Novo razdoblje splitskog Baleta?

Svjetski dan kazališta u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu obilježen je premijernom izvedbom baletnog diptiha Class Concert / Šeherezada s koreografskim potpisom novog umjetničkog ravnatelja splitskog Baleta Denisa Matvienka na glazbu Petra Iljiča Čajkovskog i Nikolaja Rimski-Korsakova u izvedbi kazališnog orkestra pod ravnanjem Mihaila Sinkeviča.

Izazovno je bilo dočarati senzualnost i fluidnost pokreta u novoj Šeherezadi splitskog Baleta / Snimio Milan Šabić

Baletne jednočinke nastale u koprodukciji s HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, u sklopu K-HNK na prvu se ne doimaju koherentne. Međutim, povezane su kronološkim slijedom, od prikaza radnog okruženja plesača i pripreme za baletne predstave do izlaska na scenu, ali i glazbom suvremenika i sunarodnjaka majstorske orkestracije, čija su djela bogatog harmonijskog jezika dodatno došla do izražaja u spretnoj i izražajnoj izvedbi kazališnog orkestra pojačanog dodatnim članovima.

Class Concert približava svakodnevicu baletnih plesača i uvlači gledatelje u njihov svijet sekvencirajući ono što predstoji izlasku pod svjetla reflektora. Naporan rad na probama, gdje svatko dolazi kao individua, a zatim se transformira u člana jedinstvene skupine čije zanimanje nadilazi granice posla i postaje umjetnost. Od zagrijavanja preko vježbanja uz pomoć šipke, nezaobilaznih druženja plesača i pokoje ozljede noge, fotografiranja putem mobilnih uređaja, do sola, dueta i trija te točaka muških i ženskih ansambla. Kostimografija Nevena Mihića pratila je taj tijek upotrebom jednostavnijih silueta i trikoa, koji su dodatno naglasili fizičke karakteristike plesača i vretenaste mišiće, odjenuvši ih potom u oprave karakteristične za bijeli balet. Kada je zastor prekrio trupove plesača i u fokus postavio njihove noge, koje prosječnom gledatelju često promaknu, uslijedio je redateljski, koreografski te scenski efektan trenutak u kojem je do izražaja došla njihova besprijekornost i sklad, ljepota mišića listova te vješt rad zglobova. Unatoč popularizaciji plesne umjetnosti, kojoj je Čajkovski pridonio kroz baletne klasike Labuđe jezero, Orašar i Trnoružica, samo je glazbeni ulomak iz potonjeg bio upotrijebljen u prvoj jednočinki. Uz Kolovoz – Žetva i Rujan – Lov iz klavirskog ciklusa Četiri godišnja doba, op. 37, te četvrti stavak Treće simfonije u D-duru, op. 29, središnje mjesto u glazbenom narativu zauzeli su drugi, treći i četvrti stavak iz Čajkovskijeve Četvrte simfonije u f-molu, op. 36. Entr’acte iz baleta Trnoružica bio je završetak prve jednočinke, ali je, unatoč pauzi koja je uslijedila, stvorio dojam intermezza između dviju predstava te poslužio kao svojevrsni most u Šeherezadu.

Ova simfonijska suita Rimski-Korsakova inspirirana zbirkom Tisuću i jedna noć nastala je 1887, iste godine kad i još jedno njegovo uspješno orkestralno djelo, Španjolski capriccio. Na daskama splitskog teatra Šeherezadu Matvienko postavlja prema klasičnoj koreografiji Mihaila Fokina, renominiranog ruskog koreografa i baletnog umjetnika koji ju je 1910. u Parizu pretočio u baletnu jednočinku u sklopu programa baletne trupe Ballets russes Sergeja Djagiljeva. Prvakinja splitskog HNK Irina Čaban Bilandžić moćno je i maestralno prvi put iznijela glavnu ulogu Zobeide. U tehnički nezahtjevnoj koreografiji izazovno je, ipak, bilo dočarati senzualnost i fluidnost pokreta, čiji je naglasak bio na rukama, koje kao da su bile magično oružje u strastvenoj igri zavođenja. Suveren partner bio joj je Danil Podhruško kao Zlatni rob, ali i svi članovi baletnog ansambla koje je krasila skladnost pokreta i uronjenost u likove, koji su u kostimima s orijentalnim motivima Nevena Mihića oživjeli arapsku bajku.

Ova premijerna izvedba možda je nagovještaj novog razdoblja splitskog Baleta, u koji je u zadnje vrijeme stiglo osam plesača iz Ukrajine, odakle je i novi ravnatelj. U njoj je sudjelovalo čak petero umjetnika koji su velik dio bogatih karijera ostvarili u glasovitom Marijinskom teatru iz Sankt Peterburga: Denis i Anastasia Matvienko, maestro Sinkevič, Victor Caixeta i asistentica koreografa Irina Prokofieva. Slijedeći citat američkog književnika G. Michaela Hopfa iz njegovog popularnog postapokaliptičnog serijala: „Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena“, dolazak ukrajinskih plesača i ravnatelja u redove splitskog Baleta – uz zasad neizvjesno, ali neupitno nužno popunjavanje u redovima Opere koja trenutačno djeluje bez ravnatelja, dirigenta i zborovođe – možda stvori „jake ljude“ i još kvalitetnija umjetnička ostvarenja u splitskom teatru.