Odlazak velikog pjesnika

U New Yorku je u 84. godini preminuo Mario Suško, hrvatski pjesnik, esejist i prevoditelj. Suško je rođen 17. prosinca 1941. u Sarajevu. Završio je Filozofski fakultet u Sarajevu, magisterij je stekao u Zagrebu, a doktorat znanosti u New Yorku. Radio je kao profesor na Odjelu za anglistiku na Sveučilištu u Sarajevu, a od 1993. predavao je na Nassau Community Collegeu u državi New York.

Objavio je 82 knjige, od toga 30 knjiga poezije te više knjiga prijevoda s engleskoga jezika. Poezija mu je tiskana u antologijama i časopisima u Hrvatskoj, SAD-u, Velikoj Britaniji, Švedskoj, Nizozemskoj, Indiji, Irskoj, Mađarskoj, Austriji i Italiji. Dobitnik je brojnih nagrada, među ostalim i Goranova vijenca 2015. godine.

Mario Suško preminuo je u New Yorku i 84. godini / Izvor HAZU

Dopisni član HAZU postao je 2012. U svom priopćenju Akademija donosi i kratak osvrt na njegovu poetiku: „Njegove rane pjesme, uklopljene u bosanskohercegovački kontekst, u duhu su konkretizma i vizualnoga pjesništva, a bave se tematizacijom samoga jezika kao poetske građe (Prvo putovanje, 1965; Drugo putovanje ili patetika uma, 1968). Nakon odlaska u SAD poezija mu je pod američkim i židovsko-američkim utjecajima pa mu zbirke miješaju američku zbilju s ratnim, sarajevskim sjećanjem i obiteljskim pamćenjem, a lirski subjekt udvaja se na pjesnika koji je umro u opsadi Sarajeva i njegove američke dvojnike (Mothers, Shoes and Other Mortal Songs, 1995, hrvatsko izdanje Majke, cipele i ine smrtne pjesme, 1997; Versus Exsul, 1998, hrvatsko izdanje 1999; The Life After, 2001, hrvatsko izdanje Život poslije, 2002; Eternity on Hold, 2005, hrvatsko izdanje Vječnost na čekanju, 2006).“

Suškov izdavač, suradnik, a prije svega prijatelj Branko Čegec, književnik i urednik u izdavačkoj kući Meandar Media, povodom njegova je odlaska, između ostaloga, zapisao: „Intenzivnije smo počeli surađivati 1999. kada smo objavili knjigu poezije Versus Exul. Uslijedila je knjiga Crno na bijelo: antologija afroameričke poezije, pa integralno izdanje Vlati trave Walta Whitmana. Nakon toga još pet njegovih autorskih knjiga poezije, uključujući Čitanje života i smrti: izabrane pjesme 1982–2002. Obznana postojanja: antologija moderne židovsko-američke pripovijesti objavljena je 2006, a zajednički smo (M. Suško i B. Čegec) napravili antologiju Surfacing: Contemporary Croatian Poetry, koju je objavio Harbor Mountain Press, VT, 2014. u SAD-u. Za nas je prevodio i Veza Bellarosa S. Bellowa, Putovanje M. Baila i Sofijin izbor W. Styrona.“ Čegec još ističe kako je posljednji Suškov dolazak u Zagreb bio u jesen 2018, nakon objavljivanja knjige Pomoćno vrijeme postojanja. Tada ga je odveo svojim studentima na Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku. Čegec ističe i kako je Suško intenzivno suosjećao s tragedijama svijeta, a priziva i njegov upečatljiv lik. Naime, Mario Suško bio je prepoznatljiv po svojoj luli.

Imala sam čast da mi je prije više od dvadeset godina Mario Suško preveo neke pjesme, između ostalog i pjesmu Sarajevo. Pjesme su objavljene u časopisu Consequence. Upoznala sam ga u vrijeme obilježavanja obljetnice njegova rođenja, kada je u Hrvatskom društvu pisaca, kojemu je bio član, održan mali kolokvij o njegovu književnom radu. Govorila sam tada o važnom toposu majčinstva u njegovoj poeziji. Naime, njegov lirski subjekt prisjeća se traumatičnih doživljaja iz djetinjstva, a trenutak kada bježi iz roditeljskog doma baki u „veliki grad“ ujedno je i početak „života izbjeglice“, kasnije nastavljen tragičnom sudbinom izbjeglice iz rodnog grada. Sudbinski ga je više odredio upravo taj gubitak roditeljskog doma kao mjesta utočišta i sigurnosti, nego ratno izbjeglištvo. O tome zorno govori pjesma Izgubljen iz knjige Život poslije. Pišući o toj knjizi, Zvonimir Mrkonjić ustvrdio je kako su Suškove reminiscencije okrutne: „On ne štedi čitaoca, a još manje sebe...“

Nakon tragičnih iskustava, pjesnički subjekt Suškove poezije može samo ustvrditi kako se život ne kreće naprijed, nema napretka, nego samo ponavljanje, pa mu tek preostaje da izjavi: „postao sam papiga što oponaša život / ponavljanjem tuđih sporednih sudbina“ (pjesma 0.19”). On želi biti „van vremena“ kako bi zaboravio sadašnje u prošlom vremenu, no to je nemoguće jer se prošlost uvijek vraća, u obliku sjećanja ili košmarnih snova. Jedino što preostaje pjesniku jest ustvrditi: „ja sam život kao zalihost / dječaka, on je samo promicanje mene mrtvog“ (pjesma Ti dani marmelade na crnom kruhu iz zbirke Život poslije).

Hrvatska ali i američka kultura i književnost njegovim su odlaskom izgubile izuzetnog pjesnika.

Življenje i umiranje

življenje je, majka je običavala kazati, učenje

da se razumije patnja nekoga drugoga.

jedanput sam ju upitao: je li umiranje učenje

da se trpi vlastito razumijevanje?

ti si jedan pametan dečko, kazala je.

potom dodala: zamisli da je življenje povijest,

a umiranje..., a što drugo negoli pjesništvo.

nasmiješio sam se nemajući pojma što je mislila.

živ sam još ali ne znadem mogu li to zvati

življenje. igra je svršena. nema više nikoga.

teatar operacija je prazan. ja zurim

u mračni ekran čekajući da mi se odjek moj

očituje kao časomična mrljica. i

budući je ovo pjesma, mogu također staviti

biserni mjesec ponad južnoga dijela parketa

i gavrana koji lepeće naokolo kao da ga hoće

otkinuti s neba i odnijeti u kljunu svojemu.

jesam li kadar razumjeti vlastitu trpnju?

još uvijek sebičan jer se bojim umiranja?

povijest se, znadem, više ne stvara. o njoj

pregovaraju generali u poslovnim odijelima. il

poslovni ljudi koji se vladaju kao generali. i

ako je moj život zamišljen i povijest je naoko

zbilja. jadna je mama imala krivo. povijest

nikad nije imala sveze sa življenjem. ili, pravo.

netko to spoznaje trpeći vlastito razumijevanje.

možda je stoga gavran provalio iz pjesme i upro

svoj sablasni pogled u moje staklaste jabučice.