Od vlati do planine

Ovogodišnja 125. obljetnica osnutka Društva hrvatskih književnika slavi se i uz susrete posvećene mlađim članovima Društva koji osvjetljavaju neizbježnu, ali često nevidljivu generacijsku tranziciju. Zahvaljujući tim susretima upoznat ćemo buduće nositelje hrvatske književne scene – one koji će sutra oblikovati književnost, kritički promišljati društvo i inspirirati nove generacije pisaca i čitatelja. „Proslavljajući 125. obljetnicu osnutka Društva hrvatskih književnika, cilj nam je pokazati kako ono, premda sad već drevno, nije tek okamina iz minulih vremena, nego vječno mlado i samoobnavljajuće Društvo u kojemu je smjena naraštaja trajna stvarnost, ali koju ponekad treba i posebno osvijetliti. To je slučaj s ovim programom, gdje se javnost i članstvo upoznaju s nekim od mlađih članova DHK koji će sutra činiti jezgru hrvatske književne i kulturne scene, a nadamo se da će se ovim susretima i povećati priljev mladih književnika u DHK“, rekao nam je Matija Štahan, tajnik DHK i pokretač tribine i programa Predstavljamo mlade članove DHK.

Književnica Vlatka Planina predstavila se u razgovoru s Ladom Žigo Španić / Izvor DHK

U ponedjeljak, 31. ožujka održan je prvi u nizu susreta s nagrađivanom književnicom mlađe generacije i članicom DHK Vlatkom Planina.

Lada Žigo Španić razgovarala je s autoricom o poeziji i prozi, o položaju književnosti u društvu – trivijalizaciji i komercijalizaciji, o tržištu EU za pisce, o nedostatku književne kritike, o anglizmima u hrvatskome jeziku te drugim velikim službenim temama, ali i o autoričinim intimnim traganjima za pjesmom ili pronalaženjima u njoj.

Vlatka Planina, mlada i talentirana književnica, zauzima važno mjesto u suvremenoj hrvatskoj književnosti, a svojom poetskom osjećajnošću, promišljenim književnim ukusom i dojmljivim pripovijedanjem ne ostavlja ni čitatelja ni slušatelja ravnodušnim.

Tijekom večeri autorica je s prisutnima podijelila svoje književne početke, od istraživanja u majčinoj biblioteci i vječnog upijanja najboljega od poezije i proze tijekom svoga odrastanja i školovanja do izazova stvaranja i nadahnuća koja oblikuju njezine romane i stihove.

Razgovor je tekao u ugodnome tonu, a prisutni su imali priliku čuti i dvije pjesme te osjetiti emocije utkane u svaki stih i zaviriti u svijet u kojem književnost postaje most između unutarnjeg svijeta autorice i stvarnosti koja nas okružuje. Posebno su se istaknule njezine refleksije o ulozi književnosti u suvremenom društvu, važnosti autentičnosti u pisanju i moći poezije koja nije društveno angažirana, ali ima snagu promijeniti ljude.

Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje je na Filozofskome fakultetu diplomirala anglistiku i komparativnu književnost. Piše poeziju i prozu za mlade i odrasle. Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade. ​

Poezija Vlatke Planina izbjegava stereotipne znakove, ljubavna je, nježna i snažna, a istovremeno prozračna i duboka, poput neba koje je mijenjalo boje u jednosatnom susretu s autoricom. Dok je čitala svoje stihove i odgovarala na pitanja, u njima se osjetila promišljenost, ali i spontana ljepota izraza, kao da su riječi tekle prirodno, bez napora, a ipak pogađale srž.

To je poezija koja, kaže nam autorica, voli tišinu jednako kao i riječi. U njoj se osjeća ono što nije izrečeno, ali je prisutno – sitne, neizgovorene misli koje svi nosimo, ali im ne znamo obući riječi, „dati taj make up look“. Vlatka Planina to čini s lakoćom, nenametljivo, ali upečatljivo, ostavljajući trag u čitatelju, poput šapata koji odjekuje dugo nakon što se stiša ili poljupca koji dugo ostavlja trag na koži. Eteričnost simplicizma u poeziji Vlatke Planina nije ograničenje nego moćno sredstvo izražavanja.

Ova kišna večer bila je više od običnog književnog druženja – bila je to prilika za duboko promišljanje o snazi riječi, umjetničkom stvaralaštvu i putu autorice – nomen est omen – od vlati do planine, putu na kojem dopušta da je pisanje vodi.

Oživljavanje DHK kroz mlade autore nije samo znak njegove trajnosti, već i dokaz da književnost ne poznaje stagnaciju. Naprotiv, ona se neprestano razvija, a svaka nova generacija pridonosi tom kontinuiranom stvaranju, omogućujući da Društvo hrvatskih književnika ostane vitalno, relevantno i otvoreno budućnosti.