Odgojne vrijednosti – dobra potrebna za život

U pogledu klasifikacije vrijednosti, različiti autori imaju različita viđenja o skupu „univerzalnih vrijednosti“ u koje svrstavaju: ljubav, istinitost, poštenje, slobodu, jedinstvo, toleranciju, odgovornost i poštovanje života, hrabrost, umjerenost, vjeru, ljubav, nadu, dok kao moderne pedagoške vrijednosti izdvajaju autonomiju i solidarnost, slobodu i odgovornost, prava i obveze, pravednost, toleranciju i težnju za srećom, a odgoj za dobro svugdje se navodi kao najviša moguća vrijednost.

Sve navedene i druge vrednote koje je moguće izdvojiti iznimno su važne i nezaobilazne u odgoju jer ljudima služe u određivanju odgojnog ideala, glavnih ciljeva, svrhe i zadaće odgajanja. U odnosu na druge vrijednosti, odgojne imaju dvostruku funkciju jer njihovo usvajanje svrha je odgoja, ali istovremeno i sredstvo. S aspekta pedagogije, vrijednosti se ogledaju kao dobra potrebna za život i duhovni razvoj, ciljevi prema kojima se pojedinac kreće, ideali kojima teži, krajnje svrhe ljudskih nastojanja, a mogu biti materijalne i duhovne (Vukasović, 1996).

Vrijednosti se formiraju do razdoblja adolescencije i ostaju relativno stabilne i nepromjenjive kroz cijeli život / Izvor Pixabay

Odgoj u svojoj temeljnoj biti teži ostvarenju vrijednosti i put je tome da vrednote budu utkane u ljudski život. Nema uravnoteženog i kvalitetnog, pogotovo sretnog života bez vrednota jer se inače i ne zna što je dobr, čijim postignućem se ostvaruje doživljaj sreća. Pa i sam život je vrijednost, a odgoj ga obogaćuje i usavršava novim vrednotama (Bezić, 1990). Njime se namjerno i planski provodi vrijednosnom svrhom osmišljen i usmjeren proces, u kojemu se pojedinac razvija u pedagoški i moralno zadanu osobnost. Odgajanje je vrijednosno usmjeravanje, obogaćivanje, izgrađivanje i oplemenjivanje čovjeka (Vukasović, 2008). U kontekstu odgoja i obrazovanja nerijetko se ističe važnost moralnih vrijednosti utemeljenih na prosudbi dobrog i lošeg, ispravnog i neispravnog, poželjnog i nepoželjnog ponašanja prema drugima, sebi samome, te prema ljudskome stvaralaštvu i prirodi koje na kraju rezultira prosudbama, vrednovanjem, stavovima, htijenjem i djelovanjem (Skledar, 1998, prema Vican, 2006).

Vrijednosno usmjereno školstvo

U skladu sa sviješću o tome da u Hrvatskoj i svijetu vlada moralna kriza društva osviještena je i spoznaja da treba djelovati kroz škole kako bi se kvalitetnije i intenzivnije pristupilo odgajanju djece, a za to treba mijenjati odgojno-obrazovne programe da bismo nadišli moralnu krizu u kojoj je i naše društvo. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih stoga predlaže da naše školstvo bude vrijednosno usmjereno s jasnim vrijednosno usmjerenim odgojem jer samo odgojno-obrazovni proces može svjesno usmjeravati, poticati i osiguravati sazrijevanje djece u cjelovite ljudske osobe. A sada vidimo i psihosocijalno izbalansirane i zdrave. Čovjeku je potrebno dati kvalitetnu, humanu svrhu i smisao života, pa u fokusu odgajanja treba biti sama ljudska osoba (Bekavac i Matulić, 2022). Odgoj savjesti je taj koji djeluje u svojoj temeljnoj funkciji za moralan život i osobi kazuje što treba činiti „hic et nunc“ (ibid., 2022). Stoga odgoj nije vrijednosno neutralan, već pozitivno angažiran. On svoje zadaće postiže pomoću odgojnih vrijednosti. Odgajanici (učenici) odgajaju se „stjecanjem potrebnih znanja i razvijanjem sposobnosti“ kao i „usavršavanjem njihova smisla za vrijednosti“ (Hrvatska enciklopedija, 2021) ali i njihovo praktično življenje. Pri tome veliko značenje imaju „etičke, intelektualne, estetske, kulturne i religijske vrijednosti, kao što su: istina, dobrota, ljepota, pravda, ljubav, domoljublje i slično“ (ibid.). Lenard i Božić Lenard (2018) utvrdili su da se u školama najviše promoviraju odgojne vrijednosti poput pravednosti, poštovanja odraslih, požrtvovnosti, mudrosti, ponosa, odanosti, snalažljivosti i poštenja. Zatim slijede odgojne vrijednosti iz kategorije univerzalnih vrijednosti, obiteljskih vrijednosti i religijskih vrijednosti.

Najvažnije sredstvo u promicanju temeljnih ljudskih vrijednosti upravo je odgoj kojim određujemo kakvo društvo i pojedinca želimo, a učitelji i odgajatelji zaduženi su za promicanje vrijednosti i izgradnju vrijednosno orijentiranoga pojedinca (Lenard i Božić Lenard, 2018) iz čega proizlazi kako je rano usvajanje vrijednosti u životu djece presudno za njihovo odrastanje i izgrađivanje osobnog identiteta (Pennington, 1997) kako direktno tako i indirektno. Također, potrebno je imati na umu kako se vrijednosti formiraju do razdoblja adolescencije i kao takve ostaju relativno stabilne i nepromjenjive kroz cijeli život, zato je iznimno važno hoće li djetetu biti ponuđene istinske vrednote u najranijoj dobi života (Beech i Schoeppe, 1974; Brim, 1996) ili bar u fazi latencije i ugrađene u njegovo viđenje sebe i svijeta, procjenu drugih i vlastito djelovanje. Važnu ulogu u promicanju istinskih, pozitivnih vrednota ponajprije ima obitelj, a zatim predškolske ustanove (pa bi njima trebala biti pokrivena čitava populacija nadolazećih naraštaja) i škola, pri čemu uloga obitelji samim time ne prestaje. No kako je već konstatirano, obitelj trenutno treba veliku pomoć i podršku društva, koju ne dobiva, stoga ostajemo na osnovnoj školi kako god se ona nosila s odgojnom funkcijom. Pristupi ugradnje sustava vrijednosti u osnovni odgoj i obrazovanje, presudni za kasniji život, složeni su i u praksi sporo provedivi zbog glomaznosti osnovnog školstva, te je važno na njihovom intenzivnom uvođenju u dnevnu praksu osnovnih škola i njihova odgojno-obrazovnog procesa raditi što prije i snažnije.

Vrline – vrhunski dosezi ljudskog djelovanja

U ovom kontekstu dobro je podsjetiti se da učitelj (odgajatelj) može podučavati temeljne ljudske vrijednosti, što je dobro i moralno a što zlo i nemoralno, samo ako uspije doprijeti do srca učenika (odgajanika), odnosno ako uspije u njima pobuditi emocije jer se vrijednosti ne mogu nametnuti. Isto tako, to se može postići samo ako se i sam odgajatelj u liku učitelja razredne i predmetne nastave, moralno ponaša i djeluje u skladu s vrijednostima koje promovira (Ledić, 1999). No ne treba zaboraviti i ulogu važnih osoba u društvu, takozvanih objekata identifikacije u krugu kulture, umjetnosti, znanosti, sporta, ali i politike! Na kraju samog procesa odgajanja, odgajanik bi trebao dobro govoriti, misliti i djelovati i tada je moguće reći da je postignut željeni cilj (Greengrass, Leslie i Raylor, 1994) osnovnoškolskog odgoja.

Još je Aristotel smatrao da je „moralni odgoj, odgoj karaktera a put k tomu je u traženju prave mjere, sredine, koja je ono najbolje, kako za Aristotela tako i za cjelokupnu grčku misao“ (Senković, 2006). Vrline (arete) uglavnom se razumijevaju kao vrhunski dosezi ljudskog djelovanja, a ne samo teoretskih razmatranja. „Ciljevi uspostavljanja vrlina pojedinca i polisa su isti, drži Aristotel“ (ibid.), a i danas se možemo složiti s tim stajalištem, mada je praksa posve suprotna i odgojem novih naraštaja treba je vratiti njezinoj biti.

Sve navedene pojave vezane za vrednote govore u prilog što ozbiljnijem pristupanju odgoju za vrednote kako bi djeci one bile dosljednom vodiljom u percepciji, prosudbama različitih stanja i relacija, a posebno u njihovu ponašanju i funkcioniranju. Time se dugoročno osigurava i psihička stabilnost u populaciji djece, kasnije odraslih građana ove zemlje. To znači da svakome djetetu vrednote trebaju postati sastavni dio osobnosti u funkcionalnom, a ne samo deklarativnom smislu. Za postizanje te razine življenja moralnih vrednota svakako je potreban sustavan, dosljedan i kontinuiran rad na njihovoj implementaciji upravo tijekom osam godina osnovnog odgoja i obrazovanja.

Dosljedno i Aristotelovim shvaćanjima, prihvaćanje, preuzimanje i ugrađivanje vrednota u osobnost, osnovnu orijentaciju djece, makar i samo ključnih odgojnih vrednota, osigurava  izgradnju kvalitetnih osoba koje će činiti vrijedne izbore u svim situacijama, opredjeljivati se za društveno i osobno poželjne ciljeve i angažirati se za njihovo postizanje. Njihova integracija i održavanje uvjetovani su i razvijanjem samopoštovanja, dostojanstva, ponosa, časti, hrabrosti, postojanosti, dosljednosti, nepokolebljivosti i nepotkupljivosti. Ove i druge značajke, sustavnim nastojanjima pretvorene u vrline (arete), tek osiguravaju uspostavljanje kvalitetne osobnosti, a u cjelini moralnog i zdravog društva. Uspješne, zdrave zajednice koja budućim naraštajima može osigurati isto takvu perspektivu življenja, mir i zadovoljstvo u spoznaji kako će im potomstvo živjeti u još kvalitetnijim društvenim uvjetima.                                                   (nastavlja se)