Nadahnute izvedbe Bachove Muke

„Herr Jesu Christ, erhöre mich, Ich will dich preisen ewiglich! / Gospodine Isuse Kriste, čuj me, Tebi ću pjevati hvalu vječno!“ (završni stihovi iz Bachove Muke po Ivanu)

Izvedba u Đakovu
u slavu Božju

U đakovačkoj katedrali svetog Petra koju je biskup Josip Juraj Strossmayer 1882. posvetio slavi Božjoj, jedinstvu crkava, slozi i ljubavi svoga naroda izvedena je Bachova Muka po Ivanu. Protagonisti su bili Camerata Pannonica (komorni orkestar u kojem djeluju glazbenici Panonske filharmonije iz Pečuha s koncertnom majstoricom Orsolyom Büttner), Akademski pjevački zbor Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku te solisti Berislav Jerković (Isus i basovske arije), Benedek Szatmári (evanđelist), Boris Šili (Pilat), Anja Papa Peranović (sluškinja i sopranske arije), Marija Ostrugnjaj (altovske arije) te Mislav Knežević (sluga i Petar). Izvedbom je dirigirala Antoaneta Radočaj-Jerković.

Muka po Ivanu u katedrali sv. Petra u Đakovu / Snimila Marina Peko

Izvoditi Bachovu Muku zahtjevan je i kompleksan zadatak kojemu su dorasli samo seriozni glazbenici visoke profesionalne i umjetničke etike, izvođačke kondicije i integriteta. Solisti su uživljenim i ekspresivnim tumačenjima interpretirali djelo uz izrazitu tonsku i vokalnu preciznost. Zahvaljujući studioznoj pripremi i jasnim dirigentičinim uputama, zbor i orkestar mijenjali su način izvedbe prema sadržaju, a svaki se od članova dvaju ansambala može doista ponositi, jer su svojim nastupima spremno parirali kvaliteti solista. Po svim parametrima izvedba je bila na visokoj umjetničkoj razini.

Doživljaj koji su glazbenici prenijeli na publiku, koja ih je pozdravila stojećim ovacijama, opravdava onu izreku da se pjevajući (tj. glazbom) moli dvostruko, jer smo zahvaljujući iskrenoj i proživljenoj interpretaciji svi mogli doživjeti trenutke vlastite kontemplacije na slavu Božju, kako je onomad poželio biskup Strossmayer.

Bachova Muka
u zagrebačkoj Kustošiji

Tišina koja je zavladala crkvom sv. Nikole Tavelića nakon Isusovih riječi „Dovršeno je!“ bio je trenutak koji je označio izvedbu Muke po Ivanu u zagrebačkoj Kustošiji. Vrijeme je u tome trenutku, čini se, doista stalo.

Lijepa je simbolika u tome da se izvedba velikog Bachova ostvarenja odigra u župnoj crkvi na periferiji grada, a lijepo je te kišne nedjelje bilo vidjeti i punu crkvu koja se po završetku digla izvođačima na noge u dugom pljesku.

Sretan je bio slučaj da su i Krešimir Stražanac (Isus), i Robert Bartneck (evanđelist) već bili u Zagrebu zbog Mendelssohnova Ilije. Sretnom se pokazala i okolnost kojom su njih dvojica veći dio izvedbe pjevali iz apside, zbog čega su njihovi glasovi stizali do publike iz izdvojenog plana. To je izvedbi dalo posebnu akustičku i dramaturšku kvalitetu. Kada se međutim, nakon Isusove smrti, Stražanac iz apside spustio u proscenij otpjevati Mein teurer Heiland, njegov nastup pokazao se iznimno snažnim.

Tomislav Fačini insistirao je na dinamičnosti izvedbe, kojom Bachova partitura ne presušuje, vodeći je dramaturški živo do Isusovih posljednjih riječi, a potom i dalje, sve do završnog korala. Tu se on, s notama u rukama, odustavši od continuo pratnje, približio zboru te pjevajući zajedno s njim zaključio dvosatno remek-djelo.

Izvedbu su uvjerljivo iznijeli članovi Ansambla Antiphonus i Hrvatskoga baroknog ansambla, pri čemu su se mnogi istaknuli solima i svirkom, a posebice neki od članova vokalnog ansambla smjelim i zapaženim solističkim nastupima.

Prije izvedbe Franjo Bilić istaknuo je želju organizatora da Bachova Muka, u Zagrebu i šire, postane godišnjom tradicijom. Teško je nakon izvedbi u Đakovu i Zagrebu pomisliti da se to neće pretvoriti u stvarnost.