodom predaje, žrtvuje za svakog čovjeka, nastupa ljubavlju kao najvećom Božjom moći i izdiže iznad zla, nepravde, mržnje i ubojstva, pobjeđujući na taj način ono što je negativno u zbivanju u koje je uključen, pa i samu smrt. Ono što je u Isusovoj muci i smrti više od ljudskog čina jest Božja ljubav koja tom događaju, zatvorenom u granice nemoći ljudskog zla, daje božanski smisao. Stoga nisu pobijedili oni koji su nastupili nasiljem i zlom, nego Onaj koji je u taj mračni događaj unio svoju nevidljivu moć ljubavi i na taj nas način „uveo u svu istinu“. Oni koji Isusovu tvrdnju „istina će vas osloboditi“ svode na faktografsku razinu, oduzimaju joj pravo značenje. Zbivanje u svojoj cjelovitosti prepoznaje vjernik svojim budnim duhom, te Pobjedniku nad smrću povjerava svoju sudbinu, postajući na taj način i on dionikom tog događaja. Na tom tragu usuđujem se vjernički razmišljati i o suvremenim zlima, uvjeren da Bog nije predao svijet onima koji ga zatvaraju u granice vlastite sebičnosti i uskih interesa, odjelotvorujući ih u projekte zla i nasilja. Božja djelatna ljubav kao jedina istinski pobjednička snaga jamac je da se postojeća stvarnost neće potrošiti sama u sebi i uništiti zlom kojim čovjek nastupa. Njoj vjerovati i u najtežim povijesnim i svemirskim zbivanjima, njoj se povjeriti, s njome surađivati donosi oslobođenje, vedrinu i mir, učvršćuje nadu u konačni uspješan ishod povijesti. To nije optimizam bez pokrića, nego vjernički realizam, koji računa s Bogom i njegovim mogućnostima.

Biskup Škvorčević zaslužan je za obnovu požeške katedrale (gore) i svetišta Gospe Voćinske (dolje) / Izvor Požeška biskupija

Pred nama je najveći kršćanski blagdan Uskrs. Što bi Isusovo uskrsnuće trebalo značiti za suvremenog čovjeka?

Zanimljivo je kako gotovo svaki čovjek voli natjecanja i pobjedu, između ostalog u znanju, različitim vještinama, sportu, gospodarstvu. U tome je moguće prepoznati da je Bog u naš životni kôd upisao pobjedu koja se s nama treba konačno zbiti, za čime i nesvjesno težimo, a koju je u Isusovoj muci, smrti i uskrsnuću za nas ostvario. Isus, naime, nije samo umro za nas, nego i uskrsnuo. Jer, što bi značile naše djelomične pobjede ako ne postoji konačna životna pobjeda i mi skončavamo kao gubitnici? Kakav bi to bio Bog koji bi nas pozvao u postojanje i dopustio da nestanemo u smrti, u velikom ništa, kako je govorio jedan naš pisac? Sv. Pavao je u Isusu Kristu otkrio Boga koji je zametnuo natjecanje s obzirom na život i smrt te je strategijom ljubavi moćnijom od smrti izvojevao pobjedu života zasvagda i za sve. Ne postoje očevici događaja uskrsnuća, ono je nadpovijesna stvarnost koja se zbila u našem svijetu. No, izabranim svjedocima on se nakon smrti ukazivao, uvjeravao ih da kao čovjek živi na višoj ili najvišoj razini postojanja, koja je Božje djelo a ne ljudski doseg. Učenici stoga jednostavno svjedoče: „A Bog ga uskrisi od mrtvih!“

Zacijelo nas iskustvo ne vara: zlo nije moćnije od dobra, mržnja od ljubavi, smrt od života, te u našim umiranjima susrećemo više od onoga što je granica našeg postojanja. Navješćujući Isusovu i našu pobjedu u njemu, Apostol oduševljeno pita: „Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“ I dodaje: „Bogu hvala koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu!“ Dok propitujemo tko će pobijediti u ratovima koji trenutačno plamte u svijetu nanoseći silno zlo, što će konačno biti od našega svijeta, valja nam se podsjetiti da je umrli i uskrsli Isus Krist Božji argument kako nije pobjednik onaj tko je jak oružjem, nego ljubavlju, Božjom svemirskom životvornom snagom. Stoga je i ovog Uskrsa svatko od nas u Hrvatskoj pozvan što cjelovitije založiti se za druge, obiteljski i društveno, napose za slabe i siromašne, i na taj način biti Isusov pobjednik za vječnost.

Prvi ste požeški biskup, na čelu Požeške biskupije bili ste 27 godina i udarili njezine temelje u svakom pogledu. Na prostoru biskupije zatekli ste mnoge razrušene crkve među njima i voćinsku crkvu uz čije rušenje su 13. 12. 1991. stradale i brojne nevine civilne žrtve toga mjesta. Obnovljena je crkva vjerna rekonstrukcija gotičke građevine, a opremljena je suvremenim umjetničkim djelima u interijeru. Jeste li danas, s odmakom, zadovoljni tim spojem?

Nisam imao dileme da voćinsku crkvu treba obnoviti u njezinu povijesnom obliku. Na to me među ostalim potaknulo i poznavanje njemačke situacije nakon Drugog svjetskog rata, kada su mnogi sakralni spomenici rekonstruirani te je gradovima i selima vraćen njihov povijesni identitet. Smatrao sam da je našem sadašnjem naraštaju dužnost obnoviti navedenu crkvu jer brojne voćinske žrtve koje su stradale istovremeno s razaranjem crkve, kao i hrvatski branitelji koji su položili svoje živote za našu slobodu, ne zaslužuju da se pomirimo sa stanjem koje su stvorili njezini rušitelji i ubojice nedužnih civila. Tim više što je voćinska crkva jedno od posljednjih većih gotičkih zdanja u istočnom dijelu naše domovine, ali i na ovim europskim prostorima, jer preko Save i Dunava susrećemo drugi kulturni krug. Kao omiljeno marijansko svetište crkva je prirasla srcu vjernika i ima za njih nemalo duhovno značenje, te sam i zbog tog jakog pastoralnog razloga smatrao važnom njezinu obnovu.

Arhitektura crkve bila je dovoljno dokumentirana prije rušenja te je Ministarstvo kulture na našu molbu prihvatilo projekt njezine rekonstrukcije. Vladimir Bedenko s Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, uz potporu generalnog vikara Josipa Devčića iz Požeške biskupije, rado je preuzeo vođenje radova, ali ne zadugo. Nastavio ih je njegov asistent Boris Vučić Šneperger i s posebnom upornošću tijekom gotovo deset godina sa stručnjacima slagao kamen po kamen njezina povijesnog oblika, a Ministarstvo kulture pratilo je to svojom mjerodavnošću i financijskom potporom. Na kraju smo 2010. dobili čudesno lijepu građevinu, koju je valjalo opremiti, jer je sav njezin namještaj bio uništen u rušenju. Smatrao sam da pritom treba postupiti onako kako se to radilo u mnogim crkvama kada su se u različitim epohama unosila u njih suvremena umjetnička djela koja su ih obogaćivala, ne dirajući njihov građevinski identitet. Nisu rijetki slučajevi da su u nekoj crkvi našli svoje mjesto svi povijesni umjetnički stilovi.

Smatrao sam da i suvremena umjetnost ima mogućnost izraziti sadržaj vjere i služiti bogoštovlju te smo nekim živim umjetnicima povjerili da izrade pojedine dijelove liturgijske opreme: slikaru Ivanu Bifflu vitraje, koje su darovali pojedini gradovi u Požeškoj biskupiji, akademiku Šimi Vulasu središnji veliki drveni križ u svetištu, znak pobjede Isusovih i naših stradanja te kameni oltar i ambon, za koje je grad Požega pomogao pokriti troškove, Hrvoju Ljubiću vratnice glavnih ulaznih vrata i sporedna vrata, Josipu Poljanu tabernakul i neke druge pojedinosti, Vasiliju Jordanu križni put. Crkvene kapele ukrasili smo mozaicima replika slika preminulih umjetnika Ive Dulčića i Ljube Ivančića, koji su u 20. stoljeću ostavili značajan trag u sakralnom izrazu.

I sâm sam bio iznenađen što su povjesničari umjetnosti i drugi stručnjaci takav pristup pohvalili, a vjernici, napose hodočasnici, prihvatili uređenu crkvu u prepoznatljivoj sakralnosti gdje se sve uzdiže prema gore, a slika Gospe Voćinske progovara svom svojom povijesnom snagom, kao znak da ono što mržnja razori, ljubav izgrađuje, svjedočeći da pobjeđuje duh nad materijom pretvorenom u ruševinu. Nisam ni od koga dobronamjernog čuo negativnu kritiku izvedena stanja, nego samo pohvalu i zahvalu. Posjetitelji crkve pronalaze sebe ne samo u njezinim arhitektonskim nego i duhovnim proporcijama, osjećaju se u njoj uzdignuti u božansko i duboko sjedinjeni sa svima onima koji su u njoj tijekom povijesti očitovali svoju vjeru i odanost Isusovoj Majci.

Voćinska crkva sakralni je dragulj u srcu Hrvatske, spomen naših stradanja i pobjeda, živo marijansko svetište, srdačno susretište Boga i čovjeka zagovorom Isusove Majke, u kojem sam i sâm pronalazio duhovnu snagu za svoje biskupsko služenje. Duboko sam sinovski zahvalan Gospi Voćinskoj za sve što sam ondje primio, trajno ohrabrivan vjerom Božjeg naroda na brojnim hodočašćima.

Požešku baroknu katedralu ukrašavaju prekrasne vratnice Marije Ujević-Galetović, a njezinu unutrašnjost dvije velike zidne slike Đure Sedera. S kojim ste se izazovima suočavali u ovom spoju baroka i suvremene umjetnosti i kako su na to reagirali povjesničari umjetnosti? Kako je tekla suradnja sa spomenutim umjetnicima?

Požeška katedrala jedno je od najvrsnijih arhitektonskih zdanja kasnog baroka u Hrvatskoj, koje nije imalo mogućnosti u doba gradnje biti opremljeno na onaj način kako je to bila većina drugih sakralnih građevina toga doba kod nas i u Europi. Najvećma je to spriječio sedmogodišnji rat tijekom kojeg je crkva podizana. Stoga je koncem 19. i početkom 20. stoljeća ona bila temeljito iznutra uređena u onodobnom historicističkom duhu, te su je među ostalim tada oslikali Mate Celestin Medović i Oton Iveković. Osnutkom Požeške biskupije ona je postala stolnom crkvom i trebali smo je urediti za katedralna liturgijska slavlja.

U suradnji s Konzervatorskim odjelom Ministarstva kulture u Osijeku i skupinom povjesničara umjetnosti i liturgičara izradili smo koncept njezina uređenja, koji je postupno ostvarivan, najvećim dijelom 2007. prigodom desete obljetnice utemeljenja Požeške biskupije. Između ostalog, bilo je predviđeno da se i pojedine skromne sastavnice crkvene opreme oplemene novim umjetničkim rješenjima, kao i da se na zvonik podignu nova zvona, a na pjevački kor postave nove orgulje i uredi kripta katedrale. Bio je to delikatan pothvat jer je trebalo izbjeći da se bilo čime umanji vrijednost zatečenog stanja barokne arhitekture i barokno-secesijske opreme, napose fresaka spomenutih umjetnika, određene kolorističke suzdržanosti. U skladu s time birani su umjetnici čija smo djela naumili unijeti u crkvu, te je Đuro Seder izradio velike ali nenametljive slike Isusova rođenja i uskrsnuća, Kuzma Kovačić i Hrvoje Ljubić metalne predmete, a Marija Ujević brončane vratnice na trojima ulaznim vratima i opremu kripte s kapelom utemeljitelja biskupije sv. Ivana Pavla II. i njegovim brončanim kipom.

Povjesničari umjetnosti složni su u ocjeni da oprema crkve na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće nije zasjenila kasnobaroknu arhitekturu i oduzela joj snagu, nego ju je ona na svoj način podcrtala, te da se to isto zbilo i s najnovijim uređenjem. U tom pogledu posebno je zanimljiv komentar koji su, među ostalim, dali akademkinja Željka Čorak i umjetnik Tomislav Buntak.

Na području Požeške biskupije osobito je razvijeno katoličko obrazovanje i odgoj. Biskupija ima najveći broj katoličkih škola u Hrvatskoj. Zašto je za Crkvu važno osnivanje katoličkih obrazovnih ustanova i na koje ste poteškoće nailazili i još nailazite po tom pitanju?

Poznato je kako je papa Ivan Pavao II. u svom Apostolskom pismu o osnutku Požeške biskupije ustvrdio da uspostavlja novu mjesnu Crkvu kako bi se „preslavno djelo evangelizacije“ nastavilo novom snagom. Demokratski razvoj Hrvatske i njezino osamostaljenje otvorili su mogućnost evangelizacijskog iskoraka nove biskupije i na javno područje, te sam smatrao da to u smislu spomenutog papina Apostolskog pisma treba oživotvoriti u nekoliko pastoralnih inicijativa u području odgoja i obrazovanja. Bio sam uvjeren da mlada Požeška biskupija može i treba dati svoj doprinos društvenim promjenama u Hrvatskoj nakon komunističkog sustava vladavine, ne uključujući se u međusobna optuživanja različitih društvenih skupina, nego prvenstveno zauzetošću u odgoju i obrazovanju mladih naraštaja i njihovu usvajanju evanđeoskih vrijednosti, koje su obilježile četrnaestostoljetno hrvatsko biće i učinile ga prepoznatljivim u njegovu identitetu. Naime, kad mladi ljudi koji prođu kroz katoličke škole preuzmu javne dužnosti na različitim društvenim razinama, za očekivati je da će oni usvojenim vrijednostima mijenjati hrvatsko društvo nabolje. Mukotrpan je to put, ali smislen za nove naraštaje i hrvatsku državu. Na taj način Crkva služi humanizaciji našeg društva.

Ugovor između Republike Hrvatske i Svete Stolice o suradnji na području odgoja i kulture, potpisan 1996. naznačio je osnovne koordinate navedenog crkvenog djelovanja. No, u njegovoj provedbi susrećemo se s različitim poteškoćama i problemima. Oni se ogledaju ponajprije u mentalitetu baštinjenom iz vremena komunističke vladavine kad je jedino javna škola imala pravo postojanja te između ostalog neki visoki dužnosnici i danas na svoj način zastupaju mišljenje da je javna škola nešto redovito i prihvatljivo, a katoličke škole nešto što se ne uklapa u jedinstveni pristup odgoju i obrazovanju. Za razliku od privatnih škola, katoličke su škole neprofitne ustanove, Crkva ih ne osniva zbog zarade, nego zbog evanđeoskog služenja čovjeku i pomoći roditeljima u njihovu pravu da djecu odgajaju po svojoj savjesti. Roditelji djece koja pohađaju katoličke škole plaćaju porez jednako kao i roditelji djece u javnim školama, te bi se očekivalo da država tim školama osigura svu logistiku kao i javnim školama. To se kod nas još ne ostvaruje cjelovito te roditelji djece koja pohađaju katoličke škole osjećaju da su u lošijem položaju od roditelja djece u javnim školama, što nije zdravo za demokratsko društvo. Navedena problematika odražava se i u nastojanju da se zbog promijenjenih okolnosti, među kojima je i osnivanje katoličkih osnovnih škola sklopi novi provedbeni ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Hrvatske biskupske konferencije na spomenuti međunarodni ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Već dulje vrijeme prijedlog ugovora Hrvatske biskupske konferencije čeka na red u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i mladih. Nadamo se da će zbog dobra naših obitelji i mladih naraštaja on biti uskoro razmotren, zajednički usklađen i potpisan. Bilo bi, naime, neprilično za dvije visoke potpisnice spomenutog međunarodnog ugovora da ne djeluju in favorem njegove što uspješnije provedbe.

I za kraj molimo vašu uskrsnu čestitku našim čitateljima.

S osjećajima uskrsne radosti i osobitog poštovanja upućujem uredništvu i čitateljima Vijenca Isusov uskrsni pozdrav: „Mir vama! Ne bojte se!“ U vremenu brzih i nepredvidivih promjena, nesigurnosti i gubitka nade, posebnom snagom odzvanja ovog Uskrsa jubilejske 2025. godine poklik što ga liturgija stavlja u usta Marije Magdalene: „Surrexit Christus spes mea!“ – „Uskrsnu Krist, nada moja!“. On nas podsjeća da konačna budućnost ne dolazi iz ljudskih nego iz Božjih mogućnosti, a ime joj je Isus Krist, pobjednik nad zlom i smrću.

Dok svima od srca čestitam svetkovinu Uskrsa, zajedno se s mnogima od vas radujem što smo u Crkvi po svetom krštenju u Isusu Kristu postali dionici prijelaza iz naših umiranja u Božju pobjedu života, uvršteni među njegove hodočasnike nade. Neka svjetlo i snaga uskrslog Gospodina pomognu da u Hrvatskoj bude manje usredotočenosti na negativnosti, zlo i nemoć, a više na dobro, plemenitost i ljubav koji pobjeđuju zlo, promiču slogu i učvršćuju zajedništvo, obiteljsko i društveno. S Isusom Kristom možemo na taj način Lijepu Našu učiniti još ljepšom. Zahvaljujem Matici hrvatskoj što je ona to na svoj način činila tijekom svoje duge povijesti.