O jednoj strofi jedne korizmene pjesme

U repertoaru hrvatskih liturgijskih i paraliturgijskih korizmenih pjesama neke su drevnoga postanja, neke su pak novije; neke su prepjevi s latinskoga, neke su domaće provenijencije. Jedna od onih koja se doima mlađom pokorničkom pjesmom jest i Ja se kajem, Bože mili. U crkvenim se pjesmaricama ona kadikad navodi kao „tradicionalna“ ili „pučka“ te se vezuje uz Dalmaciju. I na stranici ZAMP-a u rubrici „autor teksta“ stoji „traditionnel“. Ovlašna internetska pretraga pokazuje da se autorstvo glazbe često pripisuje Vilku Novaku, a mjestimice se napominje i da je postanje pjesme znatno starije te da je njezin autor Juraj Mulih (1694–1754), pri čemu nije jasno misli li se na glazbu ili samo tekst.

Lirika u ranonovovjekovnim pjesmaricama

Isusovac i pučki misionar Mulih doista jest autor brojnih knjiga (izbor iz njegove duhovne proze donosi i Matičino izdanje Hrvatska kajkavska duhovna proza XVII. i XVIII. stoljeća, posljednje što ga je priredio veliki poznavatelj stare knjige Mijo Korade). Među knjigama koje je pisao ili priređivao nalaze se i pjesmarice, a pjesme je donosio i u vjerskim priručnicima u kojima dominira proza. U knjigama koje se pod Mulihovim imenom čuvaju u Zbirci rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nisam pronašla pjesmu Ja se kajem, kao što nisam pronašla ni podatak o njoj u monografiji Ivana Fučeka. No posve je vjerojatno da se ona može nalaziti u nekoj od brojnih knjiga koje je Mulih objavio pod svojim imenom ili anonimno. Među pjesmama u Mulihovim knjigama mnogo je onih koje su u parno rimovanim simetričnim osmercima, a rjeđe su pjesme ispjevane u osmeračkim katrenima s ukrštenom rimom, kakva je Ja se kajem. Nadalje, za mnoge je pjesme iz Mulihovih knjiga teško utvrditi jesu li izvorne ili prijevodne, kao što je to općenito slučaj s religioznom i svjetovnom lirikom u ranonovovjekovnim pjesmaricama. O prijevodnoj naravi često se više naslućuje nego što se može utvrditi konkretan predložak. Vladoje Dukat upozorio je da Mulihov naslov pjesme o Franji Ksaverskom sadrži formulaciju „iz španjolskog na horvatsko preneseno“, što usmjeruje potragu, no slučajevi takvoga indiciranja podrijetla nisu pretjerano česti.

Strofa korizmene pjesme u Gundulićevu baroknom plaču

No govorimo li o pjesmi Ja se kajem, Bože mili, čini se da Mulih i nije presudan jer je ona, ili barem jedan njezin dio, vjerojatno starijega postanja. Valja naime podsjetiti, a čini mi se da to dosad u književnopovijesnoj literaturi nije zabilježeno, da se druga strofa naše korizmene pjesme nalazi i u estetski možda najsavršenijem djelu starije hrvatske književnosti, baroknom plaču Suze sina razmetnoga Ivana Gundulića (1589–1638), objavljenom prvi put 1622. u Veneciji. U trećem su plaču sljedeći stihovi:

Milosrdje je Božje veće

neg sve hude me krivine,

zašto Višnji dobri neće

kajan grešnik da pogine; (385–388)

Razlike u ovoj Gundulićevoj strofi i drugoj strofi korizmene pjesme kako se danas pjeva posve su neznatne. Suze su, doduše, pisane u osmeračkim sestinama pa iza netom citiranih stihova slijede još dva („tijem što čekam tužan odi? / Dušo moja, k njemu hodi!“), koja tješnje povezuju taj četverostih s ostatkom teksta, no u sestinama se ionako peti i šesti stih pojavljuju kao svojevrsni komentar, rezime ili poanta. Prva i treća strofa korizmene pjesme („Ja se kajem, Bože mili, / od svakoga grijeha moga, / moje srce gorko cvili / jer uvrijedih tebe, Boga.“ i „Ja te ljubim, dobri Bože, / iz dna srca ljubim tebe / što mi više duša može, / više nego samog sebe.“) ne nalaze se u takvu obliku u Gundulića, ali one jezgrovito sažimaju ono o čemu se, na mnogo složeniji način, govori u Suzama. Štoviše, čak bi se za cijelu pjesmu Ja se kajem moglo reći da je koncentrat Suza jer zgusnuto iskazuje ono što je bitno: spoznaju grijeha, kajanje, utjecanje neograničenu Božjem milosrđu, što grešnika dovodi do ljubavi prema Bogu kao najvišoj vrijednosti.

Je li Mulih čitao
Suze sina razmetnoga?

Je li Gundulić prvi autor druge strofe te pjesme? Vjerojatnije je da je posegnuo za već gotovim četverostihom, bilo da je on sastavljen na hrvatskom ili latinskom ili talijanskom (jer je i pokoja strofa iz Suza prepjev žanrovski istovrsnih talijanskih spjevova). Da je preuzimanje (i) određenih molitvenih ili kakvih drugih vjerskih obrazaca bilo uobičajeno u starijoj književnosti, svjedoče brojni tekstovi, no dovoljno je navesti još jedan primjer iz Suza. U istome pjevanju u kojemu je naš četverostih, nekoliko strofa dalje, razmetni sin zaziva:

Zarosite, o nebesa,

milos vrhu srca moga,

i vi, oblaci puni uresa,

jur daždite pravednoga; (415–418)

U tim je Gundulićevim stihovima lako prepoznati antifonu, odnosno adventsku pjesmu Nebesa, odozgor rosite i oblaci Pravednog daždite, koja je nastala prema Knjizi proroka Izaije (Iz 45, 8). Upućeniji čitatelj sigurno bi na temelju pažljivog čitanja Suza mogao pronaći još citata i referenci na biblijska mjesta, kao i na kršćanske himne i razne oblike liturgijske književnosti. Stoga se može pretpostaviti da je Gundulić i navedeni četverostih preuzeo te inkorporirao u svoje djelo.

Je li Mulih čitao Suze sina razmetnoga, ne znamo, no nije isključeno da jest jer je Gundulićeva poema tiskana čak triput u 17. stoljeću. Ona je Mulihu, rođenom kajkavcu, ali i dobrom poznavatelju štokavštine (kojom je pisao djela namijenjena puku u štokavskim krajevima u kojima je djelovao kao misionar), mogla biti zanimljiva kao vrhunsko duhovno štivo, blisko i zbog toga što Suze sina razmetnoga u jednome svom sloju, kako je pokazala britanska slavistica Celia Hawkesworth, slijede Duhovne vježbe Ignacija Lojolskog.

Bilo bi zanimljivo utvrditi da je Mulih u pjesmi Ja se kajem zapravo sintetizirao Suze u tri strofe, a drugu strofu i izravno preuzeo, no ta je hipoteza previše smjela. Prije će biti da su i Gundulić i Mulih preuzeli stihove iz istoga izvora te nam valja dalje čitati i tragati.