Ogledanje u tradiciji

Povjesničari književnosti razmjerno su često pozornost usmjeravali Svetoj Rožaliji Antuna Kanižlića, sporeći se i razlučujući obilježja i njezinu pripadnost pojedinomu književnom razdoblju. Ugledajući se na dubrovačke religiozne poeme, Kanižlić doista jest napisao stilski heterogeno djelo, noseći utjecaje baroka, rokokoa, klasicizma, ali i srednjovjekovnih alegorija. Djelo je, možda baš i zbog scenski teže prispodobivih alegorija, praizvedeno 1999. u dramatizaciji Anite Jelić i režiji Jasmina Novljakovića na pozornici Gradskog kazališta Požega, zahvaljujući obilježavanju tristote obljetnice Kanižlićeva rođenja i jednako toliko godina djelovanja požeške gimnazije u kojoj se, među ostalim, pisac školovao i u jednome životnom periodu predavao. Osim tog požeškog uprizorenja, do danas je na Hrvatskome radiju izvedena i radiodrama u režiji Stephanie Jamnicky (2000) te u sklopu Kanižlićevih dana u požeškoj školi koja nosi piščevo ime istoimeni oratorij, s tekstom Valentine Mirković i glazbom Josipa Prajza, nastao suradnjom Glazbene škole Požega i zagrebačke Glazbene škole Vatroslav Lisinski (2023).

Predstava prati Rožaliju (Anabela Sulić), kojoj se na dan vjenčanja u zrcalu ukaže Ljubav Božja u liku mladića¸/ Izvor Gradsko Kazalište Požega Facebook

Začeci kazališta u Požegi sežu upravo u Kanižlićevo vrijeme, kada zamah kazališnom životu daju izvedbe amaterskih skupina i gostovanja putujućih družina. Između 1948. i 1957. u Požegi je djelovalo profesionalno kazalište, da bi se potom tek 1995. osnovalo Gradsko kazalište Požega. Tada bez ansambla, temeljeći program na gostovanjima drugih kazališta, ali svake godine nastojeći uz amaterske glumce postaviti i jednu vlastitu predstavu. Od osnivanja toga kazališta, tadašnja ravnateljica Maja Žebčević Matić ustrajala je na dramatiziranju zavičajnika i postavljanju Kanižlićeve poeme smatrajući da se kazalište treba nametnuti „kao mjesto obnavljanja vlastitog identiteta“. S obzirom na to valja razmotriti potrebu da se trideset godina djelovanja Gradskoga kazališta Požega, sada pod vodstvom ravnateljice Valentine Neferović, obilježi ponovnim uprizorenjem istoga djela. Dramatizaciju Anite Jelić dopisao je Jasmin Novljaković, koji je također režirao i ovu inačicu u izvedbi profesionalnih glumaca i studenata treće godine Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Zapošljavanje mladih glumaca (Anabela Sulić, Ivan Vukelić) važan je korak u oformljivanju glumačkoga ansambla i u razvoju kazališnog stvaralaštva u Požegi.

Premda su zadržani stihovani iskaz i štokavska ikavica, u scenskome prijenosu mnoge su se stilske figure „pogubile“. Likovi su oblikovani kao nositelji apstraktnih pojmova, što odgovara duhu poeme, alegorije su predočene kao dva kora (vrline i napasti) te je uveden lik Majke (Vlasta Ramljak). Razvojna linija prati Rožaliju, sveticu iz Palerma (Anabela Sulić), kojoj se na dan vjenčanja u zrcalu ukaže Bog, odnosno Ljubav Božja personificirana u liku mladića (Matko Trnačić), odnosno Isusa, te ona uviđajući vlastite grijehe odluči napustiti pogodnosti udobna života i odvažiti se na isposnički život u spilji. Na tome putu salijeću je napasti, a podupiru Samoća (Selena Andrić), vrline i Ljubav Božja. Zrcalo, kao središnji rekvizit i motiv, nije tek statična kulisa, nego postaje mjestom objave, prijeloma i katarze, sažimajući baroknu ideju introspekcije i prepoznavanja božanske prisutnosti u nutrini čovjeka. Osim te simbolike zrcala, u scenskoj interpretaciji nejasnim ostaje sam trenutak transformacije, prijelaz iz taštine u „pokoru“.

Rožalijino povlačenje iz svijeta nije čin bijega ili prisilna odricanja, nego osobni izbor. U središtu je poeme spoznaja – pogled u „duševno zrcalo“ – koja vodi Rožaliju prema unutarnjoj slobodi. Taj proces pročišćenja i samoprijegora, premda utemeljen na duhovnoj tradiciji 18. stoljeća, i danas pronalazi odjeke, osobito u sve prisutnijim suvremenim težnjama za smirenjem, introspekcijom i duhovnošću izvan buke i potrošačke logike svijeta. Ljubav Božja može se razumjeti kao bezuvjetno prihvaćanje neovisno o putu na koji se odlučujemo. Stoga se i Kanižlićevo utjecanje radikalnu Rožalijinu potezu ne treba nužno promatrati kao idealizirana krajnost i vjerski svjetonazor, nego kao poetski kontrapunkt svijetu zagušenom informacijama, pretjeranom raskoši i raskalašenosti koja prestaje biti užitkom, i praznini. Predstava aktualizira zavičajni literarni kanon i književnu baštinu, nastojeći izvedbenim sredstvima približiti kompleksnost barokne misli današnjem gledatelju.