(Ne)pomirljivost karaktera

Krug suvremenih francuskih dramatičara čiji tekstovi dopiru do hrvatskih pozornica zapravo je vrlo uzak. Osim Yasmine Reza i Floriana Zellera, koji su prisutniji, tek se poneki autor (ove sezone, primjerice Jean-Luc Lagarce, čiji je Samo kraj svijeta premijerno izveden u studenome u koprodukciji pulskog INK-a i ZKM-a) probije na repertoare. Simptomatično je kako to, kada se uspoređuje sa suvremenom dramatikom na drugim jezicima (osim možda sveprisutnog engleskog), i nije tako loš „rezultat“. Razlozi za ovakvo stanje mogli bi se tražiti u činjenici da suvremeni tekstovi često zahtijevaju nove prijevode, što poskupljuje produkciju, ali i u nevoljkosti kazališnih uprava da se upuste u rizik postavljanja autora ili teksta koji publici nije prepoznatljiv, što nažalost prečesto vrijedi i za domaće suvremene dramske tekstove.

Teatar Exit, koji desetljećima vodi agilni umjetnički voditelj Matko Raguž, uvelike je izuzetak u ovom pogledu. Postojanim ritmom, Exit je tijekom posljednjih godina, nastavljajući ranije utvrđene repertoarne odrednice, nanizao više predstava nastalih po tekstovima suvremenih dramatičara, najčešće ipak s engleskog govornog područja (poput Davida Eldridgea, Duncana Mac­millana i Jonnyja Donnahoea ili Stevena Berkoffa), ali i drugih (zaslugom Jasmina Novljakovića postavljen je Testosteron autora Poljaka Andrzeja Saramonowicza). Najnovijom Exitovom premijerom pridružuje im se Fabrice Roger-Lacan (rođen 1966) tekstom čiji je naslov u izvorniku La porte à côté, a u novom prijevodu Željke Somun glasi Vrata do. Predstavu je režirao i adaptaciju napravio Rajko Minković.

Jadranka Đokić i Živko Anočić suvereno su i s lakoćom kreirali karaktere / Snimio Mak Vejzović

Na sceni ih je dvoje. Susjedi, psihijatrica i psihoterapeutkinja te produkt menadžer i „marketingaš“ koji je u kompaniji u kojoj radi zadužen za plasman jogurta i mliječnih deserata na tržište. Taj će ih njegov posao i povezati. Naime, nju smeta njegovo glasno slušanje glazbe, što je naoko tipičan susjedski problem. Pri tome, on ne sluša bilo kakvu glazbu, nego Sedmu simfoniju Antona Brucknera. Ne zato što je ljubitelj baš tog austrijskog skladatelja, već zato što su mu ulomci predloženi kao moguća glazba za novu reklamu. No, njezino prigovaranje o glasnoći ne zastaje na tipičnosti situacije kojoj je većina ljudi koji su u nekom trenutku živjeli u stambenoj zgradi barem jednom svjedočila. Umjesto toga, pretvorit će se u raspravu o odnosu nacista prema Bruckneru, o činjenici da je Adolfu Hitleru ta simfonija navodno bila omiljena, sve da bi završila u naoko nepomirljivom tonu istovremenoga temperamentnog neslaganja i nerazumijevanja. Slično se nastavlja i u sljedećim prizorima. Bilo da se njih dvoje zateknu u hodniku zgrade, gdje su zaglavili jer su oboje (ona na putu, on u noćnom klubu) izgubili ključ i osuđeni su na čekanje jutra i dolazak spremačice, bilo da ona nenajavljeno ulijeće u njegov stan kako bi ga zamolila da joj ustupi pećnicu da ispeče ribu, Roger-Lacan gradi prizore na istom principu.

Suprotnosti karaktera, pogleda na svijet, životnih odabira i prioriteta dvoje ljudi kojima je naoko zajedničko samo što su se, eto, zatekli živjeti u istoj zgradi, podvrgavaju se uvijek iznova ispitu. Najlakše bi, dakako, bilo odustati, prepustiti sve nerazumijevanju i odlučiti da neće biti sljedećeg razgovora. No, kod njih dvoje opet do tog razgovora nekako dođe. I upravo je u sadržaju, neočekivanim motivima koji iskrsavaju i produljivanju konverzacije koja omogućuje ironizaciju, zanimljivost Roger-Lacanova teksta. Kraj je, naravno, predvidljiv, suprotnosti se privlače, dvoje protagonista čeka romantična veza. No, način na koji su do nje došli, kroz duhovito poigravanje tim starim stereotipom, ono je što ovaj tekst čini zanimljivim i vrijednim postavljanja, unatoč određenoj cikličnosti i posljedičnoj repetitivnosti, kojoj nije umakla ni ova predstava.

Ovakva struktura scenskih zbivanja traži izvrsne interprete, a to je područje kojem je Exit uvijek poklanjao osobitu pažnju. Ni u ovome slučaju nije drukčije. Na također „exitovski“ prepoznatljivoj praznoj sceni, na kojoj se tek jednim naslonjačem i uz nekoliko crnih panela uspijevaju ostvariti prostori odvijanja prizora, Jadranka Đokić i Živko Anočić suvereno su, s lakoćom koja, ipak, na premijernoj izvedbi nije prelazila u rutinu, kreirali karaktere čija je iščašenost taman tolika da dopušta ironizaciju, a ne narušava uvjerljivost.

Potvrdivši odrednice estetike Teatra Exit, Vrata do predstava je koja sažima čvrst tekst, vrsne glumačke izvedbe i produkcijsku jednostavnost, što će joj, kao i brojnim drugim Exitovim naslovima na sličnome tragu, vjerojatno osigurati dugovječnost.